"Gdje je Krist, tu je njegov Duh,

Duh ljubavi."

Otac Teodozije 

SAMOSTANSKA CRKVA PRESVETOGA SRCA ISUSOVA U ĐAKOVU

POVIJEST - GRADNJA CRKVE I NOVE SAMOSTANSKE ZGRADE

Crkva Milosrdnih sestara sv. Križa koja se nalazi u sklopu samostana a sagrađena je 1908. godine i blagoslovljena 14.rujna iste godine. Zemljište za gradnju crkve kao i samostana darovao je sestrama biskup J.Juraj Strossmayer koji je i pozvao sestre u Đakovo iz Švicarske. U lipnju 1868. godine, deset sestara družbe Milosrdnih sestara sv. Križa došlo je u Đakovo da preuzme rad na školi i u maloj bolnici, koja je bila vlasništvo biskupije. Odgajati i obrazovati žensku mladež bila je posebna nakana i želja biskupa Strossmayera. U svom pismu Majci M. Tereziji Scherer, suutemeljiteljici Družbe piše on o svojoj želji da sestre budu „majke i učiteljice mome narodu“.     

U prvim godinama rada sestara bilo je moguće zadovoljiti se manjom kapelom koja je bila smještena u zgradi, koja je ujedno bila i prva provincijalna kuća. U toj istoj zgradi bili su u početku također i škola i konvikt za djevojke. Kako se rad sestara širio i broj novih članica povećavao, počelo se razmišljati o nužnosti gradnje nove kuće i crkve koja bi zadovoljila potrebe sestara i školske mladeži. Takva gradnja zahtijevala je puno razmišljanja i planiranja a napose puno materijalnih sredstava.

a/ Pripremne radnje

Već je s. M. Nikomedija Erb, druga provincijalna poglavarica, često razgovarala s biskupom Strossmayerom o potrebi gradnje kao i o mjestu na kojem bi se mogla sagraditi kuća i crkva. Najprikladnije zemljište bila je livada nasuprot samostana, ali je pripadala biskupiji. Smrt ju je spriječila da krene u ostvarenje ovih zamisli. No biskup Strossmayer, najveći dobročinitelj Samostana, nije zaboravio ove razgovore i planove. Stoga je, dvije godine nakon smrti s. M. Nikomedije, 9. travnja 1899. iznenadio provincijalno vodstvo darovnicom spomenutog zemljišta za gradnju nove provincijalne kuće i crkve. Darovnica nosi nadnevak 14. travnja 1899., a potpisali su je: biskup J.J. Strosamayer; kao svjedoci - dr. A. Voršak i Matej Novosel; sa strane Družbe sestara sv. Križa s. M. Radegunda Polz, provincijalna poglavarica. Darovnicu je odobrio Kaptol bosansko-djakovački – u potpisu dr. A. Voršak, kanonik-čuvar, te Gjuro Streit, velepredstavnik. Darovnici je priložena i dozvola Jurja Posilovića, nadbiskupa zagrebačkoga, a sa strane Kraljevske zemaljske