"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. ZORKA, Ana KOJAKOVIĆ

sZorkaRođena: 18. siječnja 1917.
Zavjeti: 22. travnja 1940.
Umrla: 23. prosinca 2013.

Na samom kraju adventskoga vremena, dok se naša zajednica pripremala da s čežnjom dočeka Isusovo rođenje Gospodin je prošetao „predvorjem neba“,  kako se kaže za naše bolesničko odjeljenje, te s ljubavlju pogledao na spremnost svoje vjerne zaručnice, naše drage s. Zorke.  Našao ju je dostojnu da s Njegovim Sinom slavi Božić u nebu,   oslobodio je svih zemaljskih patnji i muka te ju uzeo k sebi. Tako su se opet obistinile Isusove riječi -  Ivi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi (Lk 12,35). Dok se opraštamo od naše drage s. Gabrijele, koja još leži na odru, Gospodin je našu zajednicu opet pohodio jednim odlaskom. 

Tko je bila s. Zorka Kojaković?

Mala je Ana ugledala svjetlo dana u sjeni «hrvatske Atene», u Čibači pokraj Dubrovnika 18. siječnja 1917. godine, a 21. siječnja, u župnoj crkvi sv. Marije Magdalene, po sakramentu krštenja postala je dijete Božje. Roditelji su joj bili Pero i Made (Magdalena) rođ. Lučić. Bila je jedanaesto i najmlađe dijete u obitelji. Dopustimo s. Zorki da nas ona uvede u ozračje svoje obitelji: «I s očeve i s majčine strane obitelji su starosjedilačke, a to znači kršćansko-katoličke, posjedničko-zemljoradničke, s članovima pomorcima, trgovcima, a od kraja 19. vijeka na ovamo sve je više intelektualaca raznih struka. (…) Od šest i pol godina počela sam pohađati mjesnu osnovnu školu. U drugom polugodištu 1. raz. OŠ slomila sam lijevu ruku u laktu i nadlaktici. Dospjela sam u dubrovačku bolnicu na Boninovu. Tu sam prvi put susrela časne sestre. Bile su to milosrdnice sv. Vinka koje su mi iskazivale puno dobrote. Poželjeh biti kao one.» U Dubrovniku se tada veoma štovala sv. Mala Terezija. Don Ivo Ferranti, kanonik dubrovačke katedrale, dobivao je od sestara karmelićanki iz Lisieuxa posvećene sličice i ruže koje je dijelio djeci. Tako je Ana poželjela biti karmelićanka. Kada je to povjerila dotičnom svećeniku, on ju je saslušao i rekao kako treba čekati da navrši 21 godinu, a ona je tada imala deset. Kad je to ispričao Aninu ocu, on je samo dodao: «Sve u svoje vrijeme!»

Kako je njezin otac bio jedan od utemeljitelja Društva sv. Jeronima u Zagrebu, u kuću im je dolazila sav kršćanski tisak. Tako je jednom u «Misijskom glasniku» čitala da u Indiju odlaze redovnice-misionarke. Od isusovaca je dobila knjižicu «Želiš li svoju sreću?», u kojoj su bili predstavljeni svi redovi u Hrvatskoj i tu je prvi put susrela ime milosrdnih sestara sv. Križa. Bilo je presudno za nju to da sestre odlaze u misije.  Kad je Ana svoju želju iznijela roditeljima, imala je 12 godina! Za dozrijevanje njezina zvanja bilo je važno ozračje Orlovske, kasnije Križarske organizacije. Tu je sazrijevalo zvanje i njezinih dviju starijih sestara, s. Gertrude, dominikanke, i s. Margarite Marije, koja je ušla u Družbu sestara  od Marijina Pohođenja u Zagrebu.

«S navršenih 14 godina upravila sam molbu na naš Samostan u Đakovu da me prime. Sadržaj mi je diktirao moj dobri otac, a majka je sjedila pokraj mene i plakala. (…) Odgovor je bio pozitivan, uz napomenu da jednu godinu provedem u Herceg Novom, u našem Zavodu i školi. Tako sam 30. kolovoza 1931. u očevoj pratnji stigla na svoje odredište.» Nakon godinu dana, 5. rujna 1932. godine, sa sestrama koje su išle u duhovne vježbe, stigla je Ana u Đakovo. S Božjom se pomoći navikavala na životne novosti kojih je bilo mnogo. Ali «budući da me je duhovni život jako privlačio, ono drugo sam lakše prihvaćala», zapisala je nova kandidatica.

