"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. JAVORKA, Bara ŠIROKI

JavorkaRođena: 17. listopada 1925.
Prvi zavjeti: 28. kolovoza 1945.
Umrla: 11. lipnja 2014.

Istom što je završio „Dan Pedesetnice“, u kojem se Duh izlio na okupljene apostole – dan početka Crkve, a blagdan nam Majke Crkve zagarantirao njezin trajni boravak i u putujućoj Crkvi, naša se s. M. Javorka spremala ući u proslavljenu Crkvu i zauzeti mjesto koje joj je Isus otišao pripraviti. Preselila se u vječnost upravo kada je minula molitva Pozdrava anđeoskoga, koju su oko nje molile sestre.

Evo puta na kojem ju je Gospodin pronašao u podravskom selu Bušetina i vodio putem milosrdne sestre sv. Križa. Gotovo od samog poslije-turskoga oslobađanja podravskoga sela Bušetine u 17. stoljeću, duhovnu su brigu o toj filijali franjevačke župe Virovitica vodili oci franjevci. Kako se razvijalo selo, tako je i dušobrižništvo cvjetalo, a dobar pastoralni rad otkrivao je i duhovna zvanja. Bušetina se ponosi sa sedam milosrdnih sestara sv. Križa – četiri su od njih sada u nebu!
U braku pobožnih roditelja, Tome Široki i Veronike rođ. Došlin, u selu Kladari blizu Bušetine, rodile su se četiri djevojčice i četiri dječaka. Blagoslovom Božjim smatrali su oni svako svoje dijete pa tako i treću djevojčicu koja je došla na svijet 17. listopada 1925. godine te je sljedećega dana dobila na krštenju u župnoj crkvi u Pitomači ime Bara. U zemljoradničkoj obitelji radilo se, ali se i molilo te se redovito odlazilo na misu i primalo sakramente.
Četiri razreda osnovne škole polazila je Bara u susjednom selu Bušetini, kamo se nešto kasnije preselila cijela obitelj, te je u drugom razredu bila spremna za primanje Prve sv. Pričesti. Godinu dana kasnije prima i krizmu. Poslije četvrtog razreda ostala je kod kuće i polako ulazila u poljske i domaćinske poslove.
Bila sam vedre naravi, ali nisam odlazila u selo u društvo, radije sam bila kod kuće i čitala dobro štivo, piše ona o sebi. Njezina najstarija sestra pronašla je svoj put i pošla milosrdnim sestrama sv. Križa kad je Bari bilo 13 godina. To je naša, sada pokojna, s. Benediktina. Bio je to presudan poticaj Bari da i ona razmisli o svom putu. U petnaestoj godini ohrabrila se i iznijela je roditeljima želju da se i ona posveti Bogu. Nije im bilo lako pustiti od sebe i drugo dijete, ali se nisu dugo mogli opirati Božjoj volji.
U Đakovo u samostan primljena je 1941. godine, kada je rat već posvuda širio zadah nesreće i straha. Na praksu je kao kandidatica poslana u Bos. Brod, gdje ju se bolno dojmila smrt dviju naših sestara: s. Montane, kućne poglavarice, i s. Anđelije, ravnateljice škole, koje su oboljele od tifusa što ga je vojska – posebice ranjenici - sijala posvuda, pa i u našoj školi, gdje su bili smješteni. U novicijat je ušla u Đakovu 1944. godine s redovničkim imenom s. M. Javorka. Nemirna ratna zbivanja bila su razlogom premještanja novicijata i mladih sestara u Zagreb na Vrhovec. Tu je položila Prve sv. zavjete u kapelici na Vrhovcu, 28. kolovoza 1945. godine, tijekom mise koju je služio blaženi kard. Alojzije Stepinac. Iako u teškim prilikama i neizvjesnim okolnostima putovanja, odvest će je poslušnost, zajedno sa sedam susestara, u bolnicu u Suboticu, na Odjel tuberkuloze. Učila je uz sestre njegu bolesnika, ali se i sama razboljela. I nju je 1946., kao i mnoge sestre, snašlo poslijeratno otpuštanje časnih sestara iz bolnica. Ona se u Đakovu trebala najprije oporaviti, ali je oporavak išao sporo pa je radi oporavka za neko vrijeme poslana na domaći zrak i hranu. Tuberkuloza je bila uporna. S. M. Javorka nalazila je utočište i sigurna pomoć u Presvetom Srcu Isusovu. Nakon jedne devetnice nestalo je problematične rane na ruci. Kroz cijeli sam život ostala odana i zahvalna štovateljica Presvetoga Srca, stoji u njezinu Životopisu.
Od 1951. do 1954. godine polaže niže razrede gimnazije (2 god.) te uči svirati harmonij. To je za nju značilo početak novoga puta i prekvalifikaciju na župski apostolat. Prvo joj je mjesto bilo župa Bošnjaci (1954.-1962.). Tu je svirala u crkvi, bila sakristanka i po potrebi pružala bolničarske usluge u selu. Iako je pobolijevala, nije tražila promjenu ili zaštitu, nego je ostala spremna na ono za što ju zajednica treba. U istom duhu polazi u poslušnosti u župu Harkanovci, potom u Otok, Drenovce, Pakrac i Vukovar (franjevački samostan), gdje je dočekala bolnu 1991. i pad grada. Tu je bila kućna poglavarica sestarskoj zajednici koju je srpska vojska, kao i sve hrvatsko stanovništvo, istjerala iz grada i transportirala u logore. Ona je, zajedno sa sestrama, pokazala veliku vjeru i ljubav prema Bogu, Družbi i narodu te je u povorci izagnanika krenula na sabirno mjesto. Ponijela je sa sobom Kroniku kućne zajednice skrivenu u njedrima i donijela je u Hrvatsku. Ona se neustrašivo - iako po naravi vrlo plaha – suprotstavila i pijanom srbskom vojniku koji je htio odvesti dvije mlađe sestre sa sobom. „Ja sam njihova poglavarica i ja ne dopuštam da one idu odavde“, rekla je i stala pred njih. A on je uperio u nju cijev puške, uz psovku: „Poglavnica, ustašica, dobit ćeš kuglu u glavu…“ U taj čas naišao je viši zapovjednik i otjerao toga nasilnika.

