"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. GABRIJELA, Jasna LAMEŠIĆ

GabrijelaRođena: 16. srpnja 1965.
Zavjeti: 16. srpnja 1988.
Umrla: 22. prosinca 2013.

Kada je priprava za dolazak Gospodnji, vrijeme došašća, u IV. nedjelji bila na svojemu vrhuncu, dok smo s čežnjom pjevali «…već se bliži vrijeme blago…», iznenada je Gospodin pozvao našu dragu s. Gabrijelu da ona dođe k njemu. Vrijeme se približilo, čaša je patnje napunjena i Gospodar života zaključio je da ona ne treba više čekati ovdje na zemlji. Ona se napose svojom patnjom pripremala da ga dočeka ovdje na zemlji. On je ipak odlučio da ne treba dalje čekati, jer ju je, vjerujemo, našao spremnom te je na sam Dan Gospodnji poletjela u zagrljaj svojega Stvoritelja.
Životni put naše drage sestre M. Gabrijele do ulaska u samostan bio je jednostavan i običan. Rodila se na Karmelsku Gospu 1965. godine, u braku Marijana Lamešića i Kate rođ. Radošević, u velikom slavonskomu selu Otoku kod Vinkovaca. Tjedan dana kasnije po krštenju rođena je u Božjoj obitelji, svetoj Crkvi, i upisana u Maticu krštenih župe sv. Antuna Padovanskoga, pod imenom Jasna. Bila je treće dijete u obitelji i obradovala se još jednom bratu koji je pridošao poslije nje. Vjeronauk u župi obuhvaćao je gotovo svu djecu pa je Jasna pošla i „prije reda“, uz stariju sestru, slušati vjeronauk. Polaskom u školu pripremala se na Prvu pričest i rado je slušala „privlačne priče“ časne sestre vjeroučiteljice. Čeznula je za Isusom i nadala se de će nakon Prve pričesti poći u nebo, kao dječak iz priče što ju je pričala časna sestra, oduševljavajući malene za susret s Isusom. I doista, teško se razboljela i s mukom se pridružila prvopričesnicima toga dana, a potom je završila u bolnici. Potajno se nadala: Anđeo će i po mene doći. Što se dan više bližio kraju, shvaćala sam, na moju veliku žalost, da ne ću umrijeti, napisala je u svojem Životopisu.
Obitelj se, radi školovanja djece, preselila u Vinkovce, ali pohod crkvi i primanje sakramenata nisu ni u gradu zanemarili. Slijedeći redoviti put školovanja, upisala se Jasna u srednju poljoprivrednu školu. Moj se život odvijao na crti kuća-škola-crkva. U novoj župi opet je susrela časne sestre uz koje je rado provodila slobodno vrijeme, uglavnom im pomažući u raznim poslovima. Jedne duhovne vježbe za srednjoškolke u samostanu u Đakovu izazvale su u njoj ozbiljno razmišljanje o Bogu posvećenom životu u samostanu. Tako se, nakon završene srednje škole, na iznenađenje prijatelja, prijateljica i obitelji, odlučila za samostan. Na raskrižju života taknula me Božja ruka i ja sam osjetila poziv za samostan, sigurno tvrdi o svojemu životnom koraku. Primljena je među kandidatice milosrdnih sestara sv. Križa 10. kolovoza 1984. godine. Prevladala je bol rastanka sa svima dragima, kao i teškoće novoga, nepoznata početka, milošću Božjom koju mi je u obilju darovao onih dana. Na ulasku u novicijat dobila je ime s. M. Gabrijela, a Prve zavjete položila je 16. srpnja 1988. godine.
Njezinu dotadašnju izobrazbu trebalo je dopuniti, kako bi se mogla uključiti u apostolat koji obavljaju milosrdne sestre sv. Križa. Takva se mogućnost nadopune srednje škole medicinskom školom pružala u Prištini, gdje su naše sestre već radile u bolnici. Tako se u svojim prvim redovničkim danima našla u misijama. Tu je dobila svjedodžbu srednje medicinske škole i počela raditi u bolnici. Devedesete godine prošloga stoljeća donijele su mnogima, pa i našim sestrama, nužnu selidbu. S. M. Gabrijela prešla je tada (1990.) na Dječju kliniku na Šalati. Prvih dana bilo mi je teško jer nikada nisam imala tako malo dijete u