"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. ŠTEFANIJA, Katarina ANDLAR

StefanijaRođena: 23. studenoga 1933.
Zavjeti: 6. siječnja 1956.
Umrla: 6. prosinca 2013.

Na blagdan sv. Nikole, poznatog kao darivatelja drugih, Gospodin je iznenadno pozvao k sebi našu dragu sestru Štefaniju.
Knjiga njezina života započela se pisati 23. studenoga 1933. godine, kada je kao peto dijete u braku Ivana i Barbare rođ. Golik ugledala svjetlo dana djevojčica, koja je odmah sutradan krštena na ime Katarina u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Gornjoj Jelenskoj/Kutina.
Životne okolnosti najčešće usmjeravaju put kojim se kreće svaki čovjek i određuju mu sudbinu. No, teške obiteljske prilike, u kojima je odrastala Katarina, nisu joj zastrle i preusmjerile pogled od puta na koji ju je Bog pozvao. Iako brojna, živjela je ta zemljoradnička obitelj skromno, ali pošteno. No, „tri ugla kuće“ koje, kako kaže naš narod, drži majka, poljuljala su se kad je majka poslije poroda šestoga djeteta umrla. Katarina je tada imala šest godina, a najmlađa, tek rođena sestrica, osam dana. Brigu za četiri djevojčice preuzele su majčine sestre te se i Katarina našla u drugom selu, u tetinoj obitelji, a samo četrnaestogodišnji brat ostao je uz oca. Ondje je polazila prva dva razreda osnovne škole. Nakon dvije godine otac je doveo svoju djecu kući, o kojima se sada brinula maćeha. „Bila nam je jako dobra“, zaključila je Katarina u opisu svojega djetinjstva.
Prvu misao na život posvećen Bogu pobudila je u njoj vijest da njezina sestrična odlazi u Karmel. „'I ti ćeš ići u samostan', čula sam u sebi jasan glas na tu vijest o sestrični koju sam jako voljela.“ No taj je glas iščeznuo pred neumoljivom svagdašnjicom. Siromaštvo - kao posljedica rata i poraća - osjećalo se u kući pa su odraslija djeca tražila priliku da nešto zarade. Katarina je tako pošla kao petnaestogodišnjakinja u službu kod jedne obitelji u obližnje selo, na što je otac teško pristao i popratio odlazak strogom riječju: „Idi, ali mi se vrati poštena.“ Te su je riječi pratile posvuda i čuvale od krivog puta, kojega se pribojavala, jer je po naravi bila živa i nestašna te je voljela društvo, kako sama bilježi u svojemu životopisu. Najprije je tri godine služila u seoskoj obitelji, a potom je prešla u imućnu obitelj bez djece, koja ju je htjela posvojiti. Unatoč udobnostima koje je ondje mogla uživati, osjećala je nemir u duši, a misao na odlazak u samostan ponovno se javila. Svoj nemir povjerila je starijoj sestri, koja je savjet tražila kod župnika. On je znao odgovor na to i uputio je Katarinu na sestre sv. Križa u Đakovu. Put joj se onamo pokazao, a vrata samostana odmah otvorila. „Nemirni duh moj se smirio, jer sam našla ono za što me Bog odabrao“, zaključuje ona svoj opis puta do samostana. Primljena je među kandidatice 1952. godine i ubrzo ušla u formacijski dio pripreme za redovnički život: u postulat i novicijat. Bila sam vrlo revna i ništa me nije zanimalo doli služiti Bogu, piše ona.
