"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. TIHOSLAVA, Barica KOŠEC

Tihoslava 

 

 

U miru Kristovu preminula je 

14. listopada u samostanu u Đakovu

 

s. TIHOSLAVA,

Barica KOŠEC

 

 iz Huma, Marija Bistrica

 

 

Živimo li dakle ili umiremo,

Gospodinovi smo.  (Rim 14,8)

 Umrla je naša draga majka Tihoslava! - šaptalo se hodnikom bolesničkoga kata u smiraju dana 14. listopada. Iako se mogao očekivati njezin prijelaz, zbog moždanoga udara prije nekoliko tjedana, koji je najavio 94-godišnjoj majci Tihoslavi skori poziv u nebo, ipak smrt uvijek iznenadi, jer Bog ima drugačije misli nego što su naše. Upravo usred Marijina mjeseca, kada je Gospa u Fatimi izrekla djeci svoj zadnji zbogom i krenula put Neba, Marija će svoju štićenicu, s. M. Tihoslavu, povesti u nebo. Tako je, okružena ljubavlju, zahvalnošću, molitvom i pjesmom sestara, pošla u predvečerje srijede – dana sv. Josipa, u društvu Josipa i Marije, predati svoj plemeniti duh svojemu Stvoritelju.

Ovozemaljski put s. M. Tihoslave
Ponad drevnoga hrvatskog svetišta Majke Božje Bistričke, na brježuljku Bistrički Hum, ugledala je zemaljsku svjetlost u obitelji Josipa i Ane rođene Šimunić. Već sutradan ponijeli su novorođenu djevojčicu u svetište Majke Božje, u župnu crkvu, da njezinu dušu u sakramentu krštenja obasja svjetlo milosti Isusa Krista. Nadjenuli su joj ime Barica. Roditelji su od malena nastojali usaditi u dušu Barice i njezina brata klicu pobožnosti i svega što je dobro i lijepo. Blagoslivljana zvucima s tornja prekrasne crkve Majke Božje Bističke, nicala su na okolnim brježuljcima mnoga duhovna zvanja. I mala se Barica zanosila zvukovima zvona iznad svojih lijepih „zelenih brega“ i vitkih jablana svoje časne djedovine, te je već od djetinjstva osjećala u sebi težnju da bude sva Božja.
Tu je želju u njoj gajila najprije pobožna majka, koja je uvijek s poštovanjem i divljenjem govorila o časnim sestrama sv. Vinka, koje su djelovale u Mariji Bistrici, te je u maleno srce svoje djevojčice ulijevala ljubav prema takvom životu, sjećat će se Barica kasnije. Časne sestre pripremale su djecu na primanje sakramenta Prve sv. Pričesti, što se duboko usjeklo u dušu osmogodišnje djevojčice: Nikad ne ću zaboraviti … neizmjernu radost i sreću toga dana. Odgoj časnih sestara, kojima je išla u školu, uvelike je utjecao na donošenje odluke da bude kao one. Bila im je privržena, rado je dolazila k njima i u praznicima s njima kitila crkvu ili zalijevala cvijeće u cvjetnjaku. Njihov ju je život privlačio te je već nakon četvrtoga razreda osnovne škole izrazila želju da pođe k njima. One su je, zbog prevelikoga broja djece u Zagrebu, uputile u Đakovo, kamo ju je otpratio tata, te je 1931. godine bila primljena u Mali konvikt. Najvrjednije što je sa sobom donijela bila je tiha želja da postane redovnica. Sreća, koja se tada prelila dušom, prevladala je bol rastanka. Ne mogu opisati koliko sam bila sretna među djecom, piše ona o svom dolasku u daleko Đakovo. Veselo sam išla na praznike kući, ali sam bila još veselija kada sam se … opet našla među njima.
U Đakovu je Barica završila tri razreda građanske škole, a četvrti razred završila je na gimnaziji u Osijeku. S malom maturom mogla je u Zagrebu nastaviti Stručnu učiteljsku školu kod sestara milosrdnica (od 1935. do 1940. godine). Njezino uzorno vladanje i primjerno učenje otvorilo joj je vrata kandidature, te je poslije prvoga razreda stručne škole prihvaćena njezina molba za prijem u kandidaturu Milosrdnih sestara sv. Križa. Po završenoj učiteljskoj školi započela je u postulatu u Đakovu svoju bližu pripravu na zavjete te je ulaskom u novicijat dobila ime sestra M. Tihoslava. U teškim i neizvjesnim ratnim godinama polaže 14. travnja 1942. godine Prve sv. zavjete. Svoje redovničko ime ponijela je sa strahopoštovanjem u život i čuvala ga kao moto svojega života: U tišini slaviti Boga.