vlade odobrenje je stiglo 5. rujna 1899. Dokument nosi naslov «Darovna pogodba – Posvetnica». Među ostalim u njoj čitamo: «(…) te s razloga što ne imaju niti prikladne crkve za svoje članove i u internatu nalazeće se učenice, potrebno je, da se sazidje i izgradi crkva prikladna blizu samostana častnih sestara, koja će uz potrebu častnih sestara i ženske mladeži u internatu nalazeće se takodjer služiti za polazak mužkoj i ženskoj dieci obće pučke škole u Djakovu (…) Zato ne ima prikladnoga zemljišta doli jedino zemljište vlastelinstva biskupije djakovačke, sastojeće se iz čest broj 718 i 719 grunt. ul. broj 27 obćine Djakovo. Preuzvišeni gospodin Josip Juraj Strossmayer, biskup i vlastelin djakovački kao posjednik i uživatelj biskupskog vlastelinstva djakovačkog odnosno vlastelinstvo biskupije djakovačke da se udovolji priekim gore označenim potrebama Kongregaciji sestara Sv. križa u Djakovu posvećuje ovim odnosno daje i predaje za uvijek bezplatno od nekretnina vlastelinstva biskupije djakovačke, ležečih u poreznoj obćini Djakovo, unešenih u grunt. ul. broj 27. obćine Djakovo, prema priloženom nacrtu (…) u vlastnost za viečna vremena tim da se upitna zemljišta upotriebe u namjenjenu svrhu (…) dozvoljuje da se isti dielovi označeni pomenutih čestica od ostalih nepokretnostih vlastelinstva biskupije djakovačke bez ikakvog tereta odpisati i u vlasnost častne kongregacije sestara Sv. Križa u Djakovu u gruntovnicu prepisati mogu.»  Sada je i uprava provincije mogla pristupiti konkretnim koracima. Tako je na sjednici 1. prosinca 1900., odlučeno da će se pristupiti gradnji nove provincijalne kuće i crkve, jer je osigurano zemljište, a biskup je dao i novčani polog za gradnju. Od ove prve odluke do njezina ostvarenja prošlo je osam godina. Na čelu provincije stajala je tada s. M. Radegunda Polz. Dozvola generalne uprave za gradnju čekala se dosta dugo. Dobivena je 17. rujna 1906. Kapitularni vikarijat biskupije složio se s troškovnikom i predloženim nacrtima kuće i crkve te dao svoj blagoslov i dozvolu za gradnju. Danom 30. studenoga 1906. godine objavio je kapitularni vikar dr. Angjelko Voršak posebnu Okružnicu u kojoj svećenicima i vjernicima obznanjuje da će se graditi nova crkva i samostan te preporuča da se sestrama pomogne. Polaganje temeljnog kamena trebalo se održati 10. prosinca 1906. godine, ali zbog velike mećave preneseno je na uskrsni ponedjeljak 1. travnja 1907.godine.

