"Tko hoće ućiniti nešto izvanredno,

ne smije misliti da je to nemoguće.."

Otac Teodozije 

ZVIJEZDE KOJE SE NE GASE

         Krunicu najčešće molim u kapeli, no ovaj puta sam to učinila uvečer šećući po dvorištu. Za vedrih večeri nebo je neobično puno zvijezda. Zvijezde su tako jasne i čine mi se u isto vrijeme i blize i daleke. Nepomične su a nemirne u svom svjetlucanju kao da žele svojim treperenjem biti upozorenje da su one tu. Njih čovjek ne može upaliti ni ugasiti. One su tu snagom Božjeg htijenja. Neke su malene, jedva vidljive, a neke su veće, uočljive već na prvi pogled.

        Prebirući zrnca krunice dizala sam svoje srce k njoj Majci Mariji koju naša adventska pjesma naziva “ti Danica si među zvijezdama”. Zahvaljivala sam što se pokraj “Danice” u katoličkoj Crkvi pale uvijek nove zvijezde. Sveti Otac Papa proglašava svake godine nove svece - nove zvijezde.

        I putujuća i slavna Crkva raduju se svakoj novoupaljenoj zvijezdi na svodu nebeskom, svakom proglašenom svecu i blaženiku. Zvijezda svijetli, sjaji, pokazuje put napose u pustinji gdje nedostaju drugi znakovi za orijentaciju.

        Možda i nije za blaženike i svece najsretniji naziv zvijezda jer on u rječniku današnjeg svijeta obično označuje estradne zvijezde. No postoji ne mala razlika jednih i drugih.

        Putanja estradnih zvijezda je najprije uzlazna. Ljudi ih slave, plješću i kliču im. Postaju sve popularniji. Ali njihova je slava mjehur od sapunice. Njihova je plaća po koji aplauz. A od aplauza se ne živi. Živi se od ljubavi. Nakon nekog vremena počinje silazna putanja. Popularnost počinje slabiti. Ljudi ih polako zaboravljaju. Na koncu ih se jedva tko i sjeća.

        Putanja nebeskih zvijezda - Božjih ugodnika - je obratna. Najprije je silazna. Idući Isusovim putem: sebedarjem, osiromašenjem i samoponištenjem stižu do potpune kenoze i poklanjanja svog života Kralju svega stvorenog. A iza toga slijedi uzlazna putanja: ljudi im se mole, zazivaju ih, časte ih, dižu im oltare a u nebu su vječni odraz Božje slave, A ta slava nikad ne zalazi. Njihova je plaća blaženstvo i sreća u Očevu krilu. Ljubav koja nikad ne prestaje njihova je baština.

        I jedan i drugi put je trnovit. Uključuje odricanje. Samo ishod nije jednak. Oni se bore za raspadljiv vijenac, a mi za neraspadljiv, rekao bi sv. Pavao (Usp. 1 kor 9,25).

        Estradne zvijezde se ne raduju konkurenciji. Obično su zavidne ako netko bolje uspije. U nebu je obratno. Svatko se raduje uspjehu svakog. I što je više zvijezda, to je veće veselje. Svaka nova zvijezda izaziva bujicu radosti cijelog neba. I ne samo neba nego i zemlje.

        Dok smo proteklih božićnih blagdana promatrali dijete Isusa u jaslama, mogli smo zapaziti zvijezdu koja je mudrace dovela u Betlehem. Sveci bi željeli za nas biti upravo to - zvijezda koja dovodi do Isusa. Isus je cilj - svetac je putokaz i uzor kako se spustiti do nogu Novorođenog Kralja, kako mu pokloniti sebe i kako ga, prihvativši volju Očevu, slijediti do križa.

                                                                       s.M.Margita Gašparovsky


CRNA NIT U BIJELOM TKANJU

51 crna nit  Dugo sam razmišljala kako bih. Kako bih sedmašima govorila o smrti?! Tematika je bila vrlo složena. Osobito stoga što je majka jednog učenika u tom razredu bila na smrtnom času. Dječak je bio svjestan situacije. Ajme, kako ću pred njim govoriti o umiranju?! Ne mogu! Nemam snage! Najradije bih zaobišla ovu temu. Odjednom mi u pamet dođe rečenica koju sam davno pročitala kod jednog liturgičara: ''U umiranju smrt napušta život.'' Sjećam se, trebalo mi je vremena da shvatim svu dubinu i nevjerojatnost tih riječi. Pa zar nije obrnuto – u umiranju smrt nastupa, a ne napušta. Nije li se možda taj liturgičar zabunio?! Ili je tiskarska pogreška?! Ma nije. U umiranju smrt zaista napušta život. Razmišljanje je dalje teklo ovako…

        Kad bismo upitali osobe s kojima živimo kako razumijevaju život, uvjerena sam da bi svaka od tih osoba koristila neku drugu sliku da opiše život. Za neke bi život bio, primjerice, kao put, kao igra, kao 'kolo sreće'… Da upitate mene: ''Čemu je život nalik?'', rekla bih jednostavno: ''Život je bijelo tkanje sa crnom niti.'' Ako biste zatim upitali osobe s kojima živite: ''Čemu je smrt nalik?'', odgovori bi opet bili vrlo raznoliki; smrt je kao zid, kao granica, kao 'kvar'… Da upitate mene o smrti, rekla bih da je smrt ''crna nit u bijelom tkanju''.

        Život je kao tkanje. Zašto? Volim razmišljati u slikama. Zamišljam da Bog za svaku osobu složi niti za život i posloži ih u tkalački stan. Zatim osoba sjedne za tkalački stan i tkanje započne. Nižu se dani, mjeseci, godine… Sve su niti bijele boje, osim jedne koja je crna. Ona je prisutna u tkanju od samog početka. Ta crna nit predstavlja smrt. Možda se pitate otkud smrt u životu, i to od samog početka života. To je od grijeha. Po (istočnom) grijehu, smrt je ušla u život. A kako iz njega izlazi?! Umiranjem.

