"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

OTVARANJE IZLOŽBE U MUZEJU ĐAKOVŠTINE

izlozbama

U petak navečer 26. kolovoza ove godine s početkom u 20,00 sati veliki broj Đakovčana popratio je  otvaranje prve đakovačke samostalne izložbe  Marije Adrić, studentice IV. godine slikarstva na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Izložba je postavljena u Muzeju Đakovštine, a svojim naslovom Izazov tradicionalnom očekivanju obuhvaća portrete časnih sestara koje su, međutim, prikazane u neuobičajenom izdanju, stoga je izložba pobudila znatiželju i različit doživljaj okupljenih..

Ravnatelj muzeja  Borislav Bijelić   citirajući Marijina profesora Igora Rončevića, istaknuo je da su njezine slike izazov motivima i klišejima kojima se u našoj svakodnevnici operira, odnosno trguje slikom žene i njezinom ljepotom. Naglasio je i njezinu ambicioznost i talentiranost. Zatim je autorica najavila nastavak svog autorskog izričaja.

Izložbu je otvorila s. Karmela Dominković, a svoj iskaz zaključila riječima: U nadi da sam donekle odgovorila na provrela tako stara, a opet nova  pitanja mlade umjetnice čestitam na dosadašnjim ostvarenjima sa željom da otvori još mnogo,  na sebi svojstven način -  životnih pitanja - i pronađe kvalitetne odgovore nadisane mudrošću i istinom, po svemu sudeći u blistavoj karijeri, jer po jutru se dan poznaje./ E


Riječi s. Karmela Dominković u cijelosti:

Mir i dobro! Dobra večer – dobri ljudi!

Dozvolite mi da vas pozdravim drevnim hrvatskim pozdravom koji još živi na ulicama naših gradova i sela: HVALJEN ISUS  I MARIJA!

Iako nisam po struci  likovni kritičar, tema izložbe Izazov tradicionalnomočekivanju, mlade likovne  umjetnice Marije Adrić odredila je večeras pri otvaranju izložbe, uključivanje jedne  od časnih sestara.

Zahvaljujem na pozivu!

Bitno je odmah na početku reći kako je inspiraciju kao slikovni portret - časne sestre - autorica našla u neuspjeloj produkciji jedne od španjolskih sapunica.

Važno je to s toga što autorica na toj podlozi propituje svoj odnos prema pozivu redovnice otvarajući vječno pitanje, pa je s toga i tradicionalno - koliko redovnice gube svoju ženstvenost oblačeći redovničko odijelo i koliko imaju pravo na svoj ženski ritual u smislu modnih trendova? Autorica izložbe prvenstveno misli  na - visoke potpetice i primjenu kozmetike ....

Osim što umjetnica potiče na razmišljanje postavom ove izložbe imenujući svoj opus kao izazov, posjetiteljima želi svratiti pozornost na potrebu provjere često s predrasudama opterećenog dojma, kako redovnica prolazi jednim nerealnim svijetom, usmjerena pogleda u jednom pravcu, sama i jedina kao da nema zajedništva s tijekom modernih gibanja, s naglaskom na podređenom i neravnopravnom stavu suprotnoga spola, napose nekih kako kaže, modno osviještenih svećenika ....

Drugi vatikanski sabor je sasvim jasno naglasio potrebu promicanja dostojanstva žene općenito, a napose redovnice.

Papa Ivan Pavo II. je tom pitanju posvetio nekoliko dokumenata i između ostaloga kaže kako je: Ženski genij danas pozvan učiniti jedan kulturni zaokret i pomiriti ljude sa životom, jer je žena po svojoj prirodi sposobna svjedočiti autentičnu ljubav, kako udata tako i neudata.....

Osobno mi je strana misao o drugorazrednosti žene i moj stav o položaju žene u Crkvi i društvu istovjetan je stavu Katoličke Crkve.

Ako bismo otajstvo žene pokušali razotkriti s polazišta Objave i Biblije važno je i večeras imati na umu da Biblija već na svojim prvim stranicama potvrđuje temljnu jednakost obaju spolova.

Iako su biblijski portret žene naslikali muškarci, nisu i ženomrsci i upravo oni svjedoče o komplementarnom odnosu muškarca i žene. I nigdje nema u Bibliji  ni spomena o drugorazrednosti žene...

