"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. ELA, Anđela VUKALOVIĆ

ElaRođena: 10. svibnja 1947.

Prvi zavjeti: 13. svibnja 1968.

Umrla: 11. siječnja 2014.

Upravo kad je otkucala ponoć i najavila dan završetka božićnoga liturgijskog vremena – nedjelju Isusova krštenja, završila je liturgiju svojega života naša draga sestra Ela. I bi pozvana da ju nastavi u nebu. „Samo put križa vodi u nebo“, rekla je naša utemeljiteljica, blažena majka M. Terezija, te je i naša sestra Ela prešla taj put u patnji, napose posljednjih nekoliko mjeseci. „Anđeli me pritišću“, izgovorila je u zadnjim satima  života na upit boli li ju što. Zacijelo je bila prijateljica anđela, jer je njihovo ime dobila na krštenju, i kao da su je oni silom htjeli uzeti u svoje društvo te su joj pružali utjehu zadnjih časova, kao nekoć Isusu u Getsemaniju.

Naša sestra Ela potječe iz obitelji zemljoradnika Ivana i Zore, rođene Košćak, iz Oštrica/Remetinec. Oni su se obradovali daru novoga života, koji se probudio 10. svibnja 1947. godine, u njihovu domu kao prva djevojčica, i potvrdila im Božju stvaralačku ljubav i naklonost. Već su je drugi dan ponijeli na krštenje i dali joj ime Anđela. Razigranost zagorskih brega kao da je ušla u narav toga djeteta koje je došlo na ovaj svijet upravo u mjesecu koji se gotovo razbacuje buđenjem novog života. Od petero rođene djece u toj obitelji, dvoje ih je umrlo u ranoj dječjoj dobi. Tako je Anđelino djetinjstvo proteklo u društvu brata i sestre. Roditelji su se bavili poljodjelstvom, a baka je uvelike utjecala na vjerski odgoj djece, čitajući im ili pričajući događaje iz Biblije. Vedrina i otvorenost male Anđele potvrđivale su njezinu zrelost pa je godinu dana ranije pošla u školu. Voljela je školu i društvo, ali kad se ne bi vratila na vrijeme kući, majka je znala odmjeriti kaznu. Po završenoj osmogodišnjoj školi namjeravala je naučiti daktilografiju i krenuti običnim putem te se upisala u steno-daktilografsku školu u Varaždinu. Pred konačnim upisom odustala je, okrenula se prema majci i rekla: „Idemo doma“, dok joj je u duši odzvanjala riječ Biblije: Dokle ćeš hramati na obje noge? - zabilježila je u svom Životopisu. Presudno za njezino odustajanje od škole i polazak drugim putem bila je usluga koju su učinili jednoj mještanki, a koja je tražila krsni list, radi ulaska u samostan. Majka joj tada svraća pozornost na takav način života i Anđela se počela kolebati i odvagivati: škola ili samostan. Jasnoću je potražila u molitvi pred Raspelom, ali i kod župnika. Mnogo kasnije, kao časna sestra, saznala je majčinu tajnu: ona ju je već kao začetu, ako bude djevojčica, zavjetovala Bogu, bude li ju On htio! Kada je pod utjecajem propovijedi misionara o. Gabrića shvatila da su svako redovničko i svećeničko zvanje odnjihale dvije majke: nebeska i zemaljska, mogla je to potvrditi i na svom primjeru. Njezin joj je župnik pomogao donijeti konačnu odluku. Tako je u 15. godini života bila primljena u samostan u Đakovu.

Kao kandidatica pohađala je dvogodišnji katehetski tečaj u Đakovu i uz to učila svirati harmonij, da bi već nakon dvije godine mogla ući u praksu na župi u Vinkovcima. Tu je upoznala život sestara u župskom apostolatu,  ujedno i svoj budući apostolski rad.

Radost zbog odlučnog koraka na putu ostvarenja zvanja milosrdne sestre sv. Križa bljesnula je na njezinu licu kada je pozvana sa župe u Đakovo, na bližu pripravu za polaganje sv. zavjeta koje je položila 1968. godine, pod redovničkim imenom sestra Ela, a svoju je odluku u pisanom obliku potvrdila u molbi za doživotne zavjete: „Budući da sam se osvjedočila da je opredjeljenje za Krista na ovaj način za mene najbolji put, molim da to posvjedočim vječnim zavjetima. Molim te, Gospodine, milost vjerne ustrajnosti do kraja moga života.“

