"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

Zlatni jubilej Milosrdnih sestara sv. Križa u Župi sv. Josipa Radnika u Osijeku

osslavlje

Uz geslo «Za sav svijet radnički pred Bogom moli ti, u domu našem Krist da se nastani», u Osijeku su proslavljeni zlatni jubileji - pedeset godina Župe sv. Josipa Radnika i 50. obljetnica prisutnosti zajednice Milosrdnih sestara sv. Križa u Industrijskoj četvrti. Središnje misno slavlje predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Marin Srakić. U koncelebraciji bili su mons. Nikola Kerčov, prvi župnik, i sadašnji župnik, vlč. Florijan Kvetek, uz brojne svećenike, redovnike, predstavnice redovnica grada Osijeka, mnoge naše sestre koje su živjele i djelovale u Župi te brojne vjernike.

«Proslava pedeset godina župe, želi nas, kao župnu zajednicu, usmjeriti na događaj kada se sam Bog utjelovio unutar nove zajednice, obitelji braće i sestara koja je dobila milosnog zaštitnika i zagovornika sv. Josipa Radnika, zaručnika BDM, koji je samoga Krista nosio u svom naručju. Rođenje nove župe izmijenilo je sliku grada Osijeka na pojavnoj i duhovnoj razini. Osijek i Crkva u Osijeku uvelike su obogaćeni ljeta 1961. godine, a biskupija Đakovačka i Srijemska proširuje i obogaćuje svoje evangelizacijsko poslanje», izgovorio je vlč. Kvetek u svom govoru prije početka sv. mise i nastavio: »Radosno zahvaljujemo nebeskom Ocu za prvoga župnika, mons. Nikolu Kerčova, koji je 46 godina brižno s ljubavlju u Kristu vodio župnu zajednicu, unatoč nevoljama tadašnjega vremena, oblikujući novo lice Crkve, produhovljujući Industrijsku četvrt, zajedno s kapelanima i časnim sestrama koje su obogaćivale župu i život vjernika.»

Slijedio je govor s. Marije Stele Filipović, kućne poglavarice Milosrdnih sestara sv. Križa u Osijeku:
«U listopadu 1961. godine kupljena je u Industrijskoj četvrti jedna obična obiteljska kuća u Moravskoj ulici br. 36. Ta je kuća preuređena za kapelicu. Tu će biti ujedno prvi stan sestara.“ Ovim jednostavnim riječima, koje čitamo u Kronici naše zajednice, započinje djelovanje sestara u Industrijskoj četvrti. No, u tim je riječima sažeto i poslanje nas, Milosrdnih sestara sv. Križa. «Kupljena je jedna obična obiteljska kuća», i u tu se jednu običnu obiteljsku kuću sada useljava jedna druga obitelj, obitelj sestara, koje kuću odmah preuređuju za kapelicu. Spominjanje kapelice u jednom dahu s početkom zajednice, u «jednoj običnoj obiteljskoj kući», pokazuje koliku je važnost kapelica imala za tu «novu obitelj». Kapelica je bila srce sestarske zajednice, ovdje, u Industrijskoj četvrti. U njoj se započinjao, bio prožiman i završavao sav apostolat sestara, od rada u župi i bolnici, do tihog i nesebičnog služenja, prema potrebama vremena.

I ako bismo se pitali što su sestre donijele u ovu mirnu osječku četvrt, mogli bismo odmah reći: kapelicu. Donijele su kapelicu, donijele su Boga u tada sumorno i bezbožno komunističko ozračje koje je vladalo u Osijeku i u cijeloj Hrvatskoj. To je bilo vrijeme kada se nisu smjele graditi crkve i kapelice, kada se mrzilo i zabranjivalo sve ono što usmjerava na vertikalu, na Boga. Čovjek je mislio da će se spasiti bez Boga, gradnjom babilonskih kula, bezličnih silosa i industrijskih postrojenja. Ta bezličnost, koja je dominirala komunističkim građevinama, kao da je izricala opće stanje duha u komunističkom režimu. Jer, život bez Boga bezličan je. Ono najbitnije u ljudskom životu ne može se proizvesti i napraviti, ono se može samo primiti i od njega živjeti, a to je Bog i njegova ljubav. Sestarska zajednica i kapelica u njoj bila je najbolji način kritike postojećega sustava koji je gušio čovjekovu slobodu, okivajući ju u jedan bezbožan ljudski režim. Kapelica je bila mjesto istinske slobode za sestre, slobode u Bogu. Svjedočanstvom svojega života davale su lice bezličnosti ondašnjega društva.