        Vidite, slikovito rečeno, tjelesna smrt nije 'kvar' tkalačkog stana ili pak kakav 'zastoj' na njemu. Smrt, također, nije niti 'zamršenje' niti što bi onemogućavalo daljnje tkanje. Smrt nisu niti 'škare' koje bi naprasno odjednom odnekud došle i prerezale sve niti. Smrt nije 'istrošenost' tkalačkih niti da se više ne bi imalo od čega tkati. Smrt je samo ovo… Bog, koji je uz tvoj tkalački stan cijelo vrijeme, u jednom trenu (samo On zna kada) ljubazno ti priopći da će iz tvog bijelog tkanja izvući crnu nit. Samo to. Polako zatim, u svoje milosrdne ruke uzme tvoje tkanje, pogleda što si od njega napravio, a zatim kažiprstom i palcem uzme vrh crne niti uz riječi: ''Ne boj se! Iz tvog ću života sada uzeti samo smrt. Ne uzimam ti život. Život ostaje; vječni život. Uzet ću samo smrt.'', i nježno, najnježnije što se može, povuče crnu nit. Ostane život, sâma bjelina, čista blještava bjelina. Tebi tada, zahvalnom što si konačno od smrti slobodan, postane sasvim jasno kako je to nas Isus svojim uskrsnućem od smrti oslobodio. Naime, pokazao nam je što biva kad Njegov Otac iz bijelog tkanja izvuče crnu nit.

        Majka onog učenika preminula je dva dana kasnije. Kad sam mu izražavala sućut, rekao je: ''Sada je bez crne niti.'' Dodala sam: ''Svi ćemo jednom biti bez crne niti.'' Jer, ponavljam, u umiranju smrt napušta život.

s. Krista Mijatović


POSLUŽIVANJE

50 Posluzivanje        Radni plan za subotu bio je ispunjen skoro do u tančine. Toliko redovnih i toliko zaostalih poslova trebalo je dovršiti.

        Svi planovi pali su u vodu kad je jedna sestra došla s željom da me treba za svoje planove. Iako preko volje odustala sam od “svoga plana”.

        U nedjelju sam sjela u crkvu. Otvorila sam Evanđelje. “I posluživale su im iz svojih dobara” (Lk 8, 1-3), stajalo je u Lukinu Evanđelju. Gospodin me upravo tu čekao. Žene iz Evanđelja posluživale su Isusa i apostole iz “svojih dobara”. Dakle iz onoga što je i njima trebalo, ne iz svoga suviška. Otkidali su od svoga vremena i svojih dobara da bi posluživale Isusa i apostole. A sve je to bilo poradi Isusa. A Isus je mene zamolio za jednu subotu...

        Zastidjela sam se i zapitala se:

Čime Te ja Gospodine poslužujem? Kojim dobrima? Poslužujem li Te svojim vremenom, svojim zdravljem, svojim sposobnostima? Ili bolje rečeno uzvraćam li Ti poslugu?

        Ti si mene prvi poslužio. Poslužio si me svojim dobrima. Božanskim dobrima. Što više poslužio si me “DOBROM” u pravom smislu riječi. poslužio si me jedinim DOBROM, najvećim DOBROM kako bi rekao naš sv. otac Franjo. Poslužio si me samim sobom. Da to uzmogneš uzeo si našu ljudsku narav, postao si čovjekom. Postao si jedan od nas. Postao si Očev dar nama, meni. Dao si mi se sav. Dopustio si da se sama poslužujem. Toliko je bilo Tvoje povjerenje I Tvoja ljubav. Ti si jednostavno tu a od mene ovisi hoću li se Tobom poslužiti: hoću li Te moliti za pomoć, hoću li uživati u Tvojoj ljubavi (očitovanoj po križu), hoću li Te blagovati. Ti želiš da se ja Tobom poslužujem. To Te raduje. Žao Ti je ako se ja Tobom ne poslužujem.

        Koliko prilika propustim poslužiti se Tobom? Ti si mi se dao u nepovrat. Jednom zauvijek. HVALA I OPROSTI. Oprosti što se ja ne poslužujem Tobom. Oprosti što Te ja ne poslužujem sobom, svojim vremenom, svime što imam.. Koliko puta ne prepoznam Tvoju ispruženu ruku kad od mene zatražiš uslugu, kad od mene po sestri, bratu zatražiš da Ti poklonim vrijeme.

        Već sam toliko puta, izazvana Tvojim darivanjem započinjala uzvrat. No moja me sebičnost u tome sputava. Htjela bi Te poslužiti sobom, svojim dobrima. Htjela bi Ti dati pravo i slobodu da se i Ti poslužiš sa mnom kadgod to zaželiš. Htjela bi biti “tu” za Tebe, kao što si i Ti “tu” za mene. Htjela bi Ti dati slobodu i glede vremena i glede načina kako da se poslužiš sa mnom. No Ti poznaš moju slabost i ograničenost. Ti znaš da toliko puta povučem natrag ono što Ti jednom darujem. Ne dopusti da me vlastita slabost obeshrabri. Daj mi milost da Ti dopustim poslužiti se sa mnom ovako slabom i nestalnom. Da TI dopustim poslužiti se mojom slabošću, mojim posrtajima, mojim neuspjesima, mojim opetovanim pokušajima, mojim vremenom, mojim sposobnostima i nesposobnostima, svime što imam i što jesam. Daj mi milost.

                                                       s.M.Margita Gašparovsky


BAKIN MOLITVENIK

49 Bakin molitvenikPromatrala sam ih dok su, glave nagnute nad bilježnicu, pisali molitve za dar praštanja. Praštanje je jedna od ključnih temâ u nastavnom planu i programu vjeronauka u trećem razredu osnovne škole. Svijest vlastite grešnosti i nasušne potrebe da mi se prašta, nuka me da i ja praštam drugomu (onako kako meni Bog prašta). Potrebno je imati meko srce. Kao što je bilo Isusovo srce kad je s križa izgovarao riječi oproštenja. Dok su učenici pismeno molili Gospodina da imaju snage za praštanje, ja sam koračala između njihovih klupa, pogledom prebirala ispisane retke i u tišini srca molila za njih.

Dođem tako do jednog dječaka i pomislim: ''Bože, što će u životu biti od njega?!'' Pisao je molitvu na istrgnutom listu papira jer je bilježnicu zaboravio. Olovku je posudio od prijatelja s kojim je sjedio zajedno u školskoj klupi jer je svoju olovku zaboravio. Tako se redovito događalo. Dolazio je u školu bez potrebnog pribora za nastavu, bez zadaće, vjerojatno bez ikakve želje za stjecanjem novog znanja… U zbornici je bio česti uzrok nastavničkih uzdaha. Pravog obiteljskog odgoja nije imao. Tata je bio u zatvoru zbog posla s drogom, a mama se također borila s ovisnosti. O nekakvom prakticiranju vjere uopće se nije moglo govoriti. Na nedjeljnoj euharistiji je bio par puta – s bakom. I to je sve. Opet se zapitah: ''Što će u životu biti od njega?!''

