"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. SPASENKA, Barbara VALEČIĆ

sSpasenkaRođena: 24. prosinca 1918.
Prvi zavjeti: 17. kolovoza 1941.
Umrla: 17. studenoga 2013.

Kolikogod smrt bila nešto što svaki čovjek na svoj način „očekuje“, gotovo se na svim obavijestima o smrti nalazi „iznenada preminuo“. Može li se napisati i za 95-godišnjakinju, sestru Spasenku, da se preselila „iznenada“?
Naša draga sestra Spasenka, iako već nekoliko dana vidno oslabljena, molila je uvečer 17. studenoga zajedno sa sestrama, koje su je posjetile, svoju omiljelu molitvu „Dušo Kristova (…) na času smrti moje zovni me“. I pozvao ju je Gospodin odmah te večeri u 23,30 sati, pred početak dana 18. studenoga, koji se obilježava kao spomen-dan na mučeničku krv koja je 1991. godine škropila ulice grada Vukovara, koji je s. Spasenka voljela i pratila je njegovu patnju svojim molitva i žrtvama. Ondje je ostavila i desetak godina svojega redovničkog života i sada je, uz njegov Dan, položila život na oltar Domovine. Bila je čvrsta vjernica, oduševljena redovnica i velik domoljub. Iako je znatan broj svojih godina radila po bolnicama u Makedoniji i Srbiji, njezini vjerski i narodni korijeni učvrstili su se u obitelji Tome i Bare rođ. Kalešić, u Velikoj Maslenjači kod Daruvara. Tu je rođena 24. prosinca 1918. godine kao sedmo od devetero djece. Na krštenju, 28. prosinca 1918. godine, u župi Sv. Trojstva u Daruvaru, dali su joj majčino ime, Barbara. Osnovnu školu polazila je u selu i u devetoj je godini primila Prvu pričest, a u četrnaestoj Potvrdu.
Prve misli o Bogu posvećenom životu pobudila je u njoj njezina dvanaest godina starija sestra koja je otišla u samostan u Đakovo. Kada je prvi put došla u posjet kući, zanosno je pripovijedala o ljepoti i uzvišenosti redovničkoga poziva. Barbara je cijelo vrijeme bila uz roditelje pa joj sama pomisao na takav odlazak nije bila draga. Ipak je, nakon dvije godine, posjetila svoju sestru, tada već časnu sestru Hipolitu, koja je kao mlada sestra radila u bolnici u Zagrebu. Primjer njezina nesebičnog darivanja drugima oduševljavao je mlađu sestru Barbaru. Tu je izbliza vidjela rad milosrdnih sestara uz bolesnike i, oduševljena, odlučila je poći tim putem. Ali, sada je sama vidjela poteškoću u svojoj veseloj naravi. „Valjalo je boriti se sa samom sobom“, zapisala je u svojemu životopisu, „i to nije išlo lako“. Kratko poslije toga posjeta, stigla je u obitelj teška vijest da se mlada sestra Hipolita naglo razboljela i za kratko vrijeme umrla. „To me je toliko potreslo da sam u tom događaju doživjela Božju volju da se i ja odreknem svijeta i nju zamijenim“, opisuje svoj put do odluke za samostanski život. Na tu nakanu Barbara je često molila Isusa u sv. Pričesti. Nakon kratkoga vremena poslali su je roditelji da posjeti grob svoje sestre u Đakovu, gdje je ostala na njemu dugo! Tu je donijela konačnu odluku i odmah se javila u samostan. Iako je bilo za očekivati da će se roditelji tome sada usprotiviti, to nije bio slučaj. I „oni, iznad mojega očekivanja, dadoše mi svoj blagoslov“. Stupila je u samostan 1. prosinca 1938. godine.