Nakon završenoga školovanja, kandidature i postulata, sada s novim imenom – s. Zorka – započela je  novicijat i 22. travnja 1940. godine položila je Prve svete zavjete.

Prva radna mjesta mlade sestre bila su u školama u Đakovu i u Osijeku. Tu je počela predavati hrvatski jezik i u isto vrijeme polagala je više razrede gimnazije kako bi mogla upisati studij hrvatskoga i francuskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je i upisala 1945. godine. Bile su to teške godine, pune iskušenja. O tom studentskom razdoblju zapisala je s. Zorka: «Uz stjecanje znanja i redovno polaganje ispita, imala sam časni zadatak da svjedočim svoju vjeru. (…) Nastojala sam biti svjesna KOGA predstavljam i u kakvom povijesnom trenutku. Bio je to naporan život.»

Studij je s. Zorka završila 1950. godine te je došla u provincijalnu kuću u Đakovo gdje je počela našim kandidaticama predavati hrvatski jezik. Nova reforma školstva uvela je obvezno osmogodišnje školovanje, a kandidatice su uglavnom dolazile s četverogodišnjom osnovnom školom. Da bi se mogle dalje školovati, trebale su završiti svih osam razreda. Kod polaganja viših razreda osnovne škole, kao i razreda gimnazije, pomagala im je s. Zorka. Kad su naše učenice mogle slobodno pohađati gimnaziju, sestre poglavarice poslale su s. Zorku u zajednicu sestara u Stari Bar. Tu je opet pomagala u učenju sestrama koje su, uz posao, polagale srednju medicinsku školu na Cetinju, što je bilo vrlo naporno. S. Zorka im je bila velika pomoć, pa i u predmetima koji nisu bili njezina struka. Svim se silama trudila sestrama olakšati život i rad.

A onda je došlo iznenađenje: s. Zorka postala je voditeljica sasvim «nove škole». Godine 1964. imenovana je voditeljicom novicijata. U ovoj službi ostala je do 1977. godine. Bilo je to vrijeme kada je trebalo primjenjivati odredbe Drugoga vatikanskog koncila, što nije bilo ni lako ni jednostavno. Kao poslušno dijete Svete Crkve, s. Zorka nastojala je, kako je najbolje mogla i znala, u praksi primijeniti odredbe Koncila. Puno je čitala aktualnu literaturu, osobito koncilske dokumente. Raspolagala je znanjem njemačkoga i francuskoga jezika, a dobro je poznavala i talijanski, te je tako imala bolji uvid u crkvena događanja i redovnički život drugih naroda. Sudjelujući na kongresima odgojiteljica u Kući matici u Ingenbohlu, kao i na susretima odgojiteljica, koji su se organizirali u našoj Crkvi, stjecala je širinu duha i kulturu koju je malo koja odgojiteljica redovničkoga podmlatka imala. O tim danima s. Zorka piše: «U to vrijeme bio je i Koncil, II. vatikanski, u toku. On je donio mnoge novosti, ali i mnoge brige kako ih primijeniti. Pokusi su bili česti. Njihovi rezultati raznoliki. Rizik je bio stalno prisutan, a bez njega se nije moglo. Posuvremenjenje konstitucija bio je velik i težak zadatak. Novakinje je trebalo prve obući u novo odijelo! Što se tiče svete liturgije, u ono vrijeme, sve su službe imale novakinje. (…) Novi časoslov tražio je svoje.» Jednom riječju, bilo je to zahtjevno i iscrpljujuće vrijeme. Trebalo je očuvati tradicionalne vrijednosti, a opet uvesti mnogo novosti. Tu je došla do izražaja razboritost s. Zorke. Često je nailazila na nerazumijevanje, protivljenja,  kritiku, ali ona je šutjela, molila, trpjela i vršila svoju zadaću.

Svaka sestra, koja je prošla kroz «školu s. Zorke», ima svoj doživljaj, svoja iskustva, svoje spoznaje o liku, djelu, osobnosti «sestre Magistre». Vjerujem da bi se sve složile u jednom: draga s. Zorka nas je voljela, željela nam dobro, strepila kako ćemo se snaći u životu, kako primijeniti teoretska znanja novicijata u praksi, radovala se našim prvim uspjesima, kada smo se poput apostola vraćale u provincijalnu kuću i pričale joj gdje smo, što radimo, kako nam ide. Ona nas je pratila molitvom i upućivala, a kad ništa drugo nije mogla, s nama je tiho plakala. Jako je trpjela kad je koja odlazila drugim putem i uvijek pitala: «Je li joj žao što je otišla?» Na sve je diskretno i ustrajno prenosila svoju ljubav prema Gospi. Kad je za stogodišnjicu naše Provincije, 1968. godine, prevela knjižicu «Marijina tajna», sv. Ljudevita Grignion de Montforta, željela je da to štivo svaka njezina novakinja i svaka sestra pretoči u svoj svakodnevni život, da sve što čini bude s Marijom i po Mariji darovano Isusu. Uz Sv. pismo i Konstitucije, to je bio putokaz njezina života. Sve što je činila, govorila, sve što je molila, bilo je pod geslom: «Po Mariji k Isusu!» S. Zorku se ne može odvojiti od lika i djela Marijina.