Iz razmišljanja me trgnu glas jedne učenice koja je htjela glasno izreći molitvu koju je napisala. ''Naravno.'' - dadoh joj riječ. Uslijedile su molitve još nekolicine učenika. Molitve su bile tako iskrene, djetinje, s pouzdanjem… Zapazih da se za riječ javio i učenik kojeg sam netom opisala. Iznenadila sam se. Nisam očekivala da će išta napisati. Kad sam mu dala riječ, započeo je: ''Isuse, blaga i ponizna Srca, učini srce moje po Srcu svome!'' Zatim se okrenuo prema učenicima, kao da im želi pojasniti: ''Tako se kaže deset puta.'' ''Tko te je naučio tu molitvu?'' – upitah ga oduševljeno. ''Molio sam s bakom. Iz njenog molitvenika.'' Lice mu je blistalo od radosti i ponosa.

Moje također. U isti tren se prisjetih svojih dviju bakâ. Doslovce sam bila njihova učenica u školi molitve. Jedna me naučila moliti krunicu, a druga me opskrbila molitvenicima s prekrasnim sličicama svetaca. Nisam na počinak išla dok ne bih izmolila sve prema bakinim uputama. Mama se pak, gledajući me kako molim, čudom čudila i pitala: ''Što će biti od nje kad odraste?'' No, bake su odgovor znale.

Izgleda da bake pouzdano znaju odgovor na to pitanje. Dijete postaje ono što se u njegovo srce stavlja. Vjerojatno i baka onog dječaka zna što će biti od njega u životu. Ona zna što je u njegovo srce stavljala. Dakle, Bog uvijek nađe put do ljudskog srca. Često se posluži bakinim molitvenikom.

s. Krista Mijatović


POZIV

48 PozivPod večernjom svetom Misom, u našoj samostanskoj crkvi, zazvonio je nečiji mobitel. Zvuk je bio namješten na nešto tiše pa vlasnica mobitela nije odmah shvatila da zvuk dolazi iz njene torbice. Tek kad su se svi oko nje počeli meškoljiti i pogledavati sjeti se da nije ugasila mobitel. Posegne za torbicom i ugasi ga. Propustila je to učiniti prije ulaska u Crkvu.

Mobitel je inače praktična stvar. Bez žice, bez utičnice, bez priključka  za struju možeš bilo gdje uspostaviti telefonsku vezu s nekim. Čak i kad si na putu možeš obavljati poslovne dogovore. Bitno je da su baterije pune i da na kartici imaš impulsa. No na nekim mjestima nije umjesno imati uključen mobitel. U kazalištu bi takvi pozivi ometali koncentraciju glumaca u izvođenju kazališnog djela, u kino dvorani smetali bi praćenje filma gledateljima, na sjednici bi ometali sudionike sjednice. U crkvi je razlog za neuključivanje mobitela puno dublji. Tu se ne radi samo o ometanju svećenika kod propovjedi ili čitača kod misnog čitanja, tu se radi o uspostavljanju jedne posebne telefonske veze sa riječju Božjom, sa samim Bogom a radi  se i o ometanju drugih koji svom dušom žele uspostaviti vezu s Bogom. Za uspostavljanje veze s Bogom nije dosta samo isključiti mobitel, nego valja čitavo srce, pamet i volju usmjeriti na poziv koji nam Bog upućuje. A Bog nam upućuje poziv svaki dan kod svake svete Mise, kod svake molitve, kod posla, kod odmora. Taj telefon nikad ne bi smjeli isključiti. Dapače trebali bi uvijek iznova provjeravati svoj mobitel dali su pune baterije, koliko još ima impulsa na kartici. A nama se zna dogoditi da nam baterije budu prazne, da imamo praznu karticu, da prekinemo vezu ako nam ne odgovara ono što Bog od nas traži. Ponekad se ni ne uključimo ili smanjimo zvuk na potpuno nečujno a na vibracije se ne osvrćemo.

Naša M. Terezija imala je istančan sluh za svaki Božji poziv. Na njenom mobitelu nije bilo propuštenih ili neodgovorenih telefonskih poziva. Nije bilo poruke kako korisnik nije dostupan. Za Boga je uvije bila dostupna i to potpuno. Čak i onda kad je od nje tražio žrtvu, prihvaćanje križa. A taj joj nije nedostajao. Ako samo prolistamo brošuricu: «Križ u životu M.M.Terezije» vidjet ćemo da joj je život bio obilježen križem. Sav njen život bio je odgovor na Božji poziv. Svoje je baterije punila klečeći pod križem. Za nju se doista moglo reći: «potpuno Raspetome, stoga potpuno bližnjemu».

U ovoj jubilarnoj godini provjerimo stanje ljubavi na kartici svoga srca, napunimo baterije pod Isusovim križem, dopustimo Duhu Svetom da zvuk poziva Božjeg učini dovoljno čujnim kako bi odgovorili na potrebe današnjeg vremena.

                                                       s.M.Margita Gašparovsky


VALJA STARO

BnaplatnakucsmNedavno sam u razgovoru s jednom knjižničarkom potvrdila pretpostavku da ljudi nisu skloni čitati neka starija izdanja. Zapravo, sve ih je manje sklono čitanju, a oni koji čitaju uglavnom posežu za novijim datumima tiska. Među ostalim, to je i jedan od razloga zašto je internet, tiskovine izgurao s tržišta konkurentnosti. Na internetu je naime, uvijek sve up to date, a knjiga objelodanjena prethodne godine već je zbog starosti osuđena skupljati prašinu na polici. Ne dijelim takvo mišljenje. Velika se mudrost krije i u knjigama požutjelih stranica i prašnjavih hrbata. Tako sam u nedavnom otpuhivanju prašine s jednog njemačkog časopisa otkrila prekrasan tekst nepoznatog autora o životu u redovničkoj zajednici. Tekst je zbog svog prenesenog značenja aktualan za sva vremena. Rado ga dijelim s vama:

