"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. ANĐELINA, Marija ZORIĆ

AndjelinaRođena: 22. travnja 1938.

Prvi zavjeti: 15. svibnja 1965.

Umrla: 12. siječnja 2014.

 

Iako se sestra Anđelina već duže vrijeme borila s opakom bolešću i odolijevala joj, ipak joj se nije mogla othrvati. U zoru nedjelje Isusova krštenja, koja označava kraj jednog, a početak drugog liturgijskog vremena, pozvao ju je Gospodin da završi svoje ovozemaljske patnje i započne novi život u nebu, gdje nema ni tuge, ni boli, ni smrti…

Našoj Zajednici darivao je Gospodin mnoga zvanja s različitih krajeva  gdje žive Hrvati, pa je iz kršne Hercegovine nemali broj sestara pronašao put u Đakovo, u naš samostan.

Ekonomska migracija iz naših djecom i vjerom bogatih, ali zemljom i kruhom siromašnih južnih krajeva u plodnu sjevernu Hrvatsku zahvatila je i obitelj Petra Zorića i Anđe rođ. Šimić. Nakon što je otac proveo nekoliko godina u pečalbi u Belgiji, imao je dovoljno sredstava da u Slavoniji, u Otoku kod Vinkovaca, kupi malo gospodarstvo i povede onamo svoju, u Hercegovini tek osnovanu, mladu obitelj. Praktični vjernici nastavili su svoj kršćanski život i u novoj sredini te su u kršćanskom duhu odgajali svojih šestero djece. Kao drugo dijete rodila im se 22. travnja 1938. godine Marija, koja je već sutradan na krštenju u župi sv. Antuna Padovanskoga u Otoku postala dijete Božje. Svagdanja zajednička jutarnja i večernja molitva usijecala se duboko u djetinje duše, a djetinjstvo im je protjecalo u miru i slozi. Kad je stariji brat pošao u školu, poveo je sa sobom i sestricu te je s nepunih šest godina mala Marija započela školovanje. Uz brata se spremala i na Prvu pričest i Krizmu te je stjecala potrebu za čestim primanjem sv. pričesti. Kao starija djevojčica bila je uz školu i majci, koja je pobolijevala, desna ruka u kućnim poslovima. Nakon šest razreda osnovne škole za nju je školovanje bilo završeno, ali nije time nestala i njezina sklonost prema onom što je Božje. U to su vrijeme u župu došle Milosrdne sestre sv. Križa, i u njoj su još više potaknule želju da i ona ide „služiti Bogu“. Javila se u samostan 1953. godine, nakon majčine smrti. Nije bila odmah prihvaćena njezina molba pa je ona preuzela majčinu ulogu u obitelji. Tuberkuloza je pokosila još jednu žrtvu u obitelji – starijega brata. Sada se ponovno javila u samostan, iako ocu, braći i sestri to nije bilo po volji. Tada je dobila iz Samostana pozitivan odgovor, odazvala se i stigla 1959. godine u Đakovo. Do početka postulata upoznala je život sestara pomažući im u Franjevačkom samostanu u Subotici. Dovršila je osmogodišnju školu i domaćinski tečaj u Zagrebu. Željeni dan ulaska u novicijat dočekala je 1964. godine te je pod imenom sestra Anđelina položila godine 1965. svoje Prve zavjete. Njezina provjerena vještina u domaćinskim, napose kuharskim poslovima, kao i sposobnost organiziranja rada u domaćinstvu, preporučivala ju je posvuda te ju je redovnička poslušnost povela u toj zadaći na mnoga mjesta: Vukovar (1965.-1972.), Vinkovci, Bošnjaci, Zagreb - Vrhovec. U Bošnjacima je vršila dragu joj dužnost sakristanke i bila odgovorna sestra u toj maloj sestarskoj zajednici. Bila je nesebična u svemu, napose u prenošenju svojih kuharskih iskustava mlađim sestrama. Od nje su lako mogle dobiti savjete i recepte. Ona se nije strašila konkurencije niti je svoj talent zakopala u zemlju.

Najveći broj godina darivala svoje kuharske sposobnosti služeći u kuhinji Franjevačkog samostana na Trsatu (1985.-1995.) i u našoj kući u Portu (1995.-2008.). Tu su se pojavili prvi znaci opake bolesti koju je pokušala nadvladati vjerom i nadom u dobar ishod najnovijeg liječenja, koje joj je ponuđeno kao „pokus“ novog lijeka. Odlučno je to potpisala.  Moraju na nekome ispitati lijek i naučiti se, bio je zaključak njezina razmišljanja o vlastitoj bolesti i prihvaćanju rizika,  ali i potvrda njezina predanja križu koji joj je Bog pripravio od vijeka kao Milosrdnoj sestri sv. Križa.

Bolest i teška terapija odnijele su dosta njezinih fizičkih snaga pa je 2008. godine prešla iz Porta u zajednicu na Vrhovec i preuzela dužnost na porti. Puna optimizma i nade zračila je vedrinu i radost, susrećući posjetitelje na porti samostana, unatoč bolesti koja je vidljivo napredovala.

 

Za našu sestru Anđelinu može se i na kraju njezina života potvrditi ono što su njezini redovnički odgojitelji zamijetili na njoj u početku njezina redovničkog puta: Uljudna i nenametljiva, umjereno vesela i prijazna, praktična i savjesna. U nastojanju da bude dobra sestra, primala je opomene i  naočigled popravljala ono što je druge smetalo. Njezina vedrina bila je uvijek umjerena, a ni u žalosti se nije previše tužila. Ona kao da je znala za onu narodnu: „Glasna radost nije radost prava i glasna tuga nije tuga prava.“  U posljednjim danima postupno se predavala Bogu i gasila poput izgorjele svijeće. Na blagdan sv. Stjepana dovezena je iz Zagreba u Đakovo, na bolesnički kat, vrlo oslabljena i potrebna pomoći, za koju je bila vrlo zahvalna.

Draga naša sestro Anđelina, na nedjelju kada se u Službi riječi čita da je Otac nebeski radi Isusa otvorio NEBO, vi ste završili sve ono što se tiče zemlje, a svojim ste se krštenjem, svojim zvanjem i svojim križem pridružili Isusu kao njegova sestra. Zato vjerujemo da se danas vama otvorilo NEBO za jedan novi početak koji nema završetka i da vas je Isus sam onamo uveo, jer ste poslušni njegovoj riječi: Bijah gladan i dadoste mi jesti…; što god ste učinili jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili, mnogima pružili utjehu i radost! Sada će On vama reći:  Uđi u radost Gospodara svoga!

Oče nebeski,  uvedi je na vječnu gozbu Jaganjčevu!

s. M. Blaženka Perković

 

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3