b/ Gradnja

Prvi nacrti za gradnju načinjeni su u Grazu, Austrija već početkom 1902. godine. Potpisao ih je Jos. F. Flohr, Stadtbau und Zimmermeister, Graz. Da se gradilo po ovim idejama i nacrtima danas bi samostan sestara sv. Križa i crkva u Đakovu izgledali sasvim drugačije. Sreća da su se ovi prijedlozi sačuvali. Zašto se nisu ostvarili danas ne znamo. Nije nam ostao pisani razlog. Gradnja je zatim povjerena građevinskom i arhitektonskom ateljeu Axman – Domes iz Osijeka. Prvi dogovori započeli su s graditeljem Ivanom Domesom 1. svibnja 1906. Iz sačuvanih nacrta, zapisnika, razgovora i pismene korespondencije, jasno je da nije baš bilo jednostavno donijeti odluku o izgledu kuće i crkve. Kad se prate preinake nacrta vidljivo je da je bilo puno promjena i dorađivanja. Stručna arhitektonska analiza sačuvanih nacrta i današnjeg izgleda cijelog kompleksa zahtjeva poseban osvrt i istraživanje.  Prema Ugovoru o gradnji s graditeljem i arhitektom Axman i Domes gradnja je započela 1906. godine. Ugovor je potpisan 28. rujna iste godine, a prva lopata zakopana je 4. listopada. Graditelj se obvezao da će građevinu sagraditi iz solidnog i kvalitetnog materijala i zaposlit će stručne radnike koji će posao dobro obaviti. Predračun je iznosio oko 350.000 kruna. Tri četvrtine predviđene sume graditelj bi dobio po završetku građevine, a ostatak šest mjeseci kasnije, nakon što se učini pregled zgrade i otklone nedostaci. Graditelj daje garanciju od tri godine i u tom vremenu otklonit će na svoj trošak sve nedostatke koji se budu pokazali. Poslovi su tekli po planu i dosta brzo. Istočno krilo kuće, građeno u stilu secesije, građeno je usporedo s gradnjom crkve. Radovi su trajali nešto više od godinu dana. U pismu od 25. rujna 1906. graditelj Axman se obvezao da će crkva biti pod krovom do 15. kolovoza 1907. Zabilježeno je da je 19. studenoga 1907. uzdignut križ na crkveni toranj. Za nadgledanje gradnje, osim sestara iz provincijalnog vodstva, izabran je dr. Antun Švarcmajer iz Đakova i arhitekt Janko Holjac iz Zagreba. Oni su i potpisani u zapisnicima koji su načinjeni prilikom pregleda novogradnji. Iako je gradnja izvedena vrlo solidno, što je očito i danas nakon sto godina, bilo je puno sitnijih nedostataka, kako je i inače kod svakog građevinskog posla. Sve te propuste i otkrivene nedostatke graditelj je morao otkloniti u zadanom roku, na vlastiti trošak, a ako to nije učinio plaćao je kaznu od 1000 kruna tjedno. Svima je zato bilo u interesu da se radovi završe u zadanim rokovima i što kvalitetnije. U opisima materijala koji će se upotrijebiti u gradnji često je provincijalno vodstvo tražilo kvalitetniji materijal bez obzira na cijenu, što se pokazalo opravdanim. Stoga je završni obračun, bez unutarnjeg uređenja narastao na cc. 400.000 kruna, ali je zato zgrada samostana i crkve sagrađena zaista vrlo dobro i solidno te danas uljepšava ne samo ulicu Kralja Tomislava u kojoj stoji, nego i grad Đakovo. A već cijelo stoljeće ispunjava funkciju za koju je i sagrađena. O izgledu kompleksa pisao je i biskup Voršak u Okružnici koju je uputio svećenstvu i vjernicima pozivajući ih u ime Samostana na blagoslov crkve. On piše: «Ovaj novi samostan, nalazi se na uglu dviju ulica, a zidan je, kako vještaci kažu, u empire-slogu. Impozantna je to građevina, sa visokim prizemljem na dva sprata, sa vješto i ukusno izradjenim pročeljem i sa visokim tzv. mansardnim krovom. A, kako je na kraju, a u spoju sa samostanom dogradjena oveća crkva sa zvonikom, (…) sačinjava samostan i crkva skladnu slikovitu cjelinu.» Odmah je bila planirana i ograda oko samostana i crkve, ali je građena nekoliko godina kasnije. Po propisu Kr. kotarske oblasti u Đakovu, od 24. rujna 1908. « fasada ograde pred novosagradjenom crkvom ima se izvesti prema priloženom nacrtu, dočim ona oko samostana, po ispravcima kr. kot. oblasti. Podnožje za prvu ogradu ima biti zidano 0.80 m visoko a na njega će se postaviti ukusna željezna pletena ograda. (Ona je 1998. godine ne baš sretno izmijenjena). Ograda oko samostana ima biti 1.30 m visoko zidana, ožbukana i providjena fasadom odgovarajućom slogu zgrade, a na ovu ima se postaviti 1.0 m visoka blanjana hrastova ograda.»