Milosrdna sestra sv. Križa
Zašto nismo otišle kući, kao tolike koje su s nama pošle ovim putem? - često se pitala. I odgovarala sebi i drugima u zajednici: Bile smo iznutra određene. U godini zavjetovanja, kad je rat bio u punom jeku, a nesigurnost i strah širili se Europom i svijetom, tražila se samo vjernost onih koji Kristu vjeruju. Vjernost pozivu i odazivu u zavjetima ponijela je s. M. Tihoslava sa sobom u život milosrdne sestre sv. Križa.
U to je vrijeme u Slav. Brodu pomagala kod djece u Marijinu domu, a uz to je i privatno polagala gimnaziju i veliku maturu. Tu je zajedno sa sestrama proživjela dva teška bombardiranja. Strah je bio velik, još veća vjera u Božju providnost, a najveća radost što ni jedna sestra nije stradala. Po završetku gimnazije, godine 1944., upisala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij hrvatskoga jezika i književnosti, ali su već 8. svibnja 1945. g. svi studenti dobili natrag svoje svjedodžbe i po savjetu profesora napustili su Fakultet. Sestra M. Tihoslava i druge sestre studentice pošle su k našim sestrama na bolnice. Ona se našla na „Rebru“ gdje se brzo uključila u brigu oko malih bolesnika na Dječjem zaraznom odjelu.
Budući da je Sveučilište u Zagrebu u jesen 1945. godine proglašeno otvorenim za sve, prešla je s. M. Tihoslava na Vrhovec i nastavila drugu godinu studija u sestarskoj odori, onakvoj u kakvoj je i napustila studij. Znameniti profesori ostali su na svojim mjestima, ali su se često pričinjali da sestre redovnice ne primjećuju. Ona je upadala u oči. “Zar Vi zaista to želite biti? ... Jeste li čvrsta?“ pitao ju je profesor u četiri oka, gotovo nudeći drugačiji put. „Ja ne bih mogla biti ništa drugo“, bio je čvrst odgovor. Fakultet je tada bio i mjesto svjedočenja vjere u Krista. Iako nesigurna vremena, nijedna naša sestra studentica nije tada odustala od zvanja. Neprilike poslijeratnoga vremena nisu s. M. Tihoslavi stavljale u pitanje njezinu ustrajnost u zvanju. Kad su zbog neizvjesnosti poslijeratnih prilika sestre poglavarice poslale mlade sestre kući na „ferije“ – možda i zbog nedostatka hrane u samostanu - nije se nimalo kolebala, pa ni onda kada za vrijeme cijeloga ljeta nije bilo glasa iz Đakova. Ona je svoju vjeru usredotočila na vjernost u svemu što je obećala te je ustrajala u moljenju svojih redovničkih molitava i pohađanja sv. mise, te je kod kuće živjela svoje redovništvo i čekala poziv u Đakovo. Nova je komunistička vlast proglašavala koješta protiv vjere, Crkve, svećenika i redovnika, od čega ni sela ni gradovi nisu bili pošteđeni. Zabrinuta majka prenosila joj je što se govorkalo. „Mama, ti to nikaj nemoj slušati. Ja ti drugo nemrem biti.“ „Hvala Bogu“, bio je majčin odgovor pun vjere i nade, što je njezino dijete tako čvrsto u zvanju. Na kraju toga ljeta stigao je željeni poziv iz Đakova da se vrati, i vratila se onakva kakva je i otišla. Poglavarice su vidjele da sada može nastaviti studij u novim društvenim okolnostima.
Mladoj sestri studentici na Vrhovcu bio je jako važan odnos povjerenja prema kućnoj poglavarici. Pred njom nisam imala tajni. Sve sam joj mogla reći. To je bila podloga ustrajnosti mladog čovjeka. On mora imati prigodu izreći se. Tako je izrekla svoju privrženost redovničkim poglavarima i Družbi, a i oni su u njoj prepoznavali vrjednote koje su obilježavale dobar redovnički duh.
Kada je 1949. godine završila studij, sestre više nisu imale privatne škole, a u državnim školama nisu mogle biti zaposlene. Stoga je s. M. Tihoslava radila ručni rad u paramentu, šivala jorgane koje su sestre prodavale i davala privatne satove. Na taj se način tada privređivalo za život. Budući da je i Teološki fakultet u Zagrebu pružio mogućnost upisa sestara na teologiju, bila je s. M. Tihoslava, zajedno s još nekim sestrama, ponovno poslana u Zagreb na taj studij. Uz studij su radile sve kućne poslove, pomažući gdje je trebalo, od vrta do kuhinje i praonice rublja. Ipak, bolest i nove potrebe nisu joj omogućile dovršenje toga studija.