Dvadeset 'prometnih' pravila za život u samostanu

  1. Usmjeri se prema cilju!
  2. Stavovima ljudi s kojima živiš, daj zeleno svjetlo!
  3. Nemoj se dovoditi u situaciju da drugima oduzimaš pravo prednosti!
  4. Ne zaboravi, pješaci u prometu imaju povlašten položaj!
  5. Poštuj propisanu brzinu vožnje! Ne vozi prebrzo (ni presporo)!
  6. Ne zasljepljuj vozača iz suprotnog smjera!
  7. Na vrijeme 'tankiraj'!
  8. Pravovremeno odvezi svoj automobil na tehnički pregled (i servis)!
  9. Ne zagađuj okoliš (ogovaranjem, negativnim riječima...)!
  10. Pozorno prati upozoravajuće signale na cesti! Ako si u situaciji da sâm trebaš postaviti sigurnosni signal, postavi ga prije nego bude prekasno!
  11. Ponudi dragovoljno uslugu 'šlepanja'!
  12. Sitne prometne nezgode riješite međusobnim dogovorom, bez policije!
  13. Nemoj samo ti biti stalno za volanom; prepusti to mjesto rado i drugima!
  14. Imaj obzira prema onima koji se s tobom u automobilu voze!
  15. Pobrini se da automobil bude čist, kako izvana, tako i iznutra!
  16. Budi strpljiva dok voziš u koloni!
  17. Ne ljuti se zbog neplaniranih obilaznica (npr. zbog radova na cesti); to ti je prilika da otkriješ nešto novo i zanimljivo!
  18. Pauze nemoj uzimati ni prečesto, ni prerijetko; samo onoliko koliko je potrebno!
  19. U prostoru za prtljagu, uvijek ostavi slobodnog mjesta!

20. Kad biraš marku svog automobila (i gledaš automobile drugih), sjeti se: više konjskih snaga znači i veću odgovornost!

S njemačkog prevela i prilagodila s. Krista Mijatović (prema: Zwanzig Verkehrsregeln für einen Konvent von heute, u: Dienender Glaube 51 (1975.) 9, 261.)


PRIČA JEDNOG KAPUTA

45 prica kaputa        Znate li koji je najlakši način živjeti zavjete? Videći da i drugi žive zavjete. Uvjerenje da sestre oko tebe vjerodostojno žive zavjete, uvelike olakšava življenje zavjeta tebi. Evo jednog konkretnog primjera.

Poznajem sestru kojoj je prije ulaska u novicijat dodijeljen kaput pa barem pet brojeva veći. Bio je to kaput od neke pokojne sestre, već prilično trošan. Sestra ga je sa zahvalnošću primila. Kad ga je prvi put obukla, kaput joj se činio barem pet kilograma težak, ali mislila je, svi su kaputi teški zbog debljine tkanine od koje su načinjeni. Tkanina je pak, logično, trebala biti deblja, ukoliko se željelo da kaput bude topao.

Znala je sestra čuti savjete da kupi neki drugi kaput, po njenoj mjeri, koji bi ujedno bio i lakši. No, mislila je: ''Tražiti drugi kaput – lakši. To bi bilo vrlo neprimjereno. To bi bilo kao da tražim neki lakši križ. Ja, sestra sv. Križa, pa da tražim lakši križ. Sramota. Nečuveno.'' I kad god bi misli o lakšem kaputu, došle sestri na pamet, bio je dovoljan samo jedan pogled na druge sestre, u kaputima, i misli bi netragom nestale: ''Pa tolike moje sestre nose teške kapute, zar da ja ne nosim?!'' I tako su prolazile godina za godinom, zima za zimom. Uvjerenje da i druge sestre nose teške kapute, bilo je u sestri tako čvrsto da, kad bi obukla svoju 'kaputinu', skoro da je imala osjećaj da ga ne nosi ona sama nego da joj pomaže mnoštvo njenih sestara.

No, jednog se dana dogodilo da je sestra trebala brzo izaći van na ciču zimu, a budući da joj njen kaput nije bio pri ruci, zamolila je jednu sestru da joj posudi svoj kaput, što je ova rado učinila. Kad je kaput skinula s vješalice i uzela u ruke, sestra je bila iznenađujuće razočarana. ''Pa, je li ovo kaput?! Tako lagan?! Zar je to moguće?!''  - nije vjerovala vlastitim očima. Njene sestre uopće ne nose teške kapute, a ona je godinama bila uvjerena da nose. I kad je sutradan stajala u crkvi, u kaputu pet brojeva većem i pet kilograma teškom, bilo joj je jasno da je 22 godine s lakoćom nosila teški kaput, zbog uvjerenja o požrtvovnosti drugih, a da će sljedeće 22 godine nositi bez lakoće, ali jačajući vlastitu požrtvovnost po uzoru na Krista.

Ponovit ću: ''Najlakši način živjeti zavjete jest - vidjeti da ih i drugi žive''. Ipak, često teži načini budu jedini mogući izbor. No, to nas, dakako, ne smije pokolebati.

s. Krista Mijatović 


A MI SMO SE NADALI

46 Emaus   Pomalo razočarani, utučeni, slomljeni zbog nepredvidivog Učiteljeva svršetka, svoje stanje slila su dva učenika na putu u Emaus u rečenicu: A mi smo se nadali! Sad se nemamo čemu nadati. Velika kamena ploča navaljena na Isusov grob pokopala je sve naše nade.

  A Isus je upravo to želio - da sve njihove nade potonu. Trebalo je pšenično zrno umrijeti kako bi isklijala nova klica života. Sad, kad više nisu imali uporišta u vlastitim nadama, sad im je Isus mogao podariti nadu. Nadu koja je imala čvrsto uporište. Sigurnu nadu koja se temelji na vjeri u Uskrsnuloga.

  I dok god su učenici samo međusobno pretresali događaje, još više su tonuli u beznađe. Tek kada su svoju muku i ogorčenost izlili pred Isusa situacija, se počela mijenjati. Ništa nije mijenjala na stvari činjenica što učenici nisu znali da je to Isus. Isus je ionako bio inicijator, a ne oni. Isus im se pridružio na putu, zapodjeo razgovor, izazvao ih da iz sebe izbace svu gorčinu, a onda je polako počeo ulaziti u srce preko tumačenja Pisma. Zapalio im je srce i otvorio oči.