 Zgrada provincijalne kuće građena je u stilu secesije, a crkva u stilu francuskog kasnog baroka u obliku križa. Duga je 37, široka 11, a visoka 17 metara. Ima četiri oltara – glavni i dva pokrajnja oltara, te oltar sv. Antuna na ulazu u crkvu. Unutrašnjost je jednostavna, ali svijetla i prijatna, unosi mir i potiče na sabranost. Uređenje je trajalo nekoliko godina i zahtijevalo je dodatna financijska sredstva. Oltari su drveni, obojani, ukrašeni pozlaćenim anđelčićima, cvijećem, lišćem i viticama. Na glavnom oltaru je slika Presvetog Srca Isusova, zaštitnika crkve. S desne strane je kip sv. Franje, a s lijeve kip sv. Klare. Kipovi su drveni u stilu oltara, ali je ostalo nepoznato tko ih je izradio i gdje. S desne strane je oltar Marije Majke divne (Mater admirabilis), a s lijeve strane oltar sv. Josipa. Oltare, propovjedaonicu i Križni put izradila je radionica Martiner iz Grödnera, Tirol - Herzoglicher Kammerlieferant Franz Martiner, Bildhauer und Altarbauer, St. Ulrich, Gröden, Tirol (Östereich). Slike je izradio umjetnik Josef Kastner iz Beča. Slike su dopremljene iz Beča 5. travnja 1909. i postavljene na oltare 10. travnja. Već 1906. godine radionica Martiner poslala je u Đakovo svoju ponudu za unutrašnje uređenje crkve, kao i katalog radova. a vlasnik radionice bio je spreman doći i u Đakovo da se na licu mjesta dogovori te da on osobno vidi kako izgleda crkva u koju treba staviti oltare. Uslijedila je pismena komunikacija te je uprava provincije odlučila povjeriti unutrašnje uređenje ovoj radionici, a izradu slika za oltare umjetniku Kastneru iz Beča. Postavlja se pitanje zašto nije zastupljen nijedan domaći umjetnik. Vjerojatno je prevladala činjenica da je s. M. Radegunda, tada najodgovornija sestra u provinciji, bila rođena Austrijanka i vjerojatno imala više poznanstva u Austriji. Oltari su bili gotovi i postavljeni za dan blagoslova crkve 14. rujna 1908., ali slike nisu bile gotove, pa je taj dan glavni oltar krasio kip Presvetoga Srca Isusova. U oltare su po crkvenim propisima stavljene moći svetaca. Klupe su nabavljene tek 1920. godine. Prve klupe koje su bile u crkvi bile su premalene za toliki prostor. One su još danas u funkciji i nalaze se u kapelici sestara u Zagrebu, na Vrhovcu. Druge klupe koje su bile u funkciji sve do 1979. bile su vrlo jednostavne, ali funkcionalne. Tada su darovane župnoj crkvi sv. Ane u Radikovcima, kod Donjeg Miholjca i nekim manjim crkvama. Zašto nisu napravljene kako je bilo predviđeno nacrtom, ne zna se. Vjerojatno su bile preskupe.

c/ Unutrašnje uređenje

Crkva je nekoliko puta obnavljana, ali su oltari zadržali uglavnom prvotni oblik. Oltar sv. Antuna je doživio najveće promjene. S vremenom su se našli dobročinitelji pa su izrađeni prozori, lijepi veliki vitraji. U svetištu s desne strane je prozor sa slikom Gospe Lurdske, a s lijeve sa slikom sv. Terezije Avilske. Kod oltara sv. Josipa veliki je prozor sa prizorom Rođenja Isusova, a kod oltara Majke Božje slika Uskrsnuća Kristova. Uzduž crkve su još sa svake strane po dva prozora-vitraja: Ukazanje Srca Isusova Margareti Mariji Alacoque i Pohođenje Marijino, a na drugoj strani sv. Franjo pod križem i jedan manji prozor s liturgijskim znakovima. Na dnu crkve su također dva mala vitraja simbola Euharistije, janje i pelikan. Vitraji su izrađeni u staklarskoj radionici u Innsbruck-u (Tiroler Glasmalerai-Innsbruck). Prozori su postavljeni 1914./15. godine, a posljednji također iza 1920. godine. 

d/ Gradnja orgulja

Prošlo je preko trideset godina od gradnje crkve kad je samostan sakupio financijska sredstva za nove orgulje. Samostanska kronika bilježi da je to ponajprije zasluga preč. Rudolfa Šverera, kanonika i rektora samostana. On je povremeno darovao novac u svrhu gradnje orgulja, a svojim uplivom je djelovao i na druge darovatelje koji su pomogli ovu nabavu. Orgulje je sagradio domaći majstor Josip Majdak iz Zagreba. Dispoziciju je izradio o. Anzelmo Canjuga, kapucin, poznati skladatelj. Imaju tri manuala, 28 registara i potpun pedal. Vanjski oblik odgovara stilu crkve i oltara. Kolaudacija je održana 2. svibnja 1942. godine. Tom prigodom je održan i svečani koncert na kojem je uz zbor sestara nastupio i vrlo dobro uvježban dječji zbor. Uz s. Rafaelu Franc, samostansku organisticu počastili su ovu svečanost svojim nastupom čuveni profesor glazbe na zagrebačkom konzervatoriju Franjo Dugan, spomenuti o. Canjuga, dr. Pero Ivanišić, đakovački kanonik i kompozitor, o. Kamilo Kolb, franjevac i skladatelj. Pod njihovim umjetničkim vodstvom došla je do izražaja sva ljepota i mogućnosti novih orgulja. Posljednju obnovu učinio je graditelj orgulja Marko Rastija iz Zagreba sa suprugom Janom 2004. godine.