Od prvoga dana u samostanu osjećala se sretnom i na pravom mjestu te je radosno krenula putem kojim ju je upravila poslušnost i predanost u volju Božju. Nakon kratke formacije ušla je u novicijat i dobila ime sestra M. Spasenka te je položila prve zavjete burne 1941. godine. Završila je potom bolničarsku školu i tako je mogla nastaviti put ondje, gdje je njezina sestra stala. Njezine sposobnosti i spretnosti bile su joj dobra preporuka za službu ljubavi, za koju se oduševila. Poslije prvih zavjeta pošla je na službu u bolnicu u Srijemsku Mitrovicu i već 1942. godine premještena je u Zagreb na neurokirurgiju. Svojim radom pokazala se, na tom odjelu teških bolesnika, kao „sestra od formata“ te je snagom, radošću i optimizmom, koji je oko sebe širila, bila na pravom mjestu. Ipak, ni nju nije zaobišla sudbina stotine naših sestara koje nove komunističke vlasti nisu željele vidjeti kako se u redovničkoj odori, znaku pripadnosti Katoličkoj crkvi, kreću po državnoj bolnici. Tako je krajem 1949. godine ostala bez namještenja. Ali kad se zatvore jedna vrata, Bog svojima otvara druga. Vojna bolnica u Skopju primila je otpuštene sestre iz Zagreba, gdje je zajedno s drugim sestrama sestra Spasenka ostavila svojih devet godina u službi kršćanske ljubavi.
Kada je u Inđiji 1960. godine visoki oficir s Vojno-medicinske akademije iz Beograda preuzeo upravu Doma zdravlja i stacionara, tražio je neizostavno milosrdne sestre sv. Križa, koje je upoznao na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu. Sestra Spasenka, s još tri sestre, preuzela je tada brigu za Dom i stacionar. Za njih četiri bila je u Domu određena samo jedna soba za stanovanje. Bile su danonoćno u kući te su liječnici mogli biti bez brige za pacijente, a sestrama su bili za to zahvalni. Kada se 1966. godine stacionar zatvorio, ostala je sestra Spasenka s još jednom sestrom raditi u rendgenu, ali su prešle stanovati k sestrama koje su bile na župi. Sestra Spasenka sudjelovala je od početka u župskim aktivnostima. Voljela je pjevati. Dolazila je na vježbe u župu i nakon naporna dnevnog rada u Domu zdravlja. Umirovljena 1978. godine, ostala je u zajednici u sestara u župi Inđija i tu je obnašala službu kućne poglavarice.
Svi građani su je poznavali i s poštovanjem susretali. Rado su je nazivali naša „sestra Spasa", jer ona nije nikada pravila razlike među ljudima glede vjere i narodnosti. Velik je broj mještana nalazio kod nje utjehu. Ona je svakomu znala uputiti pravu riječ u pravo vrijeme. Njezina otmjena pojava ulijevala je sigurnost i zato su rado s njom razgovarali. Zauzimala se iskrenom ljubavlju kada je netko bio pohođen teškom bolešću. Njezina ohrabrujuća riječ znala je s puno pažnje i osjećaja podići tužnoga. Takva je bila i sestarskoj zajednici. Bila je majčinski velikodušna prema svima, reklo se za nju.
Od 1978. godine povjerena joj je briga za zajednicu sestara koje rade u bolnici u Vukovaru. I tu je svojom naravi svladavala teškoće kojih ondje nije bilo malo. Kao poglavarica pazila je da molitva bude na prvom mjestu, bez obzira na to koliko je posao obilovao, a i sama se prihvaćala svakog posla - od onoga u vrtu do kućnih poslova. Ni ručni rad joj nije bio nepoznat. Njime je ispunila preostalo vrijeme od molitve i službe, da bi se ukrasio oltar domaćim uzorcima ili da bi se priredilo nešto za „dar poglavarima“.
