"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. EUFROZINA, Eufrozina HNATEK

Eufrozina

 

Rođena: 24.05.1942.
Prvi zavjeti: 13.5.1969.
Umrla: 01.10.2014.

Iako je s. Eufrozina voljela život, kad su je u vrijeme liječenja posjećivale sestre, posebno one s kojima je radila u kuhinji,govorila je da je spremna. Kao duša koja je ispunila svoje poslanje na zemlji, mirno je iščekivala susret sa svojim Zaručnikom. Predano je trpjela, ne tužeći se na bolest koja je bivala sve jačom, jačom i od njezina organizma. Liječnici su činili sve da joj olakšaju zdravstvene tegobe, da je oporave, ali Bog uvijek ima zadnju riječ i zna u koji čas poziva svoje ljubljeno dijete u vječni pokoj. Darovao joj je da se nakratko oporavi, radovala se povratku u normalan život i rad, a onda su ponovno zaredale komplikacije, dugotrajna patnja, boli i neugodni zahvati. Svjesna i strpljiva, rado i često u ruci je držala krunicu. Gospodin ju je pozvao baš na kraju prvoga dana mjeseca listopada, mjeseca Kraljice Krunice. Preminula je u 22 sata i 50 minuta u Osijeku, u Kliničkom bolničkom centru.
Kad se promatralo s. Eufrozinu u običnoj svakodnevici, dobivao se dojam da svjesno žuri učiniti što više dobra, da svjesno živi po onoj Pavlovoj: „Vrijeme je kratko.“
Djed August Hnatek doselio je iz Slovačke u Beketince gdje je s. Eufrozina i rođena 24. svibnja 1942. godine, od oca Josipa i majke Marije, rođ. Zdravčević. Na krštenju u župnoj crkvi u Vuki dobila je ime Eufrozina. Ovim imenom majka je željela očuvati uspomenu na svoju rođenu sestru koja je kao Milosrdna sestra sv. Križa, pod tim imenom, služila Gospodinu sve do svoje smrti 1939. godine. Obitelji Zdravčević pripadaju još tri naše sestre: s. Otilija, s. Ida i s. Katarina.
Roditelji su imali osmero djece, šest sinova i dvije kćeri, od kojih je dvoje umrlo u ranijoj dobi, a Eufrozina je došla na svijet kao četvrto dijete. Odgajana je u pravom kršćanskomu duhu, kojim je ta obitelj i živjela. Voljela je vjeronauk više od ostalih predmeta u školi. U dvanaestoj godini primila je Prvu sv. Pričest u Vuki, a iste je godine i krizmana u Đakovu.
Kad je u trinaestoj godini obavljala pobožnost Devet prvih petaka, više kilometara je pješačila do Vuke, jer u Beketincima tada nije bilo crkve. O teškoćama onoga vremena zapisala je slijedeće: 1955. godine dobili smo crkvu. Te godine bile su teške za nas, jer se nije smjelo vjeru javno ispovijedati pa smo morali i po noći raditi. Sjećam se kada je tata išao u Osijek da doveze oltar za crkvu, s njim sam išla i ja. Od Osijeka do kuće držala sam na krilu sliku sv. Male Terezije i neprekidno sam je promatrala. Kada smo stigli u selo, sve je bilo uznemireno, jer je u selu bila milicija pa je rastjerala ljude s posla kod crkve. Milicija je govorila tati neka oltar vozi kući, ali on ih se nije bojao nego ga je odvezao u crkvu. Tako je teškom mukom sagrađena crkva. Crkva je posvećena 1955. godine Majci Božjoj, a zaštitnik sela je sv. Florijan.
