"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. CHARITAS, Barbara SCHMIDT

sKaritassRođena 26. rujna 1926.
Prvi zavjeti 17. travnja 1947.
Umrla 17. siječnja 2015.

U vrijeme kada je sestarska zajednica molitvom Prve večernje ušla u otajstvo blagdana nedjelje, naša se s. M. Charitas - slično učenicima iz evanđelja za drugu nedjelju kroz godinu - uputila za Isusom sve do njegova stana - da kao učenici ostane s Njim zauvijek. Iako je već duže vremena bila teško bolesna, gotovo je nečujno zauvijek usnula s krunicom u ruci u 20,15 sati, okružena sestrama koje su njezin prijelaz pratile molitvom.

Početak njezina ovozemaljskog puta bio je u đakovačkoj  obitelji Schmidt. Kao i mnoge obitelji njemačkoga porijekla u Hrvatskoj, tako se i obitelj Schmidt tijekom stoljeća potpuno udomila u Đakovu, razvijajući svoje sposobnosti u obrtima i u zemljoradnji, već kako se tko opredijelio i kako su  mu to prilike dopuštale. Obitelj Schmidt bila je čvrsta u katoličkoj vjeri. Franjo Schmidt, u braku s đakovčankom Marijom Papratović, odlikovao se uzornim vjerničkim životom. Brojna djeca bila su im blagoslov Božji koji su doživljavali u svakom novom rođenju, a došlo ih je na svijet četrnaestero. Šestero ih je već u ranoj dobi ugledalo lice Stvoriteljevo. Posljednja se rodila Barbara, 26. rujna 1926. g., i već je 29. rujna bila krštena u župnoj crkvi Svih svetih u Đakovu.  Iako najmlađa, željela je imati najvažniju ulogu među sestrama i bratom, pa je to dokazivala svojom samovoljom zbog koje sam bila kažnjavana, kako svoje djetinjstvo sama opisuje u svom Životopisu.

Kuća Schmidtovih bila je u susjedstvu samostana u Đakovu pa je razumljivo da su roditelji i djeca bili povezani sa sestrama. Ta se povezanost odrazila u pohađanju sv. mise u samostanskoj crkvi, kamo su svi zajedno redovito odlazili. Plod vjerničkoga obiteljskog života zacijelo je bilo i pet duhovnih zvanja njihove djece: četiri kćeri kod milosrdnih sestara sv. Križa i jedan sin, koji je postao poznati Isusovac – o. Stjepan Schmidt, kasnije tajnik ekumenskoga kardinala Augustina Bee. Otac Franjo imao je dva brata Isusovca, koji su otišli u misije u Indiju, jednu sestru redovnicu, s. Margaritu, i tri sestrične, također redovnice: s. Charitas Alt, s. Sebastiju i s. Jozefu Bering - sve članice Družbe milosrdnih sestara sv. Križa.

Za malu Barbaru dječji je vrtić, koji su držale časne sestre, bila prava prilika da se uči prilagođivati drugima. Tako je već od malih nogu upoznala sestre izbliza. U osnovnu školu pošla je redovito, i već u prvom razredu bila je spremna za Prvu sv. Pričest. Nakon osnovne škole pohađala je kod sestara i građansku školu. Tu su sestre učiteljice postale zanimljive maloj Barbari, pogotovo stoga što su njezine tri starije sestre (Liza – umrla kao kandidatica, s. Mihelina – umrla kao mlada sestra na Rebru i s. Ismelda) već pošle putem ostvarenja poziva kao milosrdne sestre sv. Križa. Poslije građanske škole zamolila je i Barbara prijam u kandidaturu u samostanu i bila je primljena među kandidatice 1941. godine. S odličnim svjedodžbama odmah je smjela nastaviti učiteljsku školu kod sestara milosrdnica u Zagrebu te je 1945. g. završila izobrazbu za učiteljicu – posljednja generacija naših sestara učiteljica - i bila je spremna za daljnju redovničku pripremu. Ušla je u novicijat 1946. g. i dobila je ime sestra Marija Charitas te je položila Prve zavjete 1947. godine.

S. M. Charitas bila je spremna poći kamo je poslušnost bude poslala. Kao mlada sestra učiteljica, nakon zavjetovanja, pošla je u Vukovar, u upravni ured naše bolnice, a ne k djeci u osnovnu školu, za što se spremala kod sestara milosrdnica u Zagrebu. U vremenu komunističke vladavine, za katoličke učiteljice nije bilo mjesta u školama. Ipak, uz pedagošku nadarenost posjedovala je s. M. Charitas i talent za administrativne poslove, i to u velikoj mjeri, što će se kasnije još i više dokazati. No njezin apostolat u Vukovaru nije trajao dugo. Bila je jedna od živih svjedoka nepravedne "primopredaje", zapravo oduzimanja naše vukovarske bolnice od "narodne vlasti". Sve joj se duboko usijecalo u dušu, te je kasnije lako mogla sve to zabilježiti u kronici poslijeratnih događanja.