Završivši ondje svoju devetogodišnju službu poglavarice, premještena je 1988. godine u Zagreb, na Vrhovec, gdje je preuzela nimalo laku službu vratarice. Punih dvadeset godina vršila ju je odano i pouzdano. Bila je kao stvorena za komunikaciju i davala je dojam da leti kroz ovaj život s pogledom u budućnost. Mnogostrano informirana pratila je sve događaje u Crkvi i u Domovini. Dvadeset godina dočekivanja i ispraćaja na prometnoj porti na Vrhovcu nije joj ni u devedesetoj godini života bilo teško. Uvijek prijazna i raspoložena, susretljiva, uslužna i vedra lica. Bila je puna optimizma i kad su stizale teške vijesti, nalazeći umirujuću riječ za svaku situaciju. Sestre su se rado zaustavljale kod nje i o svemu mogle s njom popričati. Ona gotovo nikada nije ogovarala ili podcjenjivala druge, nego naprotiv uvijek se dosjetila nečemu lijepom. „Ah, dušo, pustite to, to su sitnice“, znala je ubaciti u temu, te je djelovala kao mirna rijeka koja smiruje brzace što se u nju slijevaju.
Lako se može zaključiti da je njezina urođena i darovana vedrina gotovo osvajala i nikada joj nitko nije bio težak ni nepoželjan. Kao vratarica imala je veliko srce prema siromasima koji su danomice bili na vratima, napose u vrijeme Domovinskoga rata. Ni jednoga nije vratila, a da mu nije pružila ono najosnovnije - osmijeh, pravu, majčinsku riječ, poticaj na dobro i nešto za pojesti! Često su to bili kronični alkoholičari i skitnice, ali ona je, ako im je štogod i prigovorila, učinila to majčinskim tonom. A oni, prepoznavši to, znali su joj donijeti sitni poklon - makar cvjetić usput ubrani! Ona se s njima svaki put doista susrela, jer je često znala reći: „Svaki siromah za mene je Krist.”
Kako je svojim velikim srcem i cijelim svojim bićem voljela Stvoritelja, tako je tu ljubav prelijevala na sve s kojima je živjela. Voljela je svoje susestre i svoju zajednicu. Kako je blagotvorno djelovala njezina riječ: „Dušo, kako si?“, kad bi se koja sestra ozbiljno razboljela. Rado je pjevala u kapelici svojim sigurnim altom do u zadnje dane i znala čak povesti pjesmu uz proslave u zajednici. A domoljubne pjesme ozarile bi njezino lice. Zapjevati je uvijek mogla, kada bi tko s njom započeo, pa čak i u zadnjim danima života. Na pitanje kako ste? uvijek bi sigurnim glasom odgovorila „odlično!“.
Visoke godine donijele su slabost srca pa je shvatila da je vrijeme blizu. Prešla je gotovo nemoćna 2008. godine na bolesnički odjel u Đakovo. Ali radost, u kojoj je živjela, kao da se još nije iscrpila do kraja. I ovdje je ona, nastavljajući pjesmu svojega života te na pitanja „kako ste?“, spremno odgovarala: „Odlično, Bogu hvala“. Oporavila se i nastavila istim oduševljenjem za Boga i ljude moliti i dovršavati započeti ručni rad.
Draga naša sestro Spasenka, lako nam je zamisliti i vjerujemo da je vaša duša raspjevana pohrlila u susret Kristu, jer ste gotovo pjevajući činili sve ono po čemu će Krist prepoznati vas – i vi Njega: „Dođi, blagoslovljena Oca mojega, jer bijah gladan, žedan, žalostan, utamničen, bolestan … prosjak, i Ti si me nahranila.“ Molite i pjevajte u nebu, da se Gospodin udostoji obdariti našu Družbu takvim oduševljenicama kao što nam je darovao vas. I neka pjesma vaše duše dopre do nas ovdje, da vaš put nastave mlade djevojke kao što ste vi nastavili put svoje drage sestre Hipolite. A nama ostaje na ustima zahvala Bogu i vama za vaš primjer života, koji se isplati živjeti!

Gospodine Isuse, koji „ljubiš vesela darivatelja“, iskaži joj sada svoju vječnu ljubav!

s. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3