Po povratku iz progonstva (Srbije) nakon kratkog oporavka pošla je u Županju, a zatim opet u Lipik/Pakrac te na Sv. Vid. Kako je pošla u Vukovar i proživjela njegove strahote, tako je u jednakoj predanosti i poslušnosti išla 1992. godine u Županju, a 1994. u Pakrac – u mjesta još uvijek izložena ratnom djelovanju. Strah koji je nosila u sebi od proživljenih stradanja pratio ju je i na ta mjesta, jer su ondje još trajale ratne opasnosti, ali ona nije poglavarima rekla da ne može, nego samo „bojim se“ i pošla je. Vratila se u kuću svoga zvanja, u samostan, 2008. godine i to na bolesnički kat gdje je dogorijevala pred žrtvenikom Velikoga svećenika kojemu je cijelim svojim bićem pripadala i služila.
Sestra Javorka bila je poznata kao dobra sestra sviračica i pjevačica. U samostanu je obavljala različite poslove, napose po župama gdje se tražila vrijedna ruka od tavana do podruma, od kora do paramenta, od vrta do bolesnika. Na nju su sestre poglavarice mogle u svemu računati. Obnašala je u više navrata dužnost kućne poglavarice i bila sestrama dobra poglavarica i u župi nenametljiva suradnica i voditeljica crkvenoga pjevanja. Rado je učila djecu svirati i pjevati. Iako je gotovo cijeli život pobolijevala te preboljela nekoliko operacija, nije se odmicala od dužnosti, čim bi prizdravila. O sebi sama kaže: Teško mi je palo kad sam u Vukovaru trebala prihvatiti dužnost odgovorne sestre u zajednici i vođenje zbora. Nisam se osjećala u ovoj dobi sposobna voditi veliki zbor. Ali budući da Bog pomaže, gdje čovjek ne može, prihvatila sam u poslušnosti i to. Bogu hvala i slava za sve. U toj je rečenici u svom Životopisu izrekla svoj životni put. Bila je tiha radnica i moliteljica, što je osjećala i njezina obitelj iz koje su milosrdnim sestrama sv. Križa došle njezine dvije nećakinje, a nećak je postao svećenik, franjevac trećoredac. „Posebni su to bili dani u našoj svakodnevici, kada bi „tete časne“ došle u posjet zavičaju. Kako je dobro da su s nama! dok zajedno mole časoslov, krunicu, rade ili razgovaraju!“ sjeća se nećakinja kojoj su ti primjeri otvarali put zvanja.
Svoju je životnu melodiju privodila kraju, kada je 2008. godine iz Lipika došla na bolesnički kat u Đakovo. Tiha i uvijek blago nasmiješena, susretala je svoje susestre i njegovateljice otmjeno i zahvalno.

Draga sestro Javorka, zahvaljujemo vam za vaš primjer života, koji je posvuda govorio više od riječi, a i za hrabre riječi kojima ste stali u obranu svojih susestara u teškim vremenima. Presveto Srce Isusovo, koje ste posebno štovali, neka vas sada privine k sebi i izlije na vas rijeke svoga milosrđa i milosti te vas, zajedno s vašom pokojnom sestrom, pridruži povorci djevica koje slijede Jaganjca kamo god on ide.
s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3