e/ Crkvena zvona

 Prva tri zvona stigla su iz Ljubljane. Salivena su u radionici Glocken und Bronze Giesserei Max Samassa, Laibach. Dopremljena su u Đakovo 23. lipnja 1908. Zvono Presvetog Srca Isusova teško 400 kg, Prečistog Srca Marijina 200 kg i svetog Josipa 120 kg. Nije poznato da li je na njima bilo kakvih ukrasa ili teksta. Zvona su svečano ušla u Đakovo, na kolima iskićenima sagovima i cvijećem. Već ih je u Ljubljani blagoslovio nadbiskup Anton Jeglič. Na toranj su uzdignuta 1. kolovoza u 11 sati prije podne i za podnevni Angelus po prvi puta je njihov skladni zvuk odjeknuo preko krovova, polja i šuma. Ova su zvona oduzeta u ratne svrhe 1916. godine. Zato je 1920. godine nabavljeno novo manje zvono. Izliveno je u Zagrebu, ali ljevač nije poznat, a izliveno je od prvog samostanskog zvona iz 1867. i kućnog zvona konvikta iz 1907. Morala su se upotrijebiti i sva manja i veća zvona koja su se našla u kući, a za ostatak materijala i za lijevanje pobrinuli su se ing. Slavo Majcen i njegova supruga Jelva. Teško je bilo100 kg. Blagoslovio ga je biskup Antun Akšamović. To zvono je darovano crkvici sv. Ivana Krstitelja u selu Pisak pokraj Đakova, 19. lipnja 1979. godine. Sadašnja zvona nabavljena su pri obnovi crkve 1979. godine. Izlivena su u radionici Glockengiesserai Gebrüder Bachert, Bad Friedrichhall-Kochendorf, Njemačka. Bilo ih je vrlo teško dobaviti u Hrvatsku. Na carinarnici u Osijeku bilo je velikih teškoća i skoro su bila vraćena natrag. Nakon više intervencija s raznih strana stigla su sasvim tiho u Đakovo 8. lipnja 1979. i sutradan popodne u 14,30 sati podignuta u toranj. Blagoslovio ih je najprije preuzvišeni biskup Ćiril Kos, a kad je počelo dizanje prvog zvona spustila se jaka kiša uz sijevanje i grmljavinu. Tjednima prije toga nije bilo kiše i ovo je bio kao znak s neba. Kad je treće zvono smješteno na mjesto istog se časa nebo razvedrilo. Neki prolaznici promatrajući dizanje zvona govorili su: «Ovo je za pamćenje!». Prvo zvono ima ton «B» i teško je 400 kg, promjera 90 cm, a nosi natpis «Presveto Srce Isusovo, uzdam se u te!». Drugo zvono ton «DES» 220 kg, promjer 73 cm s natpisom Prečisto Srce Marijino, budi naše spasenje!». Treće zvono ton «F»,120 kg, promjer 59 cm s natpisom «Sveti Josipe, moli za nas!» Otada ova zvona prate preminule sestre na zadnji počinak, navješćuju samostanske i crkvene svečanosti i zajedno s katedralnim zvonima daju hvalu Bogu.