Bila je pobožna, duhovna i kontemplativna osoba. Još pamtimo njezino mjesto na koru naše crkve, gdje je do kasno molila. O tim danima ona sama piše: «Biti voditeljica u novicijatu časna je služba, ali osjetljiva i odgovorna. Prednost joj je u tome da ono što čovjek govori drugima, mora i sam činiti. Kod mene je bilo teško i zbog mnogih promjena. Po rukama Bezgrješne predavala sam i predajem sve one drage sestre, kojima sam smjela pomagati, Božjoj dobroti. Za sebe molim Njegovo milosrđe. Što sam propustila ili loše učinila, neka se udostoji dopuniti i popraviti. Hvala mu!“

Kako je revno pratila sva crkvena događanja, posebice poslijekoncilsku obnovu, kao i novosti koje je po odlukama Generalnoga kapitula trebalo uvesti u Družbu, s. Zorki godinama je bilo povjereno vođenje seminara za sestre, koji se održavao uz duhovne vježbe. Obnovljene Konstitucije bile su tema tih susreta.

Od školske godine 1978./79. pa sve do 1990./91. predaje s. Zorka hrvatski jezik i književnost na Biskupijskoj gimnaziji «Josip Juraj Strossmayer» u Đakovu. «Najveća mi je radost kada vidim svoga bivšeg đaka na oltaru, kako pobožno služi sv. misu i kada iz njegovih ruku dobivam sv. pričest. Ne dijelim ih od dragih sestara, mojih bivših novakinja. Sve njih susrećem s jednakom ljubavlju i radošću. Sve ih pratim svojom molitvom, a naročito one koji obole ili nešto teško dožive.» Njezini su bivši učenici, vjerujem,  očuvali u  srcu sjećanje na svoju profesoricu koja je bila izuzetna osoba i osobnost.   

Imala je pjesničkoga dara i koristila ga je na slavu Božju. Pjesme je objavljivala u našem glasilu «U znaku Križa», kao i u drugim časopisima. Godinama, u svakom broju glasila, za svaki Božić, Uskrs, Duhove, Križevo i mnoge druge prigode, s. Zorka zavidnom je vjernošću i ljubavlju otvarala svoje srce i svima nama svojim pjesmama otkrivala nutrinu svoje duše. Gotovo nije bilo svečanosti u zajednici gdje nije sudjelovala s. Zorka. Njezini recitali i pjesme izvođeni su i u mnogim drugim prigodama. Glazbeni sastav «Kefa», Župe sv. Petra iz Zagreba, izveo je na Uskrsfestu 1985. godine u Zagrebu njezinu pjesmu «Radost postojanja» i osvojio prvo mjesto. Emilio Kutleša uglazbio je i druge njezine pjesme: «Dolasci», «Zašto ne?», «Pjesma mladosti», «Mir», «Most» i druge. To je za s. Zorku bila osobita radost,  jer su mladi prepoznali vrijednost njezinih pjesama. Posebno je bila zahvalna i sretna za dvije objavljene zbirke pjesama. Prva je objavljena zbirka «Pjesma otkupljene». Ovom se knjigom autorica željela pridružiti općem hvalospjevu Crkve za dar otkupljenja u  jubilarnoj Godini otkupljenja 1983. Druga zbirka, pod naslovom «Radost postojanja», objavljena je 1993. godine. «Cijela zbirka veliki je dnevnik, ispovijed, otkrivanje nedokučive tajne koja se zove život. Upravo neponovljiva tajnovitost svakog čovjeka izaziva zanimanje da ga se upozna», zapisao je u Predgovoru, sada također pokojni, mons. dr. Nikola Dogan. No, može li se upoznati tajna nečijeg života, u ovom slučaju tajna jedne redovnice, srcem, dušom i tijelom posvećene Onomu koji je Alfa i Omega svakoga ljudskog života i smisao svakog postojanja? Može li netko shvatiti pjesnika, tajnu njegova nadahnuća i tajanstveni svijet pjesnikova srca?