  Ne prepoznajemo li se i mi u ovim učenicima? Mnoga naša nadanja su pokopana. Nadali smo se da će se stanje u zemlji i svijetu poboljšati, a nismo baš tome svjedoci. Nadali smo se da će političari raditi za dobrobit naroda, a kad tamo - veliki dio gleda samo na svoj probitak. Nadali smo se da će malom čovjeku biti lakše i bolje, a kad tamo - malih je sve više i sve im je teže. Nadali smo se da će u Crkvi prostrujati novi život i obnova, a kad tamo polazak u crkvu je postao profitabilan, ali ne i životan. Religija je postala poželjan i potreban društveni dekor, a ne život.

  Vjerujem da i nas Isus čeka. Čeka upravo tu nad ponorom naših potonulih nada. Pridružio nam se na putu u naš Emaus kamo smo htjeli pobjeći zbog svih naših razočaranja. I nas bi Isus htio izazvati - ne da pretresamo međusobno naše propale nade, nego da pred Njega izlijemo svu gorčinu zbog prevarenih i neostvarenih nada. On bi nam htio dati nadu. Nadu koju ne može ništa uzdrmati. Nadu koja počiva na nepobitnoj činjenici da je On uskrsnuo. Nadu u bolji život. Život koji nikada ne prestaje. Ono što si podsvjesno i sami priželjkujemo, da živimo vječno, da živimo punim životom i da budemo sretni. Istina, Isus nam ne obećaje da će to biti bez križa. Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi i tako uđe u svoju slavu?

  Od časa Njegove smrti i uskrsnuća, u tom hodu do sreće, nismo sami. Isus ide pred nama i s nama. On je jamstvo da će naše najdublje čežnje za srećom biti ostvarene.

  I dok vam svima želim sretan Uskrs, priželjkujem da nam se dogodi upravo ta sreća, da nas svaki puta sustigne Isus kad god zbog zajedničkih ili osobnih razočaranja pokušavamo bježati u Emaus. Nakon susreta s njim vjerujem da nam neće biti teško ni kasno u noći prevaliti još 11 stadija do Jeruzalema kako bismo zajednici posvjedočili da je uskrsnuli Isus sva naša nada.

s. M. Margita Gašparovsky


LANAC DOBROTE

44 Lanac dobrote        Znoj mi se cijedio niz leđa dok sam opterećena torbama išla prema kući. Bio je vruć ljetni dan. Inače taj put prevalim dosta brzo. Ali danas mi nije nikako išlo. Crkvena zvona zvonila su na pozdravljenje. Ostavila sam torbe do nogu. Željela sam izmoliti molitvu Anđeo Gospodnji i malo se  odmoriti. Izgledala mi da je ta naša kuća na kraj svijeta!

        Vjerujem da ste koji puta već bili u situaciji kad vam se činilo da dalje više ne ide. Upravo tako sam se osjećala. U to mi pristupio neki čovjek, ponudio mi svoju pomoć. S kakvim olakšanjem i radošću sam je prihvatila.! Kako sam bila umorna od puta, mozak mi baš nije funkcionirao odviše dobro. “Alarmno svjetlo” upalilo se malo prekasno, kad je čovjek već otišao! Nešto sam propustila učiniti! Doduše, zahvalila sam mu se, no mogla sam mu ponuditi da mi se slobodno obrati ako bude trebao medicinsku pomoć koja se kod nas pruža. No sad je kasno. To sam propustila, a tako bih mu rado uzvratila uslugu. Vjerujem da ste nekad bili u situaciji da vam je netko pomogao kad vam je bilo jako teško i kad ste u srcu doista osjećali veliku zahvalnost. I kasnije sam se često toga sjećala i bilo mi je žao što nisam pravo reagirala. Kajala sam se.

        Nakon nekog vremena preda mnom je išla, natovarena putnim torbama, neka gospođa. Nepoznata. Išla sam za njom. Pružila sam korak da je stignem.

        - Mogu li Vam pomoći?

        - Pa bit će mi drago, odgovorila je.

Kasnije mi je u razgovoru priznala:

        - I ja sam neki dan ponijela teret starijoj ženi. Lijepo je to kad imamo oka jedni za druge.

        Da, lijepo je to. Tada sam shvatila da mi je to šansa da uzvratim uslugu koju mi je učinio onaj nepoznati čovjek prije nekoliko tjedana. Zapravo sam tu uslugu primila od Gospodina i Njemu je vraćam. Vjerujem da će On jednako uzvratiti i onom čovjeku koji je ponio moju torbu. Zaista stoji Isusova riječ:”... što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,40 b). Gospodin je onaj koji nam iskazuje usluge i koji dopušta da ih njemu iskazujemo. On nas obdaruje i želi biti obdaren.

        Sjećajući se bezbrojnih usluga koje smo od znanih i neznanih osoba primili, ne nameće li nam se misao da je to Gospodin već sada, već ovdje uzvratio tolike sitne usluge učinjene našim ukućanima, siromasima, suradnicima? Ujedno nam Gospodin daje mogućnost da mu uzvratimo na Njegovu dobrotu.

        I tako Gospodin pokreće lanac dobrote. Iskazuje dobrotu i uzvraća iskazanu. Ako se uključimo u taj lanac, Božja će se dobrota nastaniti u nama i prelijevati se na druge. Tako postajemo odsjaj Božje dobrote koja “daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednicima i nepravednicima” (Mt 5,45b).

                                                       s.M.Margita Gašparovsky


VRATARICE VJEČNOSTI

43 VratarceKad sam roditeljima priopćila da želim poći u samostan i biti časna sestra, nisu bili oduševljeni. Samostanski život je, prema njihovu shvaćanju, bio strogo disciplinski uređen, gotovo nemogućih uvjeta za ispuniti. Sjećam se kako mi je mama govorila: ''Draga moja kćeri, nema u samostanu TV-a, nema biranja jela, rano se ustaje… Ti tako nećeš moći živjeti ni dva dana, a kamoli cijeli život''. Dobro je mama znala kakva sam ja: znatan dio vremena u danu provodila sam pred TV-om, u jelu bila izbirljiva, a jutarnje buđenje je trajalo pet puta po pet minuta, i dulje… uz odgađanje: ''Evo, sad ću; samo još malo…'' Priznajem, to nisu bile osobine preporučljive za buduću časnu sestru. Bilo mi je jasno da se ozbiljno trebam uhvatiti u koštac s tim porocima. I zaista, što se tiče TV-a i biranja jela, vrlo brzo su roditelji u mom ponašanju uočili pozitivnu promjenu, tako da nakon što sam prešla samostanski prag, TV i izbirljivost bili su za mene davna prošlost.

