"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

Blagoslov dnevnog boravka za stare Amadea - homilija 3-10-2010

Poštovane i drage časne sestre, poštovana majko provincijalna poglavarice, poštovani i dragi uzvanici i gosti, draga braćo i sestre!

Dodjeljivanje mjesta među onima s lijeva ili s desna, tj. među prokletima ili blagoslovljenima, plod je naoko beznačajnih sitnica koje se u životu ne čine radi neke računice, nego onako, jednostavno, od srca. 
"Ogladnjeh i dadoste mi jesti;ožednjeh i dadoste mi piti;stranac bijah i primiste me;gol i zaogrnuste me;bolestan i u tamnici i pohodiste me.Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste."
I pravednici i nepravednici jednako ne primjećuju Gospodina u onima kojima čine ili ne čine dobro. Pravednici čine dobro radi dobra samoga, jer žele pomoći bratu ili sestri u potrebi. Nepravednici uopće ne primjećuju trebaju li bilo što učiniti. Oni ostaju gluhi i slijepi na potrebe ljudi s kojima i uz koje žive. Upravo te sitnice, ta svakodnevna i već davno zaboravljena dobra djela igraju veliku ulogu u Gospodinovim očima na posljednjem sudu. 
To su djela koja se čine ne računajući na uzvrat. Ta i takva djela naša su baština koja za nas svjedoče i govore o nama ne samo dok živimo ovdje na zemlji, nego i na koncu našega života, u susretu s Bogom Stvoriteljem.
Tako evanđeoski odlomak, koji smo čuli, govori svakom čovjeku na nama vrlo jasan i razumljiv način. Govori nam o Bogu koji se poistovjetio s čovjekom; o Bogu kojega se ne može štovati, a da se njegovo lice i njegova prisutnost ne prepoznaje u svakom čovjeku; o Bogu koji brani dostojanstvo svakoga čovjeka, pa i onda kad po našim ljudskim mjerilima prestaje biti produktivan, kad više ne privređuje i kad nije u stanju brinuti za sebe jer je star i slab ili bolestan, kad postaje potreban pomoći drugih i kad ga društvo, u kojemu kao vrhovne vrjednote vladaju produktivnost i dobit, počinje doživljavati kao balast, teret i trošak. 
No, svjetsko pučanstvo stari. Tako je u Hrvatskoj svaki treći stanovnik u dobi iznad 60 godina, a demografski podatci nam kažu da se zbog vrlo niske stope nataliteta stalno smanjuje udio mladog i povećava udio staračkog u ukupnom broju stanovništva. Malobrojne mlade generacije, k tome i zbog trenutno visoke stope nezaposlenosti u Hrvatskoj, ne mogu osigurati pristojne mirovine za brojne umirovljenike. I kad je dovoljno velik stambeni prostor da stari roditelji mogu živjeti pod istom krovom sa svojom odraslom djecom, djeca ne mogu brinuti za stare, onemoćale ili bolesne roditelje jer moraju ići na posao, pratiti svoju djecu i nemaju mogućnost da vrijeme provode uz njih. To je još teže kad ne žive zajedno. Ako su roditelji i pokretni te se mogu za sebe pobrinuti dok su djeca na poslu, a unučad u školi, toliki stari ljudi, posebno nakon što im umre bračni drug, danima samuju i željni su društva i razgovora.
U domovima umirovljenika postoje duge liste čekanja. No i kad postoji dovoljan broj mjesta u domovima, stari se ljudi ne raduju staračkom domu, nego bi željeli ostati u svojemu životnom ambijentu. Teško im pada odvojenost iz obitelji, iskorjenjivanje iz dosadašnjega te navikavanje na novi životni ambijent. 
Moramo priznati da je Ministarstvo socijalne skrbi, obitelji i međugeneracijske solidarnosti već dosta učinilo na tom planu, iako ne posvuda, te da je pored staračkih domova - zajedno s lokalnim općinskim i gradskim upravama - uspjelo zbrinuti mnoge stare osobe i programom "Pomoć u kući". Mnogim je starim osobama, i po našim slavonskim selima, tako omogućeno da u starosti žive ondje gdje su najzadovoljniji i gdje se najbolje osjećaju - u svojoj kući.