Nešto što se ne bi smjelo zaboraviti kod s. Zorke to je njezin dar slušanja. Strpljivo, uživljeno, tiho i samozatajno znala je slušati druge. Nikada nije kritizirala. Vidjela je i znala mnogo toga što nije dobro, ali je uvijek znala ispričati i sve okrenuti na dobro. Bila je pravedna, jednostavna, imala je duha žrtve i bila je dosjetljiva u ljubavi. Njezino držanje nekad nam je bilo neobično, a uspomene iz novicijatskih dana još danas su predmet šala na račun sestre Zorke. U susretima prigodom raznih godišnjica u provincijalnoj kući, kada smo je znali podsjetiti na neke događaje, nikada se nije ljutila. Smijala se zajedno s nama i uvijek zapitkivala: «Zar je to zaista bilo tako?»

Dragi Bog je našoj s. Zorki darovao dug život, iako je uvijek bila krhka zdravlja i nježne tjelesne građe. No to je nije priječilo da sve svoje sile srca i uma daruje drugima. S vjerom je izdržala napore života, duboko u dušu pohranila i preboljela mnoga nerazumijevanja, pa i protivljenja, u svojem srcu skrila mnogu suzu za rodnim krajem, osobito za vrijeme Domovinskoga rata. Talente, koje je od Boga primila, umnožila je i nesebično svima dijelila. O njezinoj dobroti, poniznosti, siromaštvu, ljubavi prema Blaženoj Djevici vjerujem još će se govoriti i pisati. Uvijek je bila zaposlena, pa i zadnje dane, na bolesničkom krevetu, neprestano je ponavljala da ima još puno posla. Neka ju se odveze kući, jer su joj «poglavari povjerili još puno zadaća». Kad ju je pogodio moždani udar i bila joj oduzeta lijeva strana, mislila je da ima gips, te je stalno ponavljala neka joj se skine, jer ona mora raditi. Kad joj je jedna sestra rekla da se dovoljno naradila, da se mora malo odmoriti, da je Isus i apostole poslao neka se malo odmore, ona je mudro odgovorila: «Da, ali u Isusovo vrijeme nije bilo takvog pogona kao danas!» To je s. Zorka! 

I neka mi na kraju bude dopušteno završiti jednom pjesmom koju je s. Zorka objavila u našem glasilu „U znaku Križa“, br. 2./1999.,  na str. 6.  

Danas nam se ova pjesma čini kao njezina oporuka.

Tebi u Spomenar

O ne! Neću otići sva

Iz raskošja života.

Iz ljubavi darovanog mi života

ne mogu otići bez traga

jer dar prizivlje uzdarje,

svoje drugo lice.

Dar i uzdarje

cjelina su jedna.

Jedan život kao udisaj – izdisaj.

A život vrijedi samo onda

kada se daje, razdaje.

            I tako

djelić mog života stavljam

u Spomenar tvoj

moleći Nebo da žeđ tvoja pravi Izvor nađe

oko stazu osvijetljenju,

srce ljubav neprolaznu.

Diši puninom života,

najvećega Božjeg dara.

Kada se nađeš na mučnoj raskrsnici,

dar primljeni budno čuvaj,

ljubavlju obasjavaj.

U radosti ga nosi, pronosi

i mnogima donosi, jer:

ŽIVOT VRIJEDI

samo onda

kada se

DAJE

RAZDAJE…

U ovom trenutku oproštaja s našom dragom «sestrom Magistrom» pokušala sam nemoguće – približiti njezin život i onima koji je poznaju i s kojima je dijelila život i onima koji je nisu nikada susreli. Pokušala sam opisati njezin rad i sve ono što je kroz dugi niz godina kao milosrdna sestra sv. Križa utkala u tkanje Hrvatske provincije i Družbe, što je kao odgojiteljica darovala onima koji su joj bili povjereni, bilo u samostanu, bilo u sjemeništu, bilo na drugim mjestima.

Draga s. Zorka, hvala za sve što ste učinili za svaku od nas koje smo vam bile od Boga na put poslane. Hvala za sve što ste učinili za našu Provinciju, za sve što ste darovali generacijama mladih.  Vjerujem da ste u beskraju Vječnosti dobili sve što ste na ovoj zemlji ostavili i da ste primili nagradu za sve što ste ovdje pretrpjeli. Ne zaboravite nas u lijepom Nebu!

s. M. Estera Radičević

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3