No, ni danas situacija nije bolja. Naizgled slobodan, moderni je čovjek neslobodan, ropski je podređen potrebama koje mu stvara interesni svijet kapitala. Stoga i današnja kapelica u Krbavskoj, oko koje su opet okupljene milosrdne sestre sv. Križa, treba sjati Božjom slobodom i spoznajom da je čovjek istinski slobodan samo ako se pronađe u drugoj slobodi, bez interesa i koristi.

50. obljetnica za našu zajednicu jest novi izazov i poticaj da mi, milosrdne sestre sv. Križa, zračimo Božjom slobodom, da se na našim licima, u našim riječima i djelima, ocrtava Božja sloboda, da svojim životom „pokušavamo očitovati nešto od ne ludosti ljubavi koja je Kristu donijela smrt na Križu, a čovječanstvu spasenje“ (Konstitucije, 7. član).

Kristov križ bio je i jest nada i radost naše sestarske zajednice, kako opet lijepo opisuje sestra u Kronici: „Na blagdan Uzvišenja svetoga Križa naša zajednica je na poseban način bila radosna i zahvalna Bogu. Naše drvo križa u kapelici dobilo je korpus izrađen od drveta. Posvetio ga je o. biskup Ćiril Kos predvodeći misno slavlje. Tu radost dijelile su s nama i naše susestre iz drugih naših zajednica.“ (Kronika I., 14. IX. 1984., str. 127.)

Zlatovez toga križa želimo pokloniti sada, preuzvišeni, Vama, kao uspomenu na današnju proslavu i u znak zahvalnosti što se došli uzveličati ovo naše skromno slavlje.“

Slijedila je svečana, pjevana sv. misa. U homiliji Nadbiskup je istaknuo značenje zahvaljivanja u čovjekovu životu. Spomenuo je vrijeme nastanka Župe: „Župa je simbol i znak situacije u kojoj se nalazila crkvena zajednica 1961. godine, kada se nisu mogle dobiti lokacije za crkvu. Tko se ne bi sjetio truda i vašega nastojanja oko uređenja prostora u kojima djeluje i zbor, danas poznat izvan granica Osijeka. S prvim sam župnikom bio povezan od bogoslovskih dana i često sam dolazio ovamo prateći događanja. Nikada nisam došao nedjeljom popodne da nije bilo župnika, ili u kući ili ovdje u crkvi.“ Iako nije liturgijski, Nadbiskup je pri svakom spomenu imena vlč. Kerčova bio prekidan dugim pljeskom.

Poslije sv. mise slijedila je podjela priznanja zaslužnim obiteljima i pojedincima, koji su tijekom pedeset godina ugrađivali svoje talente u duhovni rast župe. Među njima priznanje i medalju od Nadbiskupa primila je i naša s. Mirta Andreković, prva kućna poglavarica tada osnovane zajednice Milosrdnih sestara sv. Križa u Industrijskoj četvrti.

Nakon sv. mise nastavilo se druženje pred župnom crkvom. Sestre su sve prisutne počastile našom, trnavačkom rakijom, a pripremile smo i dvadeset kutija sitnih kolača za sve prisutne. Članovi karitativne skupine Župe pripremili su slana peciva. Slijedio je svečani objed u dvorani. Tom prigodom govor je, uz ostale, održala i s. Franciska Molnar, provincijalna poglavarica:
„U ovoj današnjoj prigodi na srcu su mi Isusove riječi kojima on želi i moli svojima: '…da život imaju, u izobilju da ga imaju'. Nije li proteklo vrijeme i za župsku zajednicu i za zajednicu sestara bilo vrijeme u kojem je Gospodin budio život, davao da on raste i razvija se, uz poteškoće i zaprjeke onoga vremena, ali i vremena naših dana? Čestitam svima, svakom svećeniku, svakoj sestri i svakom vjerniku koji su po Božjoj volji tijekom pedeset godina bili ugrađeni, kao i oni koji sada ugrađuju svoje živote za život ove župske zajednice. Čestitam svima koji su svojom otvorenošću pridonosili da On, koji je životvorac, živi i djeluje, i tako svakodnevno obnavlja lice Industrijske četvrti. I, na kraju, hvala svima vama, dragi gosti, što ste svojom prisutnošću uzveličali današnje slavlje i slavlje naše sestarske zajednice.“

S. Marija Stela zatim je predala darove mons. Kerčovu i vlč. Florijanu, zlatovezom izrađenu sliku prema križu u kućnoj kapelici u Krbavskoj.