Kad je imala 15 godina, a otac zbog loma noge bio dugo u bolnici, ovisan o štakama, rodio se najmlađi brat Josip, kojega je s ljubavlju prihvatila, njegovala i odgajala. Te iste godine bile su u Beketincima misije i od tada se u mjesnoj crkvi uvečer zajednički molila krunica. Zapisala je: Gdje god sam se nalazila, bilo na poslu, bilo na plesu i zabavama, sve sam napustila kada sam čula da zvoni Pozdravljenje i išla sam moliti sv. Krunicu. Molila sam se Majci Božjoj da mi dade snage da se mogu odlučiti i izabrati pravi put. Uključivala se srcem i dušom u sve aktivnosti i poslove vezane uz crkvu, njegovala pobožnost, primala sakramente. Ali pored svega ovoga, voljela je veselje, zabavu, ples i društvo. Bila sam vrlo žive naravi, napisala je.
Jednoga dana stala je pred roditelje s odlukom da ide u samostan. S roditeljskim blagoslovom napustila sam svjetske radosti i stupila u samostan gdje su radosti mnogo veće nego u svijetu – zapisala je u svom Životopisu. Na sâm blagdan Gospe Karmelske, 16. srpnja 1965. godine, ušla je u samostan u Đakovu. Nakon dva mjeseca, kao kandidatica, dvije godine provela je u Vinkovcima radeći razne kućne poslove. Zatim se vratilau Đakovo i 1967. godine započela postulat. Pred ulazak u novicijat zapisala je: U postulatu sam mnogo toga saznala što nikada nisam znala pa sam zato bila sretna što me je dragi Bog pozvao na tako uzvišenu službu. O razdoblju redovničke formacije zapisala je: U novoj sredini brzo sam se snašla i zavoljela svoj novi način života.
Prve redovničke zavjete položila je 13. svibnja 1969. godine. Na svom redovničkom putu prošla je kroz više zajednica i s ljubavlju je služila u kuhinji, negdje i u više navrata: Vukovar, Osijek, Vinkovci, Ilok, Krk, Privlaka, Porat, Ivankovo, Đakovo. Zadnje mjesto djelovanja bili su Vinkovci. Svugdje je voljela biti, brzo bi zavoljela ljude, kao i oni nju, i dugo su je pamtili. Svoj redovnički put sažela je u svom Životopisu ovim riječima: Nastojala sam, u duhu naše redovničke karizme, služiti u ljubavi za Ljubav. Kao voditeljica domaćinstva – kuharica – imala sam za to puno prilika. Uvijek sam nastojala obradovati sve oko sebe. Uz to sam uvijek nastojala biti prisutna na zajedničkoj molitvi, jer je to izvor blagoslova i zadovoljstva. Zahvalna sam dragom Bogu što je moje radno mjesto bilo uvijek u blizini crkve. Zid mi nije smetao da u duhu budem pred Svetohraništem, pred oltarom na kojem se služi sv. misa. Inače sam sa svojom zajednicom svaki dan prisustvovala sv. misi, primala sv. Pričest. Smatram posebnim Božjim darom što sam od svoga posla, na jednostavan način, skladala svoju hvalu i zahvalu dobrom Bogu za sve ono što nam ON u svojoj dobroti pruža, daruje. Uvijek sam bila u društvu Nebeske Majke, kojoj me je u mom ranomdjetinjstvu, na način koji sam mogla tada shvatiti, darovala, posvetila moja pobožna majka. Moleći za ustrajnost do kraja života, kličem sa psalmistom: ´Hvalite Gospodina jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!´

Hvala ti, dobri Bože, za dar koji si našoj redovničkoj zajednici dao u liku i u tvojom, ljubavlju ispunjenom, životu s. Eufrozine. Hvala ti za njezinu vedrinu, marljivost, požrtvovnost i nadasve za njezino iskreno, čovjekoljubivo srce, koje je neprestano uranjalo u molitvu, i onda kada su joj ruke bile kod posla.
Blagi, milosrdni Oče, uzmi je u društvo svojih svetih da nastavi klicati svoju zahvalnu pjesmu, kako je tvoja ljubav vječna i kako tvoja dobrota nema granica.

s. M. Jacinta Mandura

 

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3