"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. KRUNOMIRA, Ljubica ZVONAREVIĆ

krunomiraU miru Kristovu preminula je 

25. prosinca 2014. u samostanu u Đakovu

s. Krunomira, Ljubica Zvonarević 

 iz Nijemaca

 

Živimo li dakle ili umiremo,
Gospodinovi smo.  (Rim 14,8)

 

Strmim i uskim putem, za vrijeme svojega boravka u zajednici bolesnih sestara u Đakovu, strpljivo i ustrajno približavala se s. Krunomira svojemu Cilju. 

Dok je još mogla govoriti, često je, svjesno ili polusvjesno, glasno izgovarala zadnje otajstvo žalosne krunice: Isus, koji je za nas propet bio, i nastavljala riječima - Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike, sada i na času smrti naše. I na sam Božić, 25. 12., u 13 sati i 50 minuta, Isus – Novorođeni, oslobodio ju je svih patnji i pozvao na božićno slavlje u vječnost.
Požrtvovna, vedra, uvijek spremna pomoći, naročito siromašnima i onima koji su nosili breme svoje patnje i bolesti, samozatajna, osoba povjerenja, ali i osoba koja je ulijevala povjerenje, što se posebno zapažalo u vrijeme njezine dugogodišnje službe u bolnici na Jordanovcu. Znala je pristupati bolesnima, jačajući njihovu vjeru i njihovo pouzdanje u Gospodina.
Rođena je 7. 10. 1936. godine u Nijemcima, mjestu smještenom u zapadnom Srijemu. Krštena je odmah sljedećega dana u župnoj crkvi sv. Katarine Aleksandrijske i dobila ime Ljubica. Roditelji, Ilija i Marija rođ. Subotić bavili su se poljoprivredom. Uz Ljubicu su odgojili još tri sina. Ljubica je bila drugo dijete, jedan brat stariji je od nje, a ostala dva su mlađa. Obitelj je živjela skladno, uzornim vjerničkim, kršćanskim životom. Ljubica je u ranom djetinjstvu bila tiha i povučena, ali kad je pošla u školu, postala je živahna. Rado se igrala sa svojim vršnjakinjama. Jednoga od svoje mlađe braće nazvala je «zvonce» jer je stalno bio uz nju.
U drugom razredu osnovne škole primila je Prvu sv. pričest. Od tada je češće išla na sv. misu i na pričest. U šestom razredu primila je sakrament Potvrde. Rado je pomagala majci u kućnim poslovima, a ponekad je s roditeljima išla i u polje. Budući da je u selu bilo samo sedam razreda osnovne škole, po završetku sedmoga razreda, roditelji su željeli da u obližnjem gradu nastavi školovanje, ali ona baš nije pokazivala velik interes za učenje te su je ostavili kod kuće.
Stupila je u „djevojački red“ u crkvi i vodila brigu oko pjevanja i recitiranja molitava koje su se tada redovito molile prije sv. mise. Kasnije se priključila velikom crkvenom zboru. Vodile su ga Milosrdne sestre svetog Križa, koje su tih godina djelovale u župi Nijemci.
Rado je odlazila i na zabave. Roditelji su je odgajali u stezi i nisu joj uvijek dopuštali sve što je htjela. Ponekad je posjećivala svoje rođake u gradu i ostajala bi dulje vrijeme kod njih. Nije ju privlačila gradska buka, čeznula je za tišinom i korisnijim sadržajima kojima bi ispunila život. U dubinama svojega bića krila je želju za samostanskim životom. Kad je to povjerila svojim roditeljima, bilo im je teško rastati se od nje. Dok je čekala pristanak, posebnim se žarom molila Gospi Fatimskoj da joj pomogne. I dočekala je tu radost. Roditelji su se, kao dobri vjernici, konačno pomirili s njezinim odlaskom. Braći je ranije znala otkrivati tu svoju želju, tako da se oni i nisu iznenadili njezinoj odluci, iako im je bilo žao što odlazi. Piše u svom Životopisu da se na njezin ispraćaj, kad je odlazila u samostan, okupilo dosta rodbine i seljana. Bilo je to u ožujku 1957. godine. Zapisala je kasnije: Bilo je teško ostaviti sve, ali sam zahvalna Gospodinu što sam ovdje gdje jesam.
Kao kandidatica završila je osmi razred, a zatim je, 1959. godine, poslana u Zagreb gdje je pohađala bolničarsku školu. Po završetku škole vratila se u Đakovo i 1962. godine započela je postulat. Posebnom ljubavlju pripremala se za novicijat.
Prve svete zavjete položila je na spomendan Gospe Fatimske, 13. svibnja 1963. godine. Poslije zavjeta završila je i laborantsku školu u Zagrebu. Njezino prvo radno mjesto bilo je u Zagrebu, na Jordanovcu, na Klinici za plućne bolesti i tuberkulozu. Radila je u spirometriji, laboratoriju za plućnu funkciju. Pripadala je sestarskoj zajednici na Rebru. Zajednica je tada brojila 55 sestara, a s. Krunomira bila je najmlađa. Nakon Drugoga svjetskog rata bila je ona prva koja je kao redovnica primljena u državnu službu.
U sestri Krunomiri brzo su prepoznali dobru, savjesnu radnicu i plemenitu osobu. Isticala se dobrohotnošću, iskrenošću i poštenjem, spretnošću u obavljanju poslova kao i vrlo dobrom suradnjom s osobljem i s bolesnicima.
Od 1978. do 1981. godine u sestarskoj zajednici obnašala je i službu kućne poglavarice.
Cijeli radni vijek, 30 godina, provela je na Jordanovcu, u spirometriji. Nakon zaslužene mirovine, 1993. godine, poslana je u Osijek, u Tvrđu, gdje je godinu dana radila u pučkoj kuhinji. Već nakon 11 mjeseci poslušnost ju je odvela na Trsat, u Franjevački samostan. Tu je zdušno obavljala kućne poslove i uz to bila poglavarica u zajednici. Nakon šest godina pozvana je u Đakovo da u provincijalnoj kući preuzme službu kućne ekonome. Prilike su zahtijevale da već 2001. godine pođe za poglavaricu u Donji Miholjac. Uz brigu za sestre, rado je prihvaćala sve poslove u kući. Nakon tri godine, iz Donjega Miholjca odlazi u Zagreb, na Vrhovec, i pomaže u praonici rublja. Od 2008. godine pa sve do ljeta 2014. radila je u Zagrebu kao vratarica. Tu je ona s mnogo ljubavi i strpljivosti, ne štedeći se, dočekivala sve one koji su prolazili kroz kuću, napose siromahe i potrebite.
Zbog ozbiljno narušenoga zdravlja, polovicom studenoga 2014. g. preseljena je u zajednicu sv. Josipa u Đakovu gdje je strpljivo nosila križ svoje teške bolesti.
Zahvaljujemo Gospodinu za plodni i ljubavlju prožet redovnički život naše s. Krunomire. Ona je znala vrlo dobro objediniti molitvu i žrtvu, znala je trpjeti tiho i predano, ne žaleći se, služiti u ljubavi, uvijek nasmiješena i zadovoljna, spremna na uslugu, bez obzira na to gdje i što je radila.
Koristila je vrijeme i prilike da svom Gospodinu ljubavlju uzvrati ljubav. Često je ponavljala misao vodilju svojega života: Gospodine, sve za tebe!
A sada, neka u miru vječnosti zahvalno promatra Njegovo lice. Neka slavi Novorođenoga kralja, klanja mu se zajedno s četama anđela, sretna kroza svu vječnost.

s. M. Jacinta Mandura

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3