"Ako si se zavjetovala,drži zavjet.

To je sveta dužnost."
                                                                                                                                         o, Teodozije Florentini

VOĐENE DUHOM HRABRO NA PUTU KROZ KORIZMU

VOĐENE DUHOM HRABRO NA PUTU KROZ KORIZMU VOĐENE DUHOM HRABRO NA PUTU KROZ KORIZMU VOĐENE DUHOM HRABRO NA PUTU KROZ KORIZMU

U predvečerje druge korizmene nedjelje uz predavanje o. Vladislava Mandure sestre su promišljale svojem posvećenom životu i o mogućnostima kako u danima korizme svoj poziv živjeti vođene Duhom Evanđelja.

Nakon uvodnog pozdrava s. Lucije Kopić, provincijalne savjetnice, te uvodne molitve i pjesme, pater je pročitao odlomak iz evanđelja o Isusovoj kušnji u pustinji.

Osvrnuvši se na polemiku u vezi mijenjanja molitve Očenaša, naglasio je da nas Bog kuša ali da nas neće ugurati u napast ili neki oblik zla, nego gleda na nas i procjenjuje nas prema našoj spremnosti. Na temelju evanđeoskom odlomka donio je dvije bitne točke za razmatranje:

  1. Što su to iskustva koja predstavljaju kušnju?
  2. Potreba upućivanja na Boga u svim kušnjama i izazovima.

Zatim se vratio na riječi evanđelja u kojem se mogu iščitati napasti: s hranom, ohološću i idolopoklonstvom. Razradivši te tri točke u prvoj je naglasio kako nam je hrana povjereni dar od Boga, zatim drugo da nismo pozvani kao ljudi Boga iskušavati i provjeravati Božju ljubav i dobrotu, jer sva dobra dobivamo bez ikakve zasluge, te tako trebamo naglasiti Božju milost i blagodat stvarnosti tko jesmo a ne koliko nas ima, koliko smo stare i kako umiremo. Te na tragu treće točke zaključio da je samo Bog vrijedan štovanja, jer on je naš Stvoritelji i Spasitelj. Postavio je pitanje koliko je stvarnih kušnji u našem životu i u našoj zajednici? Kao odgovor na ovo pitanje naveo je važnost zajedničke molitve koja je hrana koju nam Bog daje u našim redovničkim zajednicama. Kao drugu stvarnu kušnju istaknuo je pitanje našeg povjerenja u poglavare te zaključio da ono treba biti odraz naše poniznosti. Zaključio je kako bi nas trebao voditi duh zadovoljstva i mira koji je vodio Isusa u njegovu služenju ljudima.

Pozvao je zatim sestre da se u ovoj korizmi prisjete svojega poziva, jer razmišljati o svojem pozivu znači nasljedovati Krista, koji je bio čovjek kao i mi. Pozvao je pogledati istini u oči koja je naizgled takva da bi nas dovela u agoniju, ali nama se to ne bi trebalo dogoditi jer nasljedujemo Krista, te kako ne bismo trebalo očajavati zbog toga što nas je manje nego se opet vratiti na Isusove riječi: „Vi ste sol zemlje!“, a soli zaista nije puno potrebno.

Cijelo predavanje objedinio je završnim tekstom evanđelja u kojem je Isus rekao: „Duh Gospodnji na meni je…“ te podsjetio da je to isti Duh koji je Isusa poveo u pustinju, te da trebamo živjeti istinu da smo pomazani i posvećeni, kao i da Bog po nama djeluje u svijetu. Predložio je korizmu proživljavati tako da nastojimo pomoći siromasima da budu sretni siromasi, kao i bolesnicima da budu smireni u bolesti, a bogatašima da budu sretni bogataši, a ne oholi.

Slijedila je zahvala s. Lucije, te zaključna molitva koju je predavač zaključio rečenicom: „S Kristom ćemo se radovati radi uskrsnuća!“
s. N. M.

Facebook likebox