f/ Milodari – dobročinitelji 

Jedno takvo velebno zdanje, kakav je samostan i crkva u Đakovu, nije se moglo sagraditi samo financijskim sredstvima provincije, iako su najveći dio doprinijele same sestre i u temelje ove crkve i samostana ugrađene su žrtve svake pojedine sestre. Uprava samostana morala je nekoliko puta dizati zajam kako bi gradnja nesmetano tekla. U arhivu se nalazi nekoliko molbi za zajam – Stolnom kaptolu u Đakovu da iz interkalarnih sredstava biskupije odobre određenu svotu za gradnju crkve. Neke su molbe bile odbijene – tako 15. prosinca 1906. Ipak je Prvostolni kaptol 17. kolovoza 1908. odobrio zajam od 50.000 kruna, pa se gradnja mogla privesti kraju . Također su tu i molbe upravljene na Visoku kraljevsku zemaljsku vladu u Zagreb ili na bana osobno. Provincijalna poglavarica je molila pomoć i od carskog dvora u Beču, ali je odatle stigla odbijenica, zbog manjka sredstava! Ipak se našao i velik broj dobročinitelja koji su na razne načine potpomogli gradnju. Najveći dobročinitelj i inicijator gradnje bio je već spomenuti biskup J. J. Strossmayer. Uz darovano zemljište, glavnica od 10.000 kruna povremenim darovima narasla je na oko 50.000, a na nekim mjestima je zabilježena svota od 60.000 kruna. Smrt ga je spriječila da se ostvari i obećani milijun i pol komada cigle iz biskupske ciglane. Za dan polaganja temeljnog kamena 1907. kapitularni vikar biskup A. Voršak darovao je 1.000 kruna. Ban Lewin Rauch nakon nekoliko odbijenih molbi, darovao je za gradnju crkve i samostana ukupno 30.000 kruna. Među dobročiniteljima se spominju i Kurt Wolf iz Glatza, Šlezija, grofica Erdödi-Draschy iz Novog Marofa, princeza Lobkovitz iz Vukovara, već spomenuta učiteljica Terezija Jaić iz Babine Grede, gospođa Lukrecija Karle, također iz Babine Grede. Svoj dar je doprinijela i generalna uprava iz Švicarske. Za gradnju orgulja se osobito zauzeo prečasni Rudolf Šverer. I kasnije je bilo onih koji su manjim ili većim darom pomogli uređenje ili obnovu crkve. Mnogi vjerojatno nisu niti ubilježeni, a udovičini novčići su sigurno oni koji će na tezulji pravde pred Bogom prevagnuti. Neka im svima na ovom mjestu bude izrečen jedan veliki hvala! Zahvalnost i molitvu za sve dobročinitelje preporučio je sestrama na dan blagoslova crkve biskup Voršak. I na druge različite načine nastojalo se priskrbiti sredstva za gradnju. Tako su npr. sestre 1907. napisale životopis konviktice Justine Weis, koja je od difterije umrla na glasu svetosti u đakovačkom konviktu 1891. godine, a «čista dobit namijenjena je novoj samostanskoj crkvi Presv. Srca Isusova kod čč. sestara sv. Križa u Djakovu». Za nabavu orgulja upriličena je lutrija pod imenom «Luka sreće». «Čista dobit ove lutrije ide u korist nabave novih velikih orgulja u samostanskoj crkvi.» Bilo je još sličnih inicijativa.

g/ Blagoslov crkve 14. rujna 1908.