No, najdulje je trajala borba s ranim ustajanjem. Ideal da skočim iz kreveta čim začujem samostansko zvono, bio mi je tako nedostižan. Nikako mi nije bilo jasno, zašto Jutarnja molitva mora biti baš u 6.00 sati ujutro. Pa jutro traje do 9.00 sati; mogla bi Jutarnja molitva biti i kasnije. I tako sam se mučila, sve dok me jednog dana jedna starija sestra nije zaskočila pitanjem: ''Kako Vam ide stražarenje pred vječnošću?'' ''Dobro.'' – promucala sam zbunjeno, ni ne znajući što me sestra zapravo pita. ''Jeste li sigurni?! Lako Vam je ustati rano ujutro?!'' - upita ona ponovno. Tek mi je sada bilo jasnije što me zapravo pita. ''Pa, rano ustajanje nije baš lako. Osim toga, jutro je do 9.00 sati, pa se pitam zašto mi molimo u 6.00 sati?'' – odgovorim iskreno. ''Zato što smo mi vratarice vječnosti.'' – zagonetno će ona, i nastavi: ''Ako želiš, rado ću ti pojasniti.'' ''O, bila bih Vam zahvalna.'' – sjednem i počnem slušati.

''Poznato ti je da jedan dan traje 24 sata. Poznata ti je također i Isusova želja da stalno molimo i nikada ne prestanemo. Što misliš, je li moguće moliti neprestano, 24 sata na dan? Vjerovala ili ne, moguće je. Evo kako. Neprestano moli onaj, tko moli u različito doba dana (jutro, podne, večer, noć). Tko moli, otvara vrata vječnosti; pušta da vječnost uđe u vrijeme i posveti ga. Osobito je važno moliti u određene sate dana jer se tako i posvećuju i okolni sati. Tako, primjerice, tko moli u 6.00 sati ujutro, posvećuje vrijeme do 9.00 sati; tko moli u 9.00 sati, posveti vrijeme do 12.00 sati, itd. Opažaš li da su to baš sati kada mi molimo Molitvu časova?'' Lecnem se: ''Pa stvarno. Nisam to dosada opažala.'' ''Vidiš, Molitva časova je poput tableta vječnosti koje spuštamo u tekućinu vremena da se otapaju. Tako vrijeme postaje vječnost. No, da bi sve to bilo moguće, potrebno je da netko ustane ujutro rano i da otvori vrata vječnosti jer ih vječnost ne može otvoriti sama. Dok ostali ljudi spavaju ili žure na posao, ni ne pomišljajući na vječnost, zato smo mi – časne sestre – tu, uz vrata vječnosti, spremne u bilo koje doba dana i noći, da ih otvorimo. Ja sam evo već pedeset godina vratarica vječnosti i mislim da je to posebna milost. Čini mi se da i ti sada shvaćaš kako je molitva u 6.00 sati posebna milost.''

Potvrdim: ''Jasno mi je. U potpunosti.'' Sestra pogleda na sat: ''Ako je tako, ne gubimo vrijeme. Za koji trenutak će 18.00 sati. Vječnost je već pred vratima; čeka da posveti večer dana. Idem otvoriti. Ideš li sa mnom?'' ''Kako da ne?!'' – skočila sam. I potrčala. U susret vječnosti.

Hajde, i ti s nama! Javi se na radno mjesto vratarice vječnosti. Ubrzo ćeš vidjeti da je to zaista posebna milost. Čekamo te pokraj vrata. Požuri, vječnost već kuca…

s. Krista Mijatović


RASIPNI SIN

42 Rasipni sin             U listu časopisa, u koji su bile umotane cipele, nalazio se test: “Jesam li škrt?” Htjela sam ga ispuniti, no nisam imala odmah vremena, a kasnije mi se list izgubio. Htjela sam malo provjeriti kako stoji sa mnom. Ja kobajagi ne znam kako stoji, a zapravo vrlo dobro znam da sam škrta i prema Bogu i prema ljudima. Znam to i bez testa. Bilo mi je malo i žao što nisam taj test našla, ali dobro da ga nisam našla. Lupilo me to po glavi: zar mi treba test iz novina? Ne testiram li se ja po Evanđelju? Ta, čitavo Evanđelje, a napose parabola o rasipnom sinu test je u pravom smislu riječi.

        Ta nam je parabola vrlo dobro poznata. Neki puta nam se čini da je znamo skoro i napamet. A ipak je ona uvijek tako nova i tako bogata - upravo rasipna kao što je rasipan Sin i rasipan Otac. Isus je u toj paraboli htio prikazati rasipnoga Oca. Oca koji ni na čemu nije štedio kad mu se vratio sin.

A nije samo parabolom Isus to htio pokazati. Isus je objava Očeva. Čitav njegov život bio je objava rasipnog Oca. A Isus je bio pravi Sin svoga Oca. Rasipan. Kao i Otac. Rasipao je Očeva dobra. Rastrošno dijelio darove. Prolazio je zemljom dijeleći Očeve darove svima koje je susretao. Darove spasenja, utjehe, ozdravljenja, znamenja, čudesa. Darivao je svoje vrijeme, svoje sposobnosti, darivao je SEBE najdragocjenije blago Očevo. I to bez škrtarenja, potpuno. Njegovo darivanje nije poznavalo granica. Išao je sve do darivanja vlastita života na križu. A dao ga je za sve bez iznimke. Čak i za one koji su ga razapinjali. Jednako kao što Otac daje kišu i sunce i zlima i dobrima. A Otac se uvijek iznova raduje kad mu Sin rasipno dijeli Njegova dobra, pa On brže bolje puni riznicu dobrima. Teško je reći da li se više Otac raduje puneći riznicu, ili Sin rasipajući.

        Htio je biti neprestani dar. Samo je velika ljubav mogla izmisliti način kako da se daje i razdaje do konca svijeta. I dao se u komadu kruha. Njegova se ljubav neprestano prelijeva i rasipno dijeli svakom tko hoće zahvatiti, tko želi primiti. On je izazov za sva vremena i za svakog čovjeka - da budemo rasipni sinovi i kćeri rasipnog Oca, i braća i sestre rasipnog Sina čije je rasipništvo postiglo svoj vrhunac na Kalvariji, na križu - znamenu naše Družbe.