Kad život te posao i vlastite obitelji odnesu djecu od starih roditelja te kad im netko drugi pomaže u obavljanju potrebnih kućanskih poslova i tako im u staračkim danima omogući ostanak u vlastitoj kući, toliki stari ljudi ipak žive sami: samuju u svojim kućama, željni susreta, društva i razgovora. 
Zbog višeslojnih problema koji su vezani uz mnogobrojnu staračku populaciju svijeta, određen je i prije nekoliko dana slavili smo 1. listopada kao Dan starih osoba. 
Što god učiniste jednomu od moje najmanje braće, meni učiniste. Bijah sam, željan susreta, društva i razgovora i vi ste mi to omogućili. Niste dopustili moju socijalnu izoliranost. Niste me poslali u starački dom, nego ste mi omogućili boravak u mojoj kući i šetnju po mom dvorištu. Poboljšali ste kvalitetu mojih staračkih dana. Ponudili ste mi dnevni boravak, kreativne radionice, druženje s mojim prijateljima iz mladosti. Ponudili ste mi društvo i razgovor, pokazali ste mi da toliko toga još uvijek mogu. Ponudili ste mi duhovne sadržaje za koje prije nisam imao vremena ili sam ih zanemario. Pružili ste smisao mojim staračkim danima, te duhovnu snagu i uporište za život. 
Drage sestre, vi danas otvarate dnevni boravak za starije osobe. Isus vama, vašoj redovničkoj zajednici poručuje: 'Zaista, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'
Hvala vam na vašoj otvorenosti za teškoće i potrebe starih osoba, za osobe s invaliditetom, za psihički oboljele osobe, za djecu i mlade, za one koji su izgubili smisao te traže i sebe i Božje svjetlo u svojemu životu. 
O tomu hoćemo li se naći među blagoslovljenima ili prokletima, draga braćo i sestre, odlučuje svatko od nas. Svatko od nas sudi samomu sebi: učinjenim ili propuštenim djelima ljubavi.
Dragi članovi Udruge za psiho-socijalne potrebe "Amadea", dragi dobročinitelji, volonteri i prijatelji, koji ste pomogli sestrama i koji im želite i dalje pomagati, koji ste spremni svojim radom pomoći kao volonteri djelovanje ovoga Centra, tj. u radu sa starima i s drugim skupinama osoba, hvala vam na vašoj otvorenosti i raspoloživosti srca. Ostanite i dalje uza sestre i dovedite im i nove volontere. Znajte da vas korisnici ovoga Centra i sestre trebaju. Znajte da se i na vas odnosi Isusova riječ: 'Zaista, što god učiniste jednomu od moje najmanje braće, meni učiniste!'
Draga braćo i sestre, dragi sugrađani i prijatelji, kraljevstvo je nebesko u svojim tragovima već ovdje, na zemlji. Ono nije nešto daleko što treba čekati da se dogodi nakon smrti, nego se počinje događati u svakodnevnim jednostavnim i malim stvarima dobrote koju iskazujemo jedni drugima, ne računajući na nagradu ili priznanje. Ono se događa onda kad stvarnost počinjemo promatrati iz ugla i perspektive onih koji su gurnuti na rub, koji su najslabiji, iz perspektive običnoga i maloga, jednostavnoga ili staroga čovjeka. To je stvarnost u kojoj se ne pitamo o vrijednosti i isplativosti nekog čina dobrote, nego ga jednostavno činimo bez računice, iz životnoga opredjeljenja i uvjerenja da je svaki čovjek vrijedan dobrote i ljubavi. Podržite djelovanje sestara na način na koji je vama moguć. Pridružite se volonterima u dnevnom boravku za stare osobe te u različitim područjima rada u ovom Centru "Amadea". 
Što god činite nekomu od svoje najmanje braće, znajte da to Isusu činite!

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3