Kao mlada sestra, puna poleta pripremala je djecu i mlade na sakramente, oduševlja­vajući ih svojom vedrinom i ljubavlju prema Kristu. Najprije je dvije godine djelovala u župama: Đakovo i Donji Miholjac. Uočivši njezinu sposobnost i volju za učenjem, pozvale su je sestre poglavarice u Đakovo da privatno polaže gimnaziju, što je uspješno i dovršila 1972. godine. Potom je još sigurnije mogla preuzeti katehizaciju u Osijeku, Vinkovcima, Rokovcima i u Novoj Bukovici. Potreba vremena odvela ju je i k najmanjima – u vrtić na Vrhovcu (1986.-1988.), a upravo je među njima došla do izražaja njezina djetinja ćud koju su djeca prepoznala i s njom se radovala. Kod promjene provincijalnoga vodstva 1988. godine imenovana je s. Ela provincijalnom savjetnicom (1988.-2001.). Nakon tri godine postala je zamjenica provincijalne poglavarice i tu službu vršila je devet godina. Njezina ljubav prema mladima povodom je njezinoj novoj obvezi u vodstvu: imenovana je voditeljicom sestara juniorki. Sestre su joj bile privržene. O sebi je malo govorila, ali je imala bezgranično strpljenje, druge saslušati i pomoći im. Ona je bila osoba povjerenja i diskrecije. Za jedno su joj Križevo osobito odjeknule riječi evanđelja: „Ako si ti Sin Božji, siđi s križa...“ Tada je donijela konačnu odluku da u svom životu nikada ne će napuštati volju Božju i da će ustrajati u vjernosti kako bi se i po njoj ostvarilo spasenje, rekle su o njoj njezine odgojenice. 

Po dovršenoj službi u upravi Provincije nastavila je hod putem svojih premještaja i promjena dužnosti: katehistica, katehistica-sviračica, odgojiteljica u vrtiću, provinc. savjetnica, graditeljica. Sada je lakše preuzimala i dužnost kućne poglavarice: najprije u Portu na o. Krku, potom u Zagrebu na Vrhovcu, u Đakovu/DMT, u Slav. Brodu i konačno u Krapini. Sve su to naše kuće u kojima je bila potrebna ruka koja će obnoviti i voditi. U svojim graditeljskim pothvatima imala je stvaralačko-umjetničkoga smisla, i to je rado primjenjivala. Njezina dosjetljivost znala je iz neznatnih stvari načiniti nešto lijepo, što je zajednici priredilo radosna iznenađenja. U Slav. Brodu ponovo se vratila i katehizaciji, ali ne za dugo. U osobnom osvrtu na put koji je prešla ostavila je 2012., zbog brojnih premještaja (14) koje je prihvaćala u vjeri i ljubavi, pitanje: „Zašto Gospodin uvijek upriliči premještaj, iako mi dade da se dobro nađem i snađem, počnem praviti planove? Svijest da me On poznaje čini me spremnom i slobodnom za tamo gdje On hoće i dokle hoće.“ Sama je našla odgovor: „Vjerojatno me tako najlakše drži uza se… Jer mu nije važno koliko sam i što napravila, nego koliko sam za njega.“

U sedam navrata vršila je službu kućne poglavarice i posvuda je došla do izražaja njoj draga Isusova riječ: PRIMJER SAM VAM DAO... Time se povezuje njezina zauzetost i radinost na materijalnom i duhovnom području. Gdje god je vidjela potrebu, založila je svoje znanje i sposobnost, istinski vjerujući da onaj koji vidi nevolju, ima dar i poziv od Gospodina da pomogne. Vjerojatno se u tom krije tajna njezina uspjeha.

Često je kao usputni uzdah znala izgovoriti: „Gospodine, pomozi nam odživjeti ovaj mali život do velike vječnosti.“ A u muci bi vapila: „Nebo, smiluj se!“

Svjesna do u zadnje časove života, molila je sa sestrama omiljelu molitvu Dušo Kristova…, ponavljajući više puta: muko Kristova, okrijepi me, (…) među Rane svoje sakrij me.

Na znakove svoje zloćudne bolesti nije se puno tužila i sa svim, što se uz to ubrzo otkrilo, susretala se smireno i s dozom humora. No, na  ozbiljan upit: „Što je to sada, s. Ela?“ - odgovorila je: „To je zov SUSRETA.“

Draga naša sestro Ela, iako nam je teško prihvatiti to što si od nas prerano otišla, možemo vjerovati da se taj SUSRET danas, na nedjelju Gospodinova krštenja, kada se Nebo otvorilo i glas Očev čuo, uistinu tebi dogodio. I dok zahvaljujemo Bogu što nam te je dao, želimo vjerovati da se i tebi danas otvorilo Nebo i da si čula žuđeni Očev glas: Ovo je moja ljubljena kći… Želimo također izreći svoj HVALA tebi za tvoje radosno darivanje u službi Crkvi, Provinciji i svakoj pojedinoj sestri te našem napaćenom narodu u Domovinskom ratu i miru.

Sakrij je, Gospodine, među svoje Rane i uvedi je u Očev dom!             s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3