"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

Kakvu Crkvu zamišlja papa Franjo

Neka razmišljanja pape Franje o Crkvi i njezinu poslanju koja je izrekao u vrijeme dok je bio nadbiskupom Buenos Airesa.

„Za mene apostolska hrabrost je sijanje Riječi. Njezino davanje ljudima koji je trebaju, za koje je namijenjena. Prenijeti ljudima ljepotu Evanđelja, zadivljujuću ljepotu susreta s Isusom. I po tome prepustiti Duhu Svetom da učini ostalo. Gospodin je taj, kaže Evanđelje, koje čini da sjeme raste i donosi plod”, tako je papa Franjo, tada još nadbiskup Buenos Airesa Jorge Bergoglio, u jednom razgovoru iz 2007. prenosio javnosti svoju viziju Crkve i apostolata na kojem je utemeljena. Viziju koju je imao kao kardinal zasigurno će nastaviti sprovoditi u djelo kao biskup rimski i zato je Bitno.net odlučio prenijeti neke od izjava karakterističnih za duhovnost novoga Pape.

Prošle godine u veljači Jorge Bergoglio je odgovarao novinaru Andrei Tornielliju na njegova pitanja o stanju Crkve u Latinskoj Americi. Papa je tada govorio o viziji Crkve koja je potpuno posvećena misiji, “kontinentalnoj misiji”, kako ju je nazvao i sve crkvene aktivnosti toj su misiji trebale biti podređene.

”Moramo izaći iz sebe i krenuti prema periferiji, prema ljudima”, obrazlagao je prije godinu dana papa Franjo svoje poglede na poslanje Crkve koje će, sigurno, zastupati i kao biskup rimski i nastavio o svojem viđenju kardinalske službe koju je tada obnašao.

“Kardinali nisu predstavnici nevladine udruge, nego sluge Božje koje nadahnjuje Duh Sveti, jedini koji može stvoriti različitost karizmi i ujediniti ih u Crkvi. Kardinal mora biti sposoban raditi razlike između karizmi i ujedno težiti prema jedinstvu i pri tome biti svjestan da je kreator različitosti i jedinstva sam Duh Sveti”, rekao je papa Franjo u razgovoru s Torniellijem, novinarom koji sada piše njegovu biografiju.

U jednom razgovoru, danom 2007., Franjo se također dotakao iste teme.
“Samo Duh Sveti može stvoriti pluralnost, različitost i u isto vrijeme jedinstvo. Jer kada mi odlučimo stvoriti različitost onda nastaju šizme, a kada odlučimo svojim snagama stvarati jedinstvo nastaje – uniformiranost.”

Kako je tadašnji kardinal govorio o službi koju je obnašao?“Biti kardinal, to je služba, ne neka nagrada s kojom se treba hvaliti”, rekao je u razgovoru s Torniellijem Papa:

“Taština, razmetanje – to reducira duhovnost na svjetovnu stvar i to je najgori grijeh koji može biti počinjen u Crkvi. O tome je svojedobno pisao Henri de Lubac (isusovački teolog iz 20. stoljeća, op. G. A.). Duhovnjačka svjetovnost formom je religijskog antropocentrizma koji ima gnostičke elemente. Karijerizam i želja za napredovanjem spadaju u tu kategoriju duhovnjačke svjetovnosti. Primjer koji često koristim kako bih ilustrirao ispraznost taštine je onaj s paunom: pogledajte ga sprijeda i on je prekrasan. Ali, pogledajte ga odostraga i otkrit ćete istinu. Svi koji se predaju taštini kriju ogroman očaj negdje duboko u sebi”.

Iako je Duh Sveti onaj koji vodi svako naviještanje, to, kako je objašnjavao Bergoglio, ne znači da su pastoralne metode i inicijative nevažne:

“Upravo suprotno. Sve što nas vodi na putevima Božjim je dobro. Rekao sam svojim svećenicima: ‘Učinite sve što možete, znate svoje svećeničke dužnosti, preuzmite odgovornosti i ostavite vrata otvorena’. Sociolozi religije procijenili su kako se utjecaj neke župe prostira na oko 600 metara oko nje. U Buenos Airesu udaljenost između dviju župa je oko 2000 metara. Rekao sam svećenicima: ‘Unajmite neku garažu, nađite nekog laika dobrovoljca i pošaljite ga tamo. Neka bude malo s ljudima, neka daje kateheze, neka ih i pričesti ako to žele.’ Jedan župnik mi je rekao: ‘Ali oče, onda neće dolaziti u crkvu”. Pitao sam ga: ‘A dolaze li sada?’. Rekao mi je. ‘Ne’. I to je to. Moramo izaći iz sebe, izaći iz ograđenih vrtova naših malih uvjerenja koje smatramo nepremostivima, kada nam postanu preprekom, ako nam zatvaraju horizonte koji su također Božji”.

Papa, tada nadbiskup Buenos Airesa, progovorio je i o laicima:

“Problem je klerikalizacija. Svećenici klerikaliziraju laike, a oni sami ih preklinju da budu klerikalizirani. To je prilično grješno potpomaganje. A kada samo pomislimo na snagu koju donosi sakrament krštenja. Mislim na one kršćanske zajednice u Japanu koje su ostale bez svećenika više od 200 godina. Kada su se misionari vratili zatekli su ih sve krštene, sve propisno crkveno vjenčane, a svi njihovi mrtvi imali su katolički sprovod. Vjera je preživjela kroz milosne darove udijeljene laicima koji su primili sakrament krštenja i živjeli svoju apostolsku misiju kroz snagu tog sakramenta. Ne smijemo se dakle, bojati ovisiti samo o Njegovoj milosti”.

Što raditi kako se ne bi zatvorili u religijsku samodovoljnost, upitali su kardinala. On je odgovorio:
“Gledati na ljude ne onakve kakvima bi trebali biti, nego kakvi jesu i potom učiniti ono što je potrebno za njihovo spasenje. Bez predrasuda, nego kroz otvorenost. Jer Bog je progovorio za ranjene i slabe. Moramo dopustiti Bogu da govori. U svijetu kojega ne možemo zainteresirati svojim riječima, samo Njegova nazočnost koja nas voli i spašava može pokrenuti ljude. Apostolska gorljivost obnavlja se u svjedočanstvu Njega koji nas je volio od početka”. Preuzeto: Bitno.net.

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3