"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. ADMIRABILIS, Ana KRALJIK

admirabilis

 

 

Rođena:         6. srpnja 1930.

Prvi zavjeti: 12. svibnja 1955.

Umrla:          20. rujna 2014.

 

 

U predvečerje nedjelje, kada nam liturgija daruje Isusovu prispodobu o radnicima u vinogradu i velikodušnom gospodaru vinograda, pošla je naša sestra Admirabilis k Gospodaru vječnoga vinograda kako bi primila plaću za rad u vinogradu svojega života.
Pozvana je u vinograd Gospodnji u Družbu milosrdnih sestara sv. Križa u dobi od 24 godine i marno je prionula poslu.
U brdskom selu Bučje Gorjansko, u ratarskoj obitelji Martina Kraljika i Marije r. Šmehil rođena je 6. srpnja 1930. godine djevojčica Ana koja je krštena istoga dana u župnoj crkvi sv. Mihaela u Drenju. Odrastala je uz četvero braće i sestara. Roditelji su ih odgajali u strahu Božjem i učili ih raditi. Tako je Ana pošla u školu u susjedno selo, u Bračevce, i završila četverogodišnju pučku školu te se ujedno pripremala za sakramente. U desetoj godini primila je Prvu sv. Pričest, a u šesnaestoj potvrdu. Zbog teških materijalnih prilika između dva rata, a i zbog ratnih događanja, morala se obitelj odseliti iz rodnoga joj sela, da bi se nedugo zatim opet vratila na svoje ognjište koje je bilo teško podizati ponovno. I roditelji i djeca morali su tada zdušno i teško raditi. Župna crkva bila je daleko pa i odlazak onamo nije bio čest, ali želja da se više približi Isusu u njoj se javljala sve češće.
S 18 godina odlučila je napustiti selo i poći „u svijet“. Tako je došla u Đakovo da kao kućna pomoćnica radi u pobožnoj obitelji Teufel. O toj obitelji uvijek je pričala samo dobro. Blizina crkve i samostana u Đakovu, kao i pobožnost nove obitelji, učvrstilo je njezino zanimanje i sklonost životu u samostanu. Tako je 1950. godine svoju želju izrazila samostanskoj upravi i bila pridružena samostanskim kandidaticama. Sada je pod vodstvom učiteljice kandidatica počela ozbiljno raditi na oplemenjivanju svoje naravi koju je trebalo ublažiti i prilagoditi životu u zajednici. U samostanu je pohađala dvogodišnju školu za dijetetsko kuhanje i završila je dobrim uspjehom.
Ulaskom u novicijat 1954. godine približila se ostvarenju cilja – biti časna sestra - te je 12. svibnja 1955. godine položila Prve zavjete, s redovničkim imenom sestra Admirabilis.
Budući da se postupno otvarao naš apostolat u župama, posvuda se na takvim mjestima tražilo i osobu koja će voditi domaćinstvo. Sestra Admirabilis bila je za to spremna i krenula je putem žrtve i predanog djelovanja, radeći u domaćinstvima kamo ju je već poslušnost poslala. Taj će posao obilježiti njezin radni vijek.
Odmah poslije položenih zavjeta pošla je u župu u Rajevo Selo. Zatim je nastavila isti domaćinski posao uz brigu za vrt u Iloku, u Franjevačkom samostanu. U našoj kući u Vinkovcima bila je od 1960. do 1962., a u Sv. Vidu od 1962. do 1968. godine. Dvije godine nakon toga djelovala je u Prištini. Godine 1970. vratila se u Slavoniju te je u Donjem Miholjcu prihvatila brigu za sestarski vrt. Tu je pokazala svoju sposobnost da iz zemlje izvuče ono što ona može dati, ali i da u zemlju valja uložiti ono što joj čovjek mora i može dati. Nije se štedjela. U vrtu su imali sve što im je bilo potrebno za život, a u ono vrijeme to je zlata vrijedilo. Tu je ostavila najveći dio svojega života - punih 20 godina. Iz Donjega Miholjca pošla je 1990. godine u Đakovo, u provincijalnu kuću, gdje je također bila pripravna i raspoloživa za sve teže poslove, kojih u našoj velikoj kući nije manjkalo. Svi su je voljeli, a posebno mlade sestre i novakinje. Oni su je svi zvali „Majka Divna“, jer to upravo znači njezino ime. Privlačio ih je njezin mar i trud, često popraćen humorom.
Sestra Admirabilis provela je cijeli svoj život vršeći domaćinske poslove, od vrta do kuhinje, koji su počesto zapažani samo onda kada izostanu! Uza svu težinu rada koji je obavljala, nastojala je spajati u sebi primjer Marte i Marije i trudila se da obje dođu na svoje, kako ne bi izgubila iz vida put kojim je krenula. Napose je nastojala biti na zajedničkim molitvama. Samo su Gospodinu poznate žrtve koje su pratile njezine bezbrojne korake po kuhinji i vrtu, teret koji su ponijele njezine ruke, nezapažene usluge sestrama oko sebe, za čije je potrebe imala oka i srca.  
Na bolesnički kat provincijalne kuće prešla je 2009. godine. Mali moždani udar donio joj je nesigurnost u hodu koja je bila povodom pada i prijeloma kuka. Njezina dugogodišnja šećerna bolest bila je dodatna komplikacija za operaciju kuka. Osjetila je svu težinu bolnice i prepuštenosti sebi i svojoj patnji. U samostanu je ipak posve drugačije. Cijeli je život molila i trpjela za zvanja, kako redovnička tako i svećenička, i znala se radovati mlađima na kojima ostaje svijet.
Zbog upale žuči morala je opet u bolnicu, gdje je dobivala samo infuziju i antibiotike. Na vlastitu molbu pošla je na bolesnički kat na Veliki petak i tu je ostala na svom križu. Iako je trebala potpunu njegu i pomoć drugih, znala je svojim humorom olakšati posao svojim njegovateljicama.
Polako se potpuno predavala Gospodinu, posebno se moleći „Majci Divnoj“, čije joj je ime palo u dio za njezin redovnički put. U suton subotnjega dana, kada se sestre nisu nadale njezinu odlasku, prešla je u vječnost.
Draga sestro Admirabilis, zahvaljujući ti za svaki žulj i kap znoja i sve molitve i žrtve u službi zajednici i sestrama, molimo da sada Gospodin naplati one samo njemu znane žrtve koje su punile riznicu tvoje ljubavi prema Bogu i ljudima. Neka te kao revnu radnicu u njegovu vinogradu uvede u svoje vječno veselje.

Gospodine Isuse, koji ljubiš vesela darivatelja, uvedi je u svoju vječnu radost!

s. M. Blaženka Perković

 

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3