Program za milosrdne sestre nastavljen je u zajednici u Krbavskoj. Prvo je otpjevana pjesma, sastavljena za ovu prigodu, koju smo prozvali himnom.

  1. Godina je došla pedeseta, / godina je jubileja – sveta./Mnogi dani prođoše, / mnoga ljeta minuše, / al' u srcu trajno ostaše.
  2. U početku crkve nije bilo, / branila se gradnja župe ove, / ali tko da zabrani / srcu koje zaželi / provesti u djelo svoje snove.
  3. Radilo se tiho i s predanjem, / tkale su se Duha Svetog niti. / Župnik, sestre, župljani / Josipa su dozvali / svojom vjerom, srcem ustrajnim.
  4. Tko god njegov zagovor prizove, / naš se vjerni Radnik odazove. / Blagoslov nam donosi / u godini obitelji, / zamoljene daje milosti.
  5. Crkva nam je danas pjesme puna, / djeca su nam kao cvijeće živo. / Anđeoski glasovi, / sjaj u čistim očima, trag nam neba svakom donosi.
  6. Vrijedne žene i muževi mnogi, / svaki dan se pred oltarom mole. / K svetoj misi dolaze / zahvalni za darove, / moleći za svoje najdraže.
  7. Zajednica – sestre svetog Križa, / žive za njih i za ljude mnoge. / Molitvom i ljubavlju / Isusa im dozivlju / da u njima trajno ostane.
  8. Godina je, evo, pedeseta, / godina je jubileja – sveta. / Srce svako nek' slavi, / Sveto Trojstvo nek' hvali / sada i u vijeke vjekova.

Slijedio je recital „Četiri godišnja doba i četiri svijeće“ u kojemu su sestre ukratko prikazale povijest svoje zajednice, od početka, koji su nazvale proljećem, do kupovine kuće u Krbavskoj (ljeto), širenja djelovanja i apostolata (jesen) od sadašnjega (zima) tihog i požrtvovnoga rada deset sestara koje u ovom trenutku tu žive i djeluju: s. Agata, s. Margarita, s. M. Katarina, s. Mara, s. M. Branka, s. Ana, s. Marija Stela, s. Franjica, s. Iva i s. Doroteja. Sve se odigravalo u svjetlu četiriju svijeća: mira, ljubavi, vjere i nade.

Slijedila je podjela darova. S. Franciski, prov. poglavarici, zajednica je poklonila zlatovez križa prema križu u kućnoj kapelici, a svaka sestra dobila je sliku istoga križa na drvenoj podlozi koju su izradili momci zajednice Cenacolo iz Šarengrada. Time su i njihova žrtva, molitva i rad, kao i naš doprinos njihovoj zajednici, ugrađeni u taj dar.

Proslava je završila pjesmom, okrjepom, zahvalom, druženjem. Na samom kraju otpjevana je pjesma, popraćenom plesom.

Gdje su sad, kad prošlo je tih zlatnih pedeset godina već?
Prošle su one kao jedan tren, u svoj mozaik utkale su one sve.

Zato smo mi danas tu, da Bogu hvalu izrazimo svu,
Isus nas zove da mu damo sve: ljubav, radost, strah i brige te.

Stog se radujmo, veselimo, zahvaljujmo i slavimo
Bogu kličimo na daru tom – Jubilej zlatni proslavljamo svoj!

Počela je sestra Mirta sve, Stela na jubilej pozvala nas je,
Sredinu svi smo ispunili mi, sretni smo i plješćemo sad svi.

Tamo gdje je rekreacija, i sestre smiju se na bezbroj načina.
Tamo gdje su sestre male, a da to i nisu znale
Još pedeset proslavit će tu.

Dok Bogu zahvaljujemo, molimo za snagu da nas i dalje „goni“ milosrdna ljubav Božja koja se u Isusu Kristu oplijenila do smrti na križu (usp. Fil 2, 7-8). Ona neka nam pomogne da je učinimo vidljivom u našem vremenu i u ovomu svijetu.

Priredila: s. Marija Stela Filipović


София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3