 Na glavnu svetkovinu Družbe na dan Uzvišenja svetoga Križa 14. rujna 1908. godine održao se blagoslov nove crkve i samostana. Biskup Voršak uputio je svećenstvu i vjernicima poziv na sudjelovanje u ovoj svečanosti. «Pošto su pako i mnoga gg. svećenici za izgradnju ove crkve svoj kamečak prinijeli, to se ovim putem od strane samostanskoga predstojništva najučtivije na rečeni blagoslov pozivaju. Pošto je ovo prva i jedina crkva presv. Srca Isusova u našoj biskupiji posvećena, umoljavaju se čč. gosp. dušobrižnici, da svoj puk, naročito članove bratovština presv. Srca shodno o tom upute i pozovu, da ako je moguće u većem broju pod svojim zastavama taj dan u Djakovo dodju i posveti prisustvuju». Bila je to svečanost ne samo sestara nego i cijeloga grada Đakova. Taj dan su novi samostan i crkva bili ukrašeni zastavama i iskićeni vijencima i cvijećem. I cijela Školska ulica bila je svečano ukrašena. Obred je započeo u 9 sati, a blagoslov je obavio biskup Anđelko Voršak, kapitularni vikar. U pratnji svećenstva i sestara došao je do prve stepenice na ulazu u crkvu. Tu je graditelj Ivan Domes predao ključeve zgrade i crkve provincijalnoj poglavarici s. M. Radegundi, a ona biskupu koji je otključao crkvu, ušao te obavio obred blagoslova. Zatim se vratio u kapelicu konvikta te u procesiji kroz cijelu ulicu unio Presveti Sakrament u novu crkvu. Oduševljenje svih je bilo veliko, osobito samih sestara. Pjesničkim zanosom to je opisala s. M. Mihaela Pinter. «… Dugo se oklijevalo, dugo je stajao prazan – krasni prostor, darovan od velikoga biskupa Strossmayera; danas na mjestu tome otvara se novi natječaj molitve i rada za vječnim ciljem. Slavlje je vjere i domovine, djelo je Božje. Odavle će se raznositi nauka i slava križa, ljubav Srca Njegova; mir i utjeha; spas i blagoslov raznosit će se do kolibe zadnje. Otvorit će se svetosti vrata kongregaciji najljepša – zlatna vrata mira i pokoja svietu! (…) I ako se čini nastojanje naše nepoznato, skriveno nije; a nije li dosta, što je Bogu znano! – Sveta riječ Strossmayera: «Sve za vjeru i domovinu» - postala je sveopćom i mi doprinašamo zrnce svoje. (…) Ponosno stoji željno očekivani hram, majka kraljica provincije naše! … Ljubav vječna prima ljubav našu!» I za ovaj svečani čin posvete pripreme su trajale dulje vrijeme, ne samo uređenja zgrade i crkve nego, još više, duhovna priprava. Molitvom, žrtvom, radom i osobitom ljubavlju pripremale su se sestre, gojenice u Zavodu, i školsku mladež, kako bi ovaj čin prošao što svečanije i ljepše. Tu pripremu duha i srca posebno je u svojoj propovijedi naglasio biskup Voršak. Tema te prve propovijedi u novosagrađenoj crkvi bila je: «Radujte se u Gospodinu koji je eto među nama. Hvalite Gospodina!» Zato je radost, zahvalnost i oduševljenje sviju bilo veliko, osobito jer je danima prije padala kiša i bilo hladno, a tog ponedjeljka osvanuo je vedar, sunčan dan. Za taj dan poslala je generalna poglavarica sestrama posebnu poruku. Srdačnim riječima čestitala je svojim kćerima u dalekoj Hrvatskoj dan blagoslova novog svetišta. Neka dušama sestara provejava radost i zahvalnost, jer je Bog opet odabrao jednu kuću naše Kongregacije za svoj stan. I crkva i samostan nikli su u znaku i sjeni Križa, uz mnoge poteškoće, stoga su u prvom redu Božje djelo, napisala je među ostalim Majka Aniceta Regli. Bio je to dan za pamćenje, dan zahvalnosti i Bogu i ljudima koji su pripomogli da se ovo veliko djelo moglo ostvariti.

h/ Obnove crkve

Prvi puta je crkva obojana u srpnju 1941. godine. Boje su bile slične današnjima. Tom je prilikom promijenjena i električna rasvjeta. Na stupovima umjesto običnih žarulja sa štitinikom postavljene su svjetiljke u obliku svijeća sa mliječnim staklom. 