rukama, a oni su ... tako potrebni moje pomoći, zabilježila je o toj promjeni. Sestra Gabrijela imala je lijepu dušu. To je bilo vidljivo napose iz njezina odnosa prema malenima i osobama s invaliditetom. Bio joj je važan čovjek, pogotovo onaj maleni, sigurno o njoj svjedoči sestra koja ju iz mladosti poznaje. Milosrdno se naginjući potrebnima, predala se u službu najmanjima, hrabreći se onom Isusovom riječju: «Tko primi ovo jedno dijete u moje ime, mene prima.» Ipak, prilagodba na naporan rad, noćne službe i odgovornost za život malenoga djeteta brzo su trošile njezine snage. Razboljela se 2001. godine. U brigu za njezino liječenje uključila se i njezina rođena sestra, koja ju je povela sa sobom u Švicarsku. Nakon poboljšanja zdravlja uključila se s. M. Gabrijela u Kući matici u pomoć u njezi bolesnih sestara. Ipak, njezino zdravstveno stanje nije se puno popravilo pa je još jednu godinu boravila na liječenju u Švicarskoj. Kada se 2004. godine vratila u provincijalnu zajednicu, uključila se u različite poslove u zajednici. U zajednicu bolesnih sestara prešla je 2009. godine, s nadom da će ritam života te zajednice bolje odgovarati njezinu osjetljivom zdravstvenom stanju. Otuda je rado povremeno pomagala u kući za duhovne vježbe djevojaka, kao i u fizikalnoj terapiji za sestre. Svaki je posao radila svom dušom, pokušavajući obnoviti prvu redovničku revnost, ali je to gotovo redovito rezultiralo umorom i potrebom za odmorom i mirom. Mala sestarska zajednica u Srijemskoj Mitrovici mogla joj je ponuditi takvo okruženje, kamo je pošla 2011. godine. Ali križ, znak njezine posvete i predanja, slijedio ju je. Ozbiljna bolest i operacija, koja je uslijedila ove godine, opet su je stavile pred životni izbor. Ona je doista ponovno izabrala ISUSA! I sve što dolazi s njim. Svoju je bolest najviše skrivala od svojih najmilijih, tješeći ih da će sve biti dobro, a u vrijeme mučne terapije, koju je teško podnosila, rekla bi im da još nije spremna za primati posjete.
U danima svoje teške bolesti bila je jobovski strpljiva. Nije bilo traga očaju. Suosjećala je s bolesnom sestrom uza se, čija je bolest vidno uznapredovala. Prije nekoliko dana upitala sam je kako se osjeća. Kratko je odgovorila, a onda uzvratila pitanjem: «A kako si ti?» To me je jako dirnulo. Patnja je nije zatvorila u nju samu. Do kraja je bila svjesna i izražavala zahvalnost sestrama i njegovateljicama. Psalamske molitve, kojima smo ispunile njezine posljednje trenutke u bolnici, okrunila je uzdasima:»Isuse, spasi me. Isuse, Marijo, sveti Josipe!» Nije nam dala plakati, umrla je pobožno i predano, rekla je sestra koja ju je pratila do u njezin zadnji čas u bolnici.
Draga naša sestro Gabrijela, dok ti zahvaljujemo za tvoju patnju tijekom ovih godina života s nama, zahvaljujemo najprije Bogu za Tvoj život, koji je On prekalio spasonosnim križem i na tako znakovit dan, na kraju došašća izrekao ti svoj za sve nas utješan zov: Dođi, na slavlje Božića u nebu!
Za naš ovozemaljski oproštaj od Tebe naviru mi riječi duhovnog pisca : «Bog mi je često nadahnjivao misao da ne tugujemo za svojom braćom i sestrama jer su oni Božjim pozivom oslobođeni ovoga svijeta, a mi vjerujemo i znamo da ih nismo izgubili. Oni su se samo oprostili kako bi mogli prijeći na drugu obalu. Smijemo za njima čeznuti kao što čeznemo za nekim tko je otputovao u daleku zemlju, ali ih ne smijemo oplakivati i nositi zato crnu odjeću, jer oni su 'odjeveni u bijele haljine i slijede Jaganjca kamo god On ide'.»
Djetešce Isuse, podari joj mjesto u svojemu nebeskom Betlehemu!

s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3