Učiteljica novakinja - magistra
Glede službi u zajednici, s. M. Tihoslava, prema svojoj naravi, očekivala je sve drugo samo ne službe koje su se počele redati u njezinim mladim godinama. Sestre poglavarice u njoj su ubrzo prepoznale osobu koja ima što reći mlađima te je 1955. godine pozvana za magistru u novicijatu. U poslušnosti je slijedila poziv, u strahu da ne će moći dati ono što je primila. Ipak, ono što je zacijelo mogla dati i što je dala bila je ljubav s kojom je prilazila sestrama novakinjama. Ona ih je voljela i one su voljele nju. Za tu službu nije bilo nikakvih priprema. Ono što je ponijela iz svojega novicijata – radosno opredjeljenje za ovo zvanje, vjeru i vjernost - nastojala je prenijeti mlađima. Liturgija i priprema za nju bili su joj omiljeli satovi, a razgovor s novakinjama bio je u ozračju povjerenja i prihvaćanja pouke.

Provincijalna asistentica
Nakon devet godina službe magistre providnosni put poslušnosti tražio je njezinu novu spremnost. Godine 1964. postala je zamjenica provincijalne poglavarice. Tada je vodstvo Provincije odlučilo da mlade sestre, poslije prvih zavjeta, a prije odlaska na filijale, provedu jednu godinu na Vrhovcu, gdje im je pružena duhovna izobrazba preko vrsnih redovnika: o. Damjan Damjanović govorio im je o apostolatu, o. Zorislav Lajoš o duhovnom životu, o. Bonaventura Duda o franjevačkom duhu, a majka Amadeja Pavlović im je tumačila Pravilo. Tako su zacijelo nadopunile znanje stečeno u novicijatu.
Previranja u Crkvi i društvu zatekla su je u službi provincijalne asistentice i provincijalne poglavarice. „Prilike u kojima se nađemo u ruci su Božjoj - tako sam doživljavala svako doba i sve što je s njim dolazilo, te u njemu otkrivala svoje mogućnosti i slabosti“ – riječi su koje izražavaju njezinu vjeru.
Svojim znanjem i srcem dočekala je s. M. Tihoslava velike promjene nakon II. vatikanskog sabora. Opći zanos prolijegao se cijelom Crkvom. Dogmatska konstitucija o Svetoj liturgiji unijela je narodni jezik u liturgiju te je 7. ožujka 1966. godine bila prva misa na hrvatskom jeziku u našoj samostanskoj crkvi. Perfectae caritatis – Dekret o redovničkoj obnovi, postao je predmet proučavanja i prilagodbe, kao i pouke sestrama. Uspostavljeno je međunarodno vrhovno vodstvo Družbe, u kojem je članica bila i prva Hrvatica, uspostavljen je generalni i provincijalni kapitul (obnova Konstitucija, Časoslova, redovničkoga odijela...). Sestrinsku povezanost sa sestrama drugih provincija, koja se stvarala na susretima u Kući matici, održala je do u staračke dane. Previranja su nosila i sukobe novoga i staroga pa tako i sukobe generacija, u kojima se uvijek doživljavala njezina otvorenost i poniznost.
Velik broj članova (798 sestara, 19 novakinja i 114 kandidatica) davao je nadu u obnovu koju je Crkva željela. Zajedno sa sestrama pratila je molitvom i sudjelovanjem u proslavama sva događanja na planu Crkve i Družbe. Tako su se unutar Družbe obilježile: 1956. godine 100. obljetnica naše Družbe, 1965. godine 100. obljetnica smrti oca Teodozija, 1968. godine 100. obljetnica naše Provincije.