Prve zavjete polaže 6. siječnja 1956. godine kao sestra M. Štefanija. U Đakovu je potom dovršila osmogodišnju školu i privatnu školu za bolničarke te je bila spremna već 1958. godine poći u službu ljubavi u bolnicu u Pakrac. Nakon tri godine zatvoreno je djelovanje sestara u toj bolnici pa je sestra Štefanija poslana u zajednicu sestara koja djeluje u Inđiji, gdje su u ono teško vrijeme sestre ipak bile dobrodošle za rad u stacionaru. Tu, uz posao, završava srednju medicinsku školu te poslije zatvaranja stacionara radi u dječjem dispanzeru. Kada se 1971. godine, u bolnici u Starom Baru, pokazala potreba za sestrom za rad na dječjem odjelu, bila je s. Štefanija kao stvorena za to, spremna za taj put te je ostala ondje u njezi najmanjih patnika deset godina. Nakon toga prihvatila je njegu staraca u Staračkom domu u Risnu, gdje je osjetila svu zahtjevnost starijih i dementnih ljudi. Tu je ujedno vršila i službu kućne poglavarice. Nastojala se uživjeti u probleme sestara i u njihove poteškoće, pomogla im je savjetom, a najviše svojom molitvom. Posvuda je bila prva i radije sama podmetnula leđa negoli tražila da to učine drugi; znala se žrtvovati, ali i odrješito i pošteno izreći što joj se činilo pravo, rečeno je o njoj.
Kada je napunila potrebne godine staža, odlazi 1993. godine u mirovinu te se vraća u Đakovo. Ona još ne želi mirovati, nego se radosno daje u službu bolesnih susestara, što se tada ukazalo jako potrebnim. Nastojala im je olakšati teškoće starosti i bolesti. Mnoge je sestre svojom molitvom i uslugama otpratila u sretnu vječnost. Od 1999. godine preuzima neke dužnosti u provincijalnoj zajednici (spremanje blagovaonice, šivaonica, služba vratarice). Iako po naravi nagla i sangvinična, nastojala je u susretu očuvati mir i ljubaznost, ali je željela biti u svemu istinita i pravedna. Svoju mladenačku revnost očuvala je do u staračke dane, znajući da zajedništvo u molitvi i radu nosi mir i blagoslov. Stoga to oboje nisam propuštala bez velikog razloga, iako sam više voljela raditi nego moliti, rekla je sama o sebi. Njezina privrženost Majci Mariji održala ju je pobožnom i revnom i u molitvenom životu. Voljela je prirodu i rado je njegovala lončanice s cvijećem. Imala je sretnu ruku, pod kojom je cvijeće ponovno oživjelo. Gotovo uvenule božićne zvijezde od prošle godine, pod njezinom njegom rascvjetale su se i pune života čekaju da ukrase ovogodišnje jaslice. Ako je suditi prema tvrdnji da cvijeće osjeća ljubav s kojom ga se uzgaja i prema tomu uspijeva, onda je s. Štefanija doista zalijevala svojom ljubavlju svaki lončić, diveći se Stvoritelju na takvomu čudu prirode.
Slobodne trenutke na porti ispunila je čitanjem duhovnih časopisa ili je pak slagala ukrasne vrećice od šarenoga kalendarskog papira, te je njima obradovala sestre.
Njezin posljednji dan u zajednici bio je također redovnički ispunjen. Uvijek mene dočeka prvi godišnji snijeg, rekla je gotovo šaleći se i čisteći ga upravo toga jutra ispred ulaznih vrata samostana. Nije to ostavljala mlađima! Uključila se poslije službe na porti u zajedničke akcije toga dana, i ne sluteći da je, vrativši se s duhovnoga sastanka, upravo ispunila sve što je bila dužna učiniti na ovoj zemlji. Pozlilo joj je te je prevezena hitno u bolnicu, gdje je još čašu života trebalo dopuniti zadnjom patnjom i predanjem, čašom koja se prelila na dan Srca Isusova, prvoga petka u svetom vremenu došašća.
Draga naša sestro Štefanija, zacijelo ste u životu obavili devetnicu Velikoga obećanja Srca Isusova, u kojem stoji da njegovi štovatelji ne će umrijeti u nemilosti, da će im njegovo Srce biti sigurno utočište u posljednjem času. Vjerujemo da Vam je Isus na svoj dan - prvi petak u došašću, otvorio vrata svojega Srca, i da ste čuli žuđenu riječ njegovu: Dođi, slugo dobri i vjerni!
Pokoj vječni daruj joj, Gospodine Isuse!
s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3