 Za svoj zlatni jubilej, 1958. godine, crkva je bila temeljito obnovljena. Radovi su trajali tri mjeseca, a svojim savjetima pomogao je osobito dr. Ivan Rogić, kanonik iz Đakova. Obojana je bila diskretnim duginim bojama i obnovljena rasvjeta koja je Zatim je došao Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) koji je donio nove liturgijske odredbe te ih je trebalo primijeniti u praksi. Zato je 1968. godine uklonjena pričesna ograda, stavljen novi drveni oltar prema puku kao i drveni ambon. Godine 1972. uveden je u crkvu razglas. To je izvela firma Strässer iz Njemačke, a sve pripremne radove izvele su sestre same. Te se godine obilježavala stogodišnjica dolaska sestara u Đakovo pa je i to bio povod da se crkva dijelom renovira. Temeljita obnova učinjena je 1978./79. godine. Nadzor nad tim radovima preuzeo je ing. Davorin Stepinac iz Zagreba u suradnji s ing. Vladom Kranjcom iz Đakova, a savjetima je pomagao i dr. Anđelko Badurina, franjevac trećoredac iz Zagreba. U biti se nije ništa promijenilo. Prilagođeno je samo novim crkvenim propisima i osobito se pazilo da se u stilu crkve ništa ne mijenja, te da se novi dijelovi neprimjetno uklope u stare dijelove. Svetište je prošireno, a dio pričesne ograde stavljen je na kor. Postavljen je novi kameni pod, kamenom iz Posušja, s novim podnim grijanjem. Umjesto drvenog postavljen je nepomični kameni oltar, drveni ambon i sjedala. Oltari, slike, prozori – sve je temeljito očišćeno. Sve su radili domaći majstori iz Zagreba, Đakova i Strizivojne. Tada je uklonjena propovjedaonica, a kip Dobroga Pastira koji je krasio njezin vrh dobio je drugo mjesto u crkvi. Sa pokrajnih oltara uklonjene su oltarne mense i donji dijelovi, tako da oltari sada stoje na zidu. To baš nije sretno rješenje. Nakon obnove u lipnju 1979. biskup Ćiril Kos je obavio posvetu crkve. U tom obliku crkva čeka novu obnovu za stogodišnjicu gradnje .

 Obnovljene su i orgulje, a obnovu je izveo majstor Manfred Pütthoff iz Freiburga, Njemačka, a 2004. temeljito ih je obnovio Marko Rastija iz Zagreba.  Kroz dva svjetska rata, u potresu 1964. i u nedavnom domovinskom ratu ni crkva nije ostala pošteđena. U prvom svjetskom ratu ostala je bez ijednog zvona, u drugom je od eksplozija i pucnjeva različitog oružja bila dosta ispucana, u potresu je u orguljske svirale napadalo mnogo maltera, a najteže je nastradala 4. travnja 1992. U 6 sati i 12 minuta dobila je direktni pogodak topovske granate ispaljene iz Bobote. Granata je pala na crkveno krovište pokraj tornja i doslovce raščijala gredu. Sreća nitko nije stradao iako je u tijeku bila sv. Misa i crkva bila puna sestara i vjernika. Poduzeće «Energa» iz Đakova besplatno je popravilo štetu. Samostan je nabavio materijal.

SAMOSTANSKA CRKVA

OAZA MOLITVE, MIRA I DUHOVNOSTI

OAZA MOLITVE, MIRA I DUHOVNOSTI Samostanska crkva nema vrijednost samo s gledišta arhitekture, ili ako se promatra samo kao kulturni spomenik. Ona je mnogo više – ona je dom Božji, kuća...

SAMOSTANSKA CRKVA PRESVETOGA SRCA ISUSOV…

POVIJEST - GRADNJA CRKVE I NOVE SAMOSTANSKE ZGRADE Crkva Milosrdnih sestara sv. Križa koja se nalazi u sklopu samostana a sagrađena je 1908. godine i blagoslovljena 14.rujna iste godine. Zemljište za...

Raspored misa

Župne obavijesti župe SVIH SVETIH, Đakovo  ≈≈≈≈≈≈     ≈≈≈≈≈≈ Jutarnje svete mise u samostanskoj crkvi su radnim danom u 6,30 sati   subotom je  u 7,00 sati ≈≈≈≈≈≈ Nedjeljom je sv. misa u 7,00 i 17,30 sati ≈≈≈≈≈≈ VEČERNJA sv. MISA...

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3