Provincijalna poglavarica
Kada je 1973. preuzela dužnost prov. poglavarice, osjećala se preslabom za zadaće koje su joj predstojale, ali joj se povjerenje sestara činilo obvezom. Kao i posvuda, pobijedilo je i u ovoj odluci njezino srce.
U našem je društvu tada napetost između komunističkoga uređenja i Crkve popustila. Novo vrijeme i nove okolnosti tražile su i novi pristup, kako odgoju tako i pripremama sestara za odgojne službe. Sestre bolničarke polako su se opet mogle zaposliti, ali sestre učiteljice nisu mogle k djeci u školu. Tada se Družba počela otvarati potrebama župa. Zahvaljujući novoosnovanoj Katehetskoj školi u Đakovu i Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu bile su sestre spremne za rad u župi. Mnoge je sestre tako s. M. Tihoslava otpratila i uputila u taj novi vid apostolata milosrdnih sestara sv. Križa, želeći da se ne osjećaju sluškinjama, nego da sav njihov rad bude služba Crkvi. I župnici su tada bili osiromašeni. Sestre su morale voditi svu brigu o domaćinstvu i cjelokupnom uzdržavanju, obrađujući vrt i odlazeći u nadnice. Živjele su u više nego skromnim uvjetima. Ona je nastojala da sestre, koje su radile u domaćinstvima, pohađaju tečajeve koji su se nudili na planu Unije viših redovničkih poglavara ili da dopune svoje školovanje.
Nova vremena nadolazila su velikom brzinom. Trebalo se otvarati novim i zadržavati trajne vrijednosti, a to nije bilo jednostavno naravi koja je bila vrlo osjetljiva i osjećajna. Pod trajnim uvjerenjem da je sve primila i da to vjerno treba predati, vršila je i tu službu u vrijeme u kojem se događalo mnogo toga: od redovitih generalnih kapitula i kongresa u Kući matici, do vizitacija zajednica i primanja sestara na razgovor u duhovnim vježbama. O godišnjem odmoru nije bilo govora. Tako je umor prevladao sile, te je nakon šest godina odstupila iz službe prov. poglavarice s uvjerenjem da je došao red na mlađe sile.

