"Samo put križa vodi u nebo!"

                                                                                                                                                                 bl. m. M. Terezija

PREMINULA S. MILEVA JAMAN

S. MILEVA, Ivka JAMAN

Rođena   17. studenoga 1945.
   Prvi zavjeti  13. svibnja 1969.
   Umrla          26. srpnja 2019.

Nakon duge i teške bolesti Gospodin je danas, u rano jutro, u 4 sata, pozvao k sebi svoju vjernu zaručnicu, našu dragu sestru Milevu. Ako je netko zaslužio poći u domovinu gdje prestaje svaka patnja i bol, vjerujemo da je to zaslužila naša draga i strpljiva sestra Mileva.

Sestra Mileva rođena je 17. studenoga 1945. godine u Banovcima, župa Vrbica, od oca Nikole i majke Mare rođene Raštegovac. Krštena je 19. studenoga iste godine u Semeljcima. U teškim poslijeratnim godinama, godinama oskudice, bijede i neimaštine, kada je sve ostalo pusto i prazno, a djeca bila još malena, njezini kršćanski roditelji čvrsto su se pouzdavali u Božju providnost. Na svijet su donijeli devetero djece, dvoje je umrlo u ranoj dobi. I tata i mama morali su teško raditi kako bi nešto stekli i prehranili brojnu obitelj. Ipak se dragi Bog pobrinuo i za dobar kršćanski odgoj njihove djece. Imali su u kući djeda i baku koji su djecu još od malena učili sklapati ruke i moliti se. Sestra Mileva nije zapamtila mnoge događaje iz djetinjstva, ali joj je dobro ostalo u sjećanju da su svaki dan imali zajedničku molitvu ujutro, u podne i navečer. Tata bi predmoljavao, a ostali su molili za njim. Navečer su molili i svetu krunicu koju je i ona predmolila jer je bio običaj da to čini jedno od djece.

Provodila je bezbrižno djetinjstvo, a onda su stigle školske brige. Tomu se nije baš mnogo veselila. Rodno mjesto Banovci bili su filijala župe Vrbica, tako da vjeronauk nisu imali redovito. Ipak su se djeca uspjela pripremiti za Prvu svetu Pričest uz pomoć svojih ukućana, koji su na jednostavan način prenosili vjeru otaca na mlađe naraštaje.

U rodnom selu bila je samo četverogodišnja osnovna škola, tako da je ostala četiri razreda išla u školu u susjedno selo, u Semeljce, i tamo je završila osmi razred. Upisavši gimnaziju, stanovala je kod brata koji je živio u Đakovu. Časne sestre su joj predavale vjeronauk. Vidjevši sestre, započela je ozbiljnije razmišljati o pozivu. Posebno su je se dojmile sestre u katedrali i kandidatice za vrijeme svete mise. Vidjela je da iz njih odsjeva neka svježina i vedrina pogleda. Završivši drugi razred gimnazije, od jedne časne sestre dobila je knjigu pod naslovom „Gospodine, pokaži mi put“. Čim je i sam naslov knjige pročitala, bilo joj je jasno da ju Gospodin zove u svoju službu. Tako je odlučila poći u samostan. Ta je vijest jako obradovala njezine roditelje, a osobito majku koja je uvijek molila da joj bar jedno dijete Gospodin pozove u svoju službu. Zato je za svoje zvanje mogla zahvaliti dragomu Bogu i ustrajnoj molitvi svoje mame.

U samostan je stupila 20. lipnja 1963. godine. Kao kandidatica  radila je u vrtu i u praonici rublja. Zatim je s nekoliko kandidatica pošla u Prištinu. Tamo je završila srednju medicinsku školu. Poslije se vratila u Đakovo i stupila u postulat. Radovala se ulasku u novicijat, u školu duhovne priprave za budući redovnički život. S velikim pouzdanjem ušla je u novicijat u kojem je dobila ime sestra Mileva.

Prve svete zavjete položila je 13. svibnja 1969. godine. Odmah nakon toga dobila je radno mjesto u Zagrebu, na KBC-u Rebro, gdje je pune 34 godine radila kao medicinska sestra na Očnoj klinici, sve do 2003. godine. Suradnici s posla pamte ju kao marljivu, radosnu i strpljivu s pacijentima. U kolektivu je ostavila svijetli trag čovječnosti i Bogu posvećena života. Međutim, Gospodin ju je pohodio teškom bolešću i kao bolesnica prešla je u samostan na Vrhovcu, gdje je ostala do 2005. godine. Budući da je njezina bolest bila teška i neizlječiva, zamijenila je vrhovački samostan đakovačkim Domom sv. Josipa, gdje je bila sve do svojega prelaska u vječnu domovinu.

Sestra Mileva imala je 58 godina kada joj je ustanovljena teška neurološka bolest, multipla skleroza (MS). Zašto, samo je Gospodinu poznato. Bio je to pretežak križ, ali i velika milost. Sestra Mileva bila je hrabra u podnošenju svih teškoća, spremna na razgovor sa svima, stvarajući pozitivno ozračje. Na pitanje kako je, sa smiješkom bi, poput blažene sestre Zdenke, odgovorila: Dobro. To je mogla reći jer je bila povezana s Gospodinom. Bila je osoba vjere i pouzdanja. Sve je prihvaćala iz Božje ruke. Vjerujemo da je njezina dugogodišnja patnja izvor obilja blagoslova i milosti za našu Provinciju i za cijelu Crkvu. Ona je svoje patnje sjedinjivala s Isusovim. Po tome su one blagoslovljene i služe mnogima na spasenje.

Unatoč svojoj teškoj bolesti, Gospodin je dao te je ove godine sestra Mileva proslavilaZlatni jubilej, 50 godina vjernosti Kristu po svetim zavjetima. S puno pouzdanja vjerujemo da to zlato nastavlja slaviti sa svetima u nebu.

Draga naša sestro Mileva, zahvalni smo Gospodinu što si bila naša sestra. Duboko smo uvjereni da si sretno stigla na svoj cilj. Svojom dugogodišnjom patnjom i trpljenjem vjerujemo da si prošla svoje čistilište ovdje na zemlji i da si sada radosna i sretna u društvu svojega Zaručnika i svih svetaca. Moli se za nas, koji smo još na putu, da i mi sretno prispijemo u društvo nebesnika.

Pokoj vječni tvojoj plemenitoj duši!

s. Paskala Križan

 

Facebook likebox