"Marija - 

ona je Utemeljiteljica Instituta!
                                                                                                                                                                                                o. Teodozije

ŽENA – UČENICA ISUSOVA

U Betaniji u Đakovu održane su od 12. do 14. siječnja 2018. g. duhovne vježbe za žene, kao dani mira, molitve, šutnje, susreta s Bogom i samom sobom. Duhovne je vježbe vodila i organizirala s.Rastislava Ralbovsky, a temu Žena – učenica Isusova, kroz dva nagovora, razradila je i ženama približila  s.Monika Hančić.

Sestra Marija Klara Klarić sa svojim suradnicama pobrinula se za isvrsnu prehranu za žene u tim danima, čime se htjelo počastiti žene i vrednovati njihovo svagdanje služenje u svojim obiteljima.

U duhovnim je vježbama sudjelovalo 35 žena različitih dobi i iz različitih mjesta: iz Đakova, Piškorevaca, Širokog Polja, Slavonskog Broda, Starih Perkovaca, Vinkovaca, Andrijaševaca, Ivankova, Mrzovića, Cerne, Vrbove, Šamatovaca, Valpova, Podravskih Podgajaca, Donjeg Miholjca, Osijeka, Starog Petrovog Sela, Tenje, Darde, Velike Gorice i Siska. Svaka je sudionica došla sa svojim potrebama, teškoćama i željom susresti živoga Isusa. S velikom otvorenošću Bogu i voditeljici, žene su se predale programu te spremno prigrlile šutnju, tako potrebnu u duhovnim vježbama. Jednako su tako sudjelovale u svim oblicima molitve: meditaciji, klanjanju, Časoslovu, razmatranju riječi Božje,  krunici, kao i euharistijskom slavlju, vrhuncu i središtu dana. Prve je večeri euharistijsko slavlje predvodio mr. sc. Tadija Crnjak, a u subotu mr. sc. Ivan Andrić. Oba su se svećenika rado odazvala pozivu, te prigodnom homilijom dodatno potaknula sudionice na promatranje svog života u svjetlu Riječi.

U subotu poslije podne slavio se sakrament pomirenja kojem je prethodila priprema pod vodstvom Katarine Ralbovsky. Obje večeri održano je i zajedničko euharistijsko klanjanje koje se druge večeri produljilo na cijelu noć: dvije do četiri osobe, po satima, u tišini su i osobnoj molitvi bdjele pred Presvetim.

U nedjelju sve sudionice duhovnih vježba priključile su se sestrama sv. Križa u samostanskoj crkvi u molitvi Časoslova i svetoj misi. Dr. sc. Davor Vuković, vicerektor i predvoditelj misnog slavlja, homilijom o pitanju može li se i danas vidjeti i čuti Gospodina, odlično se „uklopio“ u temu duhovnih vježba.

Zaključak i vrhunac duhovne obnove bilo je novo predanje života kroz pojedinačnu obnovu krsnog saveza pred Presvetim. Osnažene sakramentima i riječju Božjom, međusobnom podrškom i razgovorima sa redovnicama, žene su se razišle svojim domovima i obiteljima, svaka sa svojim dojmovima i odlukama.
Jedna od sudionica piše sestrama u svom osvrtu: Meni je bilo divno vidjeti, upoznati Vaš način života, doživjeti čari Vašeg poslanja,udahnuti u neiscrpivoj mjeri Duha Božjeg gdje god se okrenem i, ako Bog da, vratit ću se kad tad, možda sama možda s obitelji... Ali, ja sam bila sretna odlaskom kući. Možda je moj poziv, osim ovog za kojeg znam, osjećam i nastojim živjeti (davati što više od naše blagodati od Boga, i u materijalnom i nematerijalnom smislu), taj da trebam na Njegovu hvalu i slavu više puta osjetiti radost majčinstva i, uz Njegovu pomoć,odgojiti što više svetih ljudi.

Evo i drugog svjedočanstva:

Došavši na duhovne vježbe dogodilo mi se nešto što se inače u pravilu meni ne događa: nisam imala nikakva očekivanja. Inače uvijek nešto očekujem, sve moram znati, što i kako, kuda idem, kako će to biti,…controlfreak (osoba opsjednuta kontrolom)! A sada? Sad sam nekako došla bez brige i pameti – Isusu. A nisam ni znala da Mu idem. A On me dočekao raširenih ruku.

Najviše me iznenadilo što sam smatrala da nemam nekakvih osobitih problema, dvojbi, grijeha, sumnji, a onda mi je Isus pokazao kako puno toga zatirem i skrivam u sebi. Pokušavajući sakriti što mi je teško i sve sama riješiti, samo sam se spotaknula sama od sebe.

Vjerujem da je mnogima teško pustiti Isusa u život, pustiti Ga da nas ponese, da ponese naš križ; meni osobno to najteže pada. Ipak, čini se da mi Isus uvijek šapuće, a da mu se ja polako prepuštam. Duhovne vježbe samo su bile početak…

Duhovne vježbe bile su satkane od smirenosti i nervoze, od šutnje i Presvetog, od domaćih pita i kruhova, od plakanja i smijanja, od želja i nadanja. Očekivala sam ništa, a dobila sam sve. (V.Š.)

 

s.Monika Hančić

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3