Kućna poglavarica
No Provinciji će još poslužiti njezina majčinska ruka u službi kućne poglavarice u Zagrebu, na Vrhovcu. Tu je službu dolično vršila 12 godina. Voljela je ljude i sestre te je imala za njih vremena, pa su joj drugi poslovi ostajali često za navečer.
Na planu Družbe, Crkve i društva bili su i to dani važnih događaja na kojima sudjelovala u našem glavnom gradu, zajedno sa sestrama, i bila im je sigurna orijentacija, posebice onda kada je počeo Domovinski rat te je Vrhovac postao mjesto utočišta mnogim sestrama, kao i prognanim i izbjeglim civilima. Po isteku i četvrtoga mandata, pošla je na zasluženi odmor u Porat na otoku Krku. Uz odmor uređivala je Kroniku zajednice na Vrhovcu. Godine 1993. vraća se u provincijalnu kuću. Oslobođena svih odgovornih službi, bila je u Đakovu otvorena i spremna za sve potrebe Provincije. Velika zadaća bila je pisanje kronike Hrvatske provincije, koja je dijelom upisana u njezin život, te ju savjesno vodi sve do 2006. godine. Uz to je i pisanje nekrologa sestara «pristajalo» njoj jer je većinu sestara poznavala takoreći od mladosti. Po struci je bila i osoba „od pera“ te je surađivala u časopisu „Đakovački vezovi“ pišući različite priloga, a dala je i pregled Hrvatske provincije za Uniju VRP. Kad god bi što trebalo lijepo sastaviti, bila je, uz puno skromnih primjedbi o svojoj nesposobnosti, uvijek spremna učiniti što se od nje tražilo.
Sve do u duboku starost očuvao joj je Gospodin pamćenje i svijest te se moglo k njoj uvijek doći na razgovor na svaku temu. Pratila je svom dušom zbivanja u Crkvi i u Domovini, čitala je časopise i pratila vijesti. Čitajući „U znaku Križa“ radovala se onomu što naše sestre pišu i rade. Tako je, što je bila starija, imala sve više nakana u svojim molitvama i pobožnostima. Ispunjavala ju je pobožnost prema Srcu Isusovu, pobožnost koju je ponijela iz redovničke mladosti, a prema Majci Božjoj, kojoj je svoju posvetu obnavljala svaki dan, i prema svetom Josipu ponijela je štovanje još iz djetinjstva. Blaženice naše Družbe dale su joj novu inspiraciju te je dnevno preporučivala blaženoj majci M. Tereziji naše obitelji i našu redovničku obitelj, bl. sestri Zdenki dobar duh naših mladih sestara, bl. sestri Ulriki se preporučivala da u znoju svoga lica dovrši započeti posao. Rado se u svojim molitvama utjecala i majci Amadeji Pavlović. Sa svojim novakinjama ostala je iskreno povezana u molitvi te je s jednom grupom razdijelila postaje križnoga puta, kojim su svakodnevno zajednički hodočastile….
Zahvalna za sve, napose za kutić koji joj je dodijeljen za njezine starije dane, osjećala se sretnom i zadovoljnom.
Svi koji su je susreli, bilo u Družbi bilo izvan nje, mogli su ustvrditi da je to osoba srca. Voljela je ljude i suosjećala uvijek sa slabijima. Imala je za ljude vremena pa joj je često nedostajalo vrijeme za nju samu i za obvezne poslove vodstva, koje je onda dovršavala u noćnim satima. Tako je svoje geslo: bit ću mala bijela hostija koja će se žrtvovati svaki dan na oltaru Ocu nebeskom, mogla pretakati u život pun predanja u kojem je mogla ostvariti onaj poziv blažene majke M. Terezije: „Idite jednostavno Božjim putem i ne tražite ništa izvanredno.“ Jer, „Gospodin traži samo našu vjernost: Bogu, Družbi, svome zvanju“, bio je zaključak njezina plodnog života.

Draga naša majko Tihoslava, dok stojimo uz Vaš odar, naviru nam najprije riječi zahvalnosti – Bogu Stvoritelju koji Vas je tako divno sazdao, pratio i nama dao; Bogu Sinu Isusu Kristu koji Vas je za sebe odabrao i zaručio u vjernosti dovijeka; Bogu Duhu Svetomu, koji je svojom ljubavlju obilježio Vaše biće i Vaš život. Zahvaljujemo sada Vama za sve što ste posijali na njivi naše Družbe i Hrvatske provincije, a napose u sve duše koje Vam je Gospodin povjerio. Hvala Vam za Vašu vjernost Bogu, Crkvi, Družbi i Domovini koja je svijetlila primjerom svima u kući, i za dobrotu koja je obilježila cijeli Vaš život i ostavila trag u mnogima.
Draga majko Tihoslava, vjerujemo da će Gospodar talenata Vama danas reći: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran! Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25, 23) Molimo ga da Vašu tihu-slavu preobrazi u gromki hvalospjev u Kraljevstvu nebeskom.

Presveto Srce Isusovo, Kućo Božja i Vrata nebeska, primi je u svoj pokoj!

s. M. Blaženka Perković

 

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3