Međutim tradicionalna isključenost žena i redovnica iz crkvene hijerahije u kojoj muškarci, odnosno kler imaju glavnu riječ premise su koje danas ipak više ne mogu navesti na zaključak da Crkva polovici Božjeg naroda daje drugorazredni položaj.

Štoviše, baš nitko više nebi smio poricati doprinos, sveprisutnu i vjekovnu humanost tolikih redovnica u svijetu, kao i tolikih Hrvatskih redovnica. Tako je Đakovo na primjer nezamislivo bez Samostana Milosrndih ss. sv. Križa. Vrata našega samostana svakoga dana su otvorena u jutro od 5,00 do 21,00 sat, a naši telefoni gotovo neprastano zovu u pomoć!

U svakodnevnoj dinamici života, rada i suradnje moguće su napetosti i nesuglasice, ali to su gotovo uvijek stvari subjektivne prirode.

Međutim drugorazrednost je u općem odnosu na ženu, pa tako i na redovnicu duboko ukorijenjena u našem mentalitetu, a predodžbe opterećene predrasudama, neznanjem i neshvaćanjem. Ako i ima žena koje se osjećaju drugorezrednima – uzroci tome leže u njihovoj osobnoj neostvarenosti, što onda i proiciraju u svojem životnom smještaju.

Usudila bih se ustvrditi da se život niti u Crkvi, niti u društvu ne iscrpljuje hijerarhijskim službama, jer su i muškarac i žena kao osobe vrijedniji od svake uloge. Naše vrijeme vapi za autentičnim osobnostima, bez obzira na spol i stalež u kojem jesmo, kao i za zdravim međuljudskim odnosima.

Biti redovnica nije samo izazov, nego je i dar! Dar od Boga dan onima koji to mogu shvatiti i prihvatiti. Toga ne shvaćaju svi, nego samo oni kojima je dano!

Ne samo za sebe osobno, nego i za sve redovnice smatram da ispunjavaju svoje poslanje žene u suvremenom svijetu cjelokupnošću slobodno izabranoga stila života i rada, u smislu svjedočenja trajnih ljudskih i eminentnih kršćanskih vrijednosti.

Nositi jednostavno i skromno redvničko odijelo željelo bi prolazniku biti znak, poruka i potsjetnik da postoje trajne i neprolazne vrijednosti koje hrđa ne rastače niti moljac nagriza. Pri tome mislim na ostvarivanje egzistencijalnog poziva baš svake osobe, bez obzira na izbor životnoga poziva koji je: Otkriti sebe u sebi, Boga u sebi i sebe u Bogu.

Osobno mi je drago da je zapaženo kako su časne sestre osobe zagledane u jednom pravcu. S toga je to što svaka od njih živi okrenuta pogleda za Isusom iz Nazareta... Ako ih ne upitate kamo idu i u koga  su se zagledale proći će najvjerojatnije šuteći, s osmjehom na licu  skromno odjevene, idući dalje svojim putem ponajčešće do ljudi u potrebi ...

Prva asocijajicaja na likovni izričaj naslovnice - kataloga izložbe - na kojoj dominira oko časne sestre bila mi je: Časna sestra je osoba koja mnogo šta  vidi dublje i dalje. Njezin pogled seže do onostranosti, što je moguće dohvatiti i bez visokih potpetica i šminke .... jer ljepota dolazi iznutra, a život je zapravo u dubini s toga je i odraz nastojanja za ostvarivanjem života u punini, života u istini - bez maski i maskiranja ...

Kada je biskup Štrossmayer pozvao sestre sv. Križa iz Švicarske u Đakovo, odmah je naznačio i označio ne samo svrhu djelovanja , nego ukratko obrazložio i smisao redovničkoga poziva, zapisavši u spomenici: Neka budu majke i učiteljice narodu mome, a na darovanu kuću u ulici Kralja Tomislava 27 stavio je natpis: In gloriam Dei salutem animarum – Na slavu Božju i spasenje duša ....

U nadi da sam donekle odgovrila na provrela tako stara, a opet nova pitanja mlade umjetnice čestitam na dosadašnjim ostvarenjima sa željom da otvori još mnogo,  na sebi svojstven način - životnih pitanja - i pronađe kvalitetne odgovore nadisane mudrošću i istinom, po svemu sudeći u blistavoj karijeri, jer po jutru se dan poznaje.

I hvala na pozornosti.

PROGLAŠAVAM IZLOŽBU OTVORENOM!


София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3