Još je godinu dana iskusila rad u bolnici, i to na Rebru, u laboratoriju, da bi se ponovno vratila još jednoj svojoj nadarenosti – glazbi, te je tijekom jedne godine upotpunila svoje glazbeno znanje svirajući kod s. Rafaele u Đakovu. Bila je toliko nadarena da je mogla zamijeniti s. Rafaelu na orguljama u katedrali, kada bi ova bila spriječena. Potom je krenula u župski apostolat u Privlaku, 1949. g., gdje je vodila crkveno pjevanje u župi te držala djeci vjeronauk. Tuberkuloza je tada malo koju kuću zaobišla, pa se već 1950. g. razboljela i s. M. Charitas. Četiri je godine bila na liječenju u Đakovu i u Zagrebu na Vrhovcu. Kad je prizdravila, vratila se opet 1954. g. u Privlaku i ostala je ondje u službi orguljašice još četiri godine. Vremena su bila takva da su zahtijevala brze i mnoge prilagodbe. Tako je s. M. Charitas 1958. g. premještena u Đakovo, u biskupijski ekonomat. Poslije deset godina rada u tom ekonomatu vraća se u provincijalnu kuću i preuzima veliki dio administracije te pomaže, sada već pokojnoj, s. Kasildi Vidović u radu na Kronici Provincije, a time i u vođenju samostanskoga arhiva, koji je gotovo ljubomorno čuvala kao zjenicu oka. To treba čuvati za buduća pokoljenja, znala je govoriti. Kao rođena Đakovčanka mnogo je znala iz povijesti grada, samostana i naroda, a pratila je revno i sadašnjost sve do konca života te je do u duboku starost rado obavljala poslove za sestre i samostan u gradskim uredima. Uvijek imam pred očima da ja predstavljam cijelu zajednicu, mene će zaboraviti, ali samostan ne će. Hodala sam tako s krunicom u ruci od policijskih do općinskih i katastarskih ureda; nailazila sam u uredima na prijazna i na neprijazna lica, ali sam uvijek prema svima u svom ophođenju nastojala zadržati ozbiljnost i dostojnu distancu, znala je govoriti. S ponosom i ljubavlju pričala je o svojim odgojiteljicama i poglavaricama, napose o majci Amadeji Pavlović, u kojoj je gledala uzornu odgojiteljicu, redovnicu i poglavaricu. S njom sam se dobro razumjela i mogla sam joj se povjeriti.

Kod svih svojih dužnosti brižna, savjesna i točna, kako su je ocijenile njezine odgojiteljice, ostala je takva do kraja. Ništa površno nije izašlo iz njezinih ruku. Bila je mnogostrano nadarena. Njezina zauzetost za dužnosti u arhivu nije joj dopuštala prepoznavati postupnu slabost vlastitoga tijela i narušenost zdravlja. Tako ju je slabost tijela ponekad svladala u arhivu samostana, kasno u noći, gdje je još nešto trebala učiniti. Ovladala je ondašnjom tehnikom te je snimala na magnetofon predavanja duhovnih vježbi i presnimke slala sestrama po filijalama da im posluže za obnove duha ili je pak za kućnu zajednicu uvijek izabirala prikladno predavanje na temu obnove duha. Sređivanje i toga arhiva trošilo je njezino vrijeme i sile te je do kasno u noć ostajala u uredu.

Školovana za učiteljicu za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, tijekom 2. svjetskog rata, s. M. Charitas živjela je za Domovinu i nakon njezina tragičnog završetka, ali je sva ponovno živnula kada se Hrvatska oslobodila u Domovinskom ratu. Njezina vjernost narodu i Domovini proizlazila je zacijelo iz njezine ljubavi prema Bogu, Crkvi i Družbi.

Iako je imala tek 21 godinu, kod prvih zavjeta već je položila u duši doživotne i nikada nije ni pomislila promijeniti svoje odluke, kako piše u svojoj molbi za doživotne zavjete, kada želi u Presveto Srce staviti cijelo svoje biće. Srce se Isusovo ne da natkriliti u velikodužnosti, pa je i ona htjela biti velikodušna prema njemu.

Svoje je zdravstvene teškoće prikrivala i nije rado priznavala ni sebi ni drugima svoje ozbiljne bolesti. Prošle je godine, teško bolesna, nakon bolničkoga liječenja prešla u bolesnički odjel samostana, da bi ondje dovršila svoj ovozemaljski hod za Isusom, za kim je pošla još kao djevojčica do njegova stana – samostana i ostala s njim.

Draga naša sestro M. Charitas, znamo da ste s krunicom u ruci hodali putovima svojih mnogovrsnih  dužnosti pa vjerujemo da vas je draga Gospa pratila na vašem putu sve do kraja ovozemaljskoga puta i na svoj vas dan uvela k svojemu Sinu. Zahvaljujemo vam za vaše dugo i savjesno služenje Provinciji i Družbi. Zato danas molimo da vas Isus, Kralj Ljubavi, prepozna kao djelo svoje Ljubavi, uvede vas u svoje vječne stanove i pridruži vašim dragima u nebeskoj domovini.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!

s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3