        Evo, to bi bio taj test načinjen po paraboli o rasipnom sinu, čitajući koji put između redaka ne samo ove prispodobe nego čitavog Evanđelja. Možda vam se taj test čini malo neobičnim. Nema postavljanja pitanja i zbrajanje bodova. I bolje da nema, jer bih ja tu loše prošla. Vrlo loše, pa bi me rezultat testa možda obeshrabrio. A ovako bez ikakva ispunjavanja testa znam da sam škrta. Razlika je u tome što testom iz časopisa samo utvrđujem činjenično stanje, dok promatrajući Isusovo rasipništvo bivam potaknuta da mu postajem slična.

   s.M.Margita Gašparovsky


RJEČNIK ZABORAVLJENIH RIJEČI 

41 RijecnikKažiprstom prebirem po knjigama na polici samostanske knjižnice i pogledom pratim naslove. Englesko-hrvatski rječnik, hrvatsko-engleski i francuski, i njemački, europski rječnik, rječnik stranih riječi… Kroz glavu mi prođe misao: „A kad bi postojao Rječnik zaboravljenih riječi? Koje bi se riječi u njemu našle?! Zastarjele (riječi koje su istisnute iz uporabe zbog neke svoje modernije zamjenice), riječi koje se vrlo rijetko koriste, riječi za koje ljudi drže da su suvišne, riječi koje su izgubile svoj smisao, neuporabive, riječi na odlagalištu…

Pokušam se sjetiti barem jedne riječi koju bi se moglo smjestiti u Rječnik zaboravljenih riječi. I pomislim - „ŽRTVA“. Riječ „žrtva“. Ne znam hoćete li se složiti sa mnom, ali čini mi se da ta riječ ispunjava gotovo sve uvjete maločas navedene. Tko danas još govori o žrtvi? Ne mislim pritom na žrtve u prometu ili u ratu. Mislim na obične svagdanje žrtv(ic)e od kojih je svačiji, ama baš svačiji, život satkan. Htio - ne htio. Od žrtve se pobjeći ne može. To je istina. Ali ljudi kad već ne mogu pobjeći od žrtve, bježe barem od te istine. Gleda se pod svaku cijenu izbjeći patnju, trpljenje, bol… a zgrabiti što više ugode, lagodna života, površne zabave… Danas se o žrtvi ne govori, žrtvu se ne čini, žrtvu se ne živi. Danas se od žrtve bježi. A kako je u samostanu?!

Sjećam se prvih zavjeta. Posveta po zavjetima je najčasnija žrtva kojom se netko može prinijeti Bogu. Sâm obred zavjeta je prepun žrtvene simbolike: stav klečanja, u ruci svijeća koja izgara, pred oltarom rezano cvijeće (a ne lončanice), primanje križa oko vrata, potpis zavjetnog obrasca na oltaru (a oltar simbolizira žrtvenik), učlanjenje među Sestre sv. Križa (a križ je Božja najveća žrtva), u pozadini odzvanja pjesma: „Žrtvujem Tebi srce svoje… I dušu svoju.“ Posveta po zavjetima je žrtva, i to žrtva koje se ne živi samo u trenutku zavjetovanja nego cijeli život. Ne zaboravi to! Ne daj da žrtva prijeđe u Rječnik zaboravljenih riječi, barem ne kod tebe, Sestro križevne žrtve! Barem ne kod tebe!

s. Krista Mijatović


NOVE OČI

40 Nove oci        Nakon rada u skupinama, na seminaru prije duhovnih vježbi, sabrali smo se u dvorani postulata kako bi jedni druge obogatili onim što smo u skupinama doživjele i spoznale. Po svom starom običaju, prilikom čitanja izvješća, zaboravila sam uzeti naočale pa sam dobrano morala papir odmaći od sebe, kako bih mogla pročitati što na njemu piše. Jedna dosjetljiva sestra primijetila je da su mi ruke prekratke pa je skočila po moje naočale i dodala mi ih. 

        Eto, određena životna dob nosi sa sobom svoje teškoće. Nekima od nas postaju ruke prekratke, što dalje slova od nas, to mi bolje vidimo. Drugima je potrebna treća noga. Trećima je potreban aparat za uho, četvrtima zubna proteza i..., da ne nabrajam. Oni koji su stigli u te godine jako dobro to znaju. A oni koji još nisu, imaju vremena doznati. Mi, koji nismo od mladosti nosili naočale, a sad s godinama postajemo pomalo ćoravi moramo se pod stare dane navikavati na naočale. A nije to lako. Kako smo usput i zaboravni, tako katkad zaboravimo gdje smo odložile to svoje pomagalo. Pa da vidiš nevolje. Ako se k tome dogodi da poberemo nečije tuđe naočale onda je to potpuna pometnja. Dioptrija ne odgovara, pa vidiš još lošije nego bez naočala. (Mladi će nam se možda smijati, jer oni nemaju tih problema, ali nekoji će od njih doći na naše grane).

        Što mi se tako magli pred očima? ljutila sam se pomalo na samu sebe, gledajući u svoj Časoslov. Nije mi se baš činio tmurnim taj dan, a ipak mi slova nisu bila jasno vidljiva. Eto i opet su krive naočale (ili oči). Skinula sam naočale, prebrisala ih i, na moju sreću, vidljivost se bitno popravila. Nije uvijek baš ni dioptrija kriva. A nisam ni primijetila kad sam uprljala stakla na naočalama.

        U svagdanjem životu često nam se događa da stvari ne vidimo jasno. Pogled nam nije čist. Uprljan je sebičnošću. Tako se neopazice naslažu mrlje na životni pogled. Ne vidimo više stvari, a pogotovo ne vidimo ljude u pravom svjetlu. Potrebno je stoga povremeno obrisati stakla, kako bi mogli pravo vidjeti. U sakramentu pomirenja čiste se sve naslage na duhovnom obzorju. No ponekad je potrebno provjeriti i dioptrije. Najbolje je to u duhovnim vježbama, u duhovnoj obnovi, misijama ili danu u kojem više vremena posvetimo Bogu. Tada imamo najviše vremena za usklađivanje svojih poglede s Božjim kao i izoštravanje slike o Njemu, o sebi i o drugima. I ono što nam se preko godine možda čini nejasnim, u tim trenutcima nam zasja u novom,Isusovu svjetlu.

        Sjećam se jedne godine (bilo je to još na Šalati) vratile smo se tri sestre sa duhovnih vježbi obnovljene. Gledajući sestre u zajednici jedna je od nas zaključila: svi su se u zajednici obratili! - na što sam ja odgovorila: oni su bili i prije obraćeni, samo smo mi trebale ići po nove oči da to vidimo. Češće bismo trebale ići po nove oči, po nove dioptrije, po one Isusove. Evanđelje je najbolji recept za dioptriju. Ako kroz tu dioptriju budemo gledali sebe i druge, sve će nam drugačije izgledati. Dani će biti svjetliji.

        Korizmeno vrijeme je povlašteno vrijeme upravo za čišćenje pogleda na život. Molitva i pokora, a nadasve vježbanje u ljubavi djeluju poput čarobne krpe koju mnogi prodavači nude za čišćenje stakala. Što nam pogled bude čišći, to ćemo jasnije prepoznavati lik Uskrsloga u ljudima, a i sami ćemo se preobražavati u Njegov lik. Samo se srcem dobro vidi rekao je Mali Princ. Za takve naočale srca ne bi smjeli i u čemu štedjeti samo da ih zadobijemo.

                                                               s. M. Margita Gašparovsky


ĐAVAO PODNEVA

39 srednjadob ''Kad se upozna i odabere svoje zvanje, tada preostaje samo jedno – ostati vjeran do kraja.''(o. Teodozije Florentini)

        Mudro je Gospodin to učinio da čovjeku nije dao unaprijed spoznati broj godina vlastitog života. Nikomu nije poznato kad je na sredini životnog puta. Pa ipak, bez obzira na broj dosuđenih godina, postoji neka dob koja sama po sebi nosi ime srednja dob. U psihologiji se na veliko razglaba o toj dobi pa se govori i o krizi srednjih godina.

Upravo to što se u psihologiji naziva kriza srednjih godina, u teologiji je poznato pod nazivom 'đavao podneva'. Očito je riječ o nekoj kušnji. Što o toj kušnji znamo?! Pouzdano znamo da dolazi oko podneva. Tako pažljivo birano vrijeme, vjerojatno nije bez razloga. Čini se da je u podne života, osoba izrazito slaba, lako ju je svladati. Čime se đavao podneva služi?! Sredstva su vrlo jednostavna. Nuka čovjeka da pogled okrene unatrag i da broji; da prebrojava uspjehe, da izmjeri što je u životu postigao… I dok je čovjek time zaokupljen, đavao mu nadahnjuje misli da je sve što je dosad činio tako bezvrijedno, besmisleno, promašeno, uzalud potrošeno vrijeme… Istodobno, osobi nadahnjuje želju da prekine sa svim dotadašnjim, da krene novim putem (možda i suprotnim od dotadašnjega). U takvoj situaciji, vrlo lako dolazi do napuštanja zvanja, nakon čega đavao podneva odlazi pobjednički likujući.

Da se to ne bi i tebi dogodilo, pripremi se! Jačaj mišiće kroz molitvu i žrtvu već sada, nemoj čekati  11.55 sati. I Gospodin će u podne biti uza te, da te krijepi svojom snagom. Jer Gospodin zna da će nam tek gore biti jasno što je i koliko je tko učinio jer će se znati zašto je činio to što je činio.

s. Krista Mijatović


NAVIGACIJA

38 NavigacijaJato golubova letjelo je priličnom brzinom u jednom smjeru. Najednom se cijelo jato u luku okrenulo prema gore, a zatim se u drugom luku okrenulo u sasvim suprotnom smjeru. Divila sam se tom skladu u letu. Usvojim sam mislima pokušala otkriti tajnu navigacije jata golubova. Kako te ptice među sobom komuniciraju? Kakvu imaju navigaciju? Tko ili što mijenja smjer leta?

Doista je to čudesno. No, nije li još čudesnije nastajanje jedne redovničke zajednice, sklad i hod u istom smjeru.

Ove godine obilježavamo 150 godina od dolaska naših prvih sestara u Đakovo. Sa zahvalnošću pogledajmo svoju prošlost i vidjet ćemo da je navigacijska sila Duha Svetoga zahvatila oca Teodozija i tjerala ga da se zauzme za sve koji su tada bili na rubu društva, a to su bili bolesni, djeca prepuštena ulici, iskorištavana djeca i radnici u tvornici.  Ta ista sila Duha pokrenula je i tolike naše sestre da mu se pridruže i pokušaju ublažiti tuđu bijedu. Tako je bilo i u životu svake od nas. Navigacijska sila Duha Svetoga usmjerila je život svake od nas iz različitih krajeva naše Domovine, i šire, prema zajednici Milosrdnih sestara svetoga Križa.  Možda nismo ni znale kakve su to sestre, što one rade, što nas to privlači k njima. Jednostavno smo se dale voditi od Duha Svetoga. Radost je tada ispunjala naše srce i naš život. Ništa nam nije bilo teško. Oduševljavale smo se za velike ideale. Nešto nam je davalo krila da smo stremile prema visinama.

Ta ista navigacijska sila Duha, koja nas je sabrala, htjela bi nas i danas ujediniti, usmjeriti sva naša htijenja  prema jednom cilju. Pomoći nam da, slobodne od materijalnih dobara osluškujemo šum Duha i poslušne tom istom Duhu budemo spremne mijenjati smjer svoga leta prema potrebama vremena.

s.M.Margita Gašparovsky


LIJEPA – KAO ISUSOVA MAMA

37 Kao MarijaSestru o kojoj ću vam pisati u sljedećim recima, nisam osobno previše poznavala; samo sam imala priliku čuti neke njene zgode i razmišljanja. Kažu da je sestra često znala dobivati komplimente vezane uz izgled. No, nije se sestra previše osvrtala na to, niti se oholila. Dobro je znala da tjelesna ljepota danas jest, a sutra nije. Veću je važnost pridavala ljepoti duše. Na promišljanje o ljepoti duše osobito ju je potaknuo sljedeći događaj.

Kako je sestra bila vjeroučiteljica, često je imala prilike slušati dječju mudrost (od bisera do aforizama). Jednom su tako poslije održanog sata vjeronauka u prvom razredu, sestri pristupili Stela i Mario (brat i sestra blizanci). Mala je Stela rukom dala znak sestri da se spusti do njene visine, a onda je pogledala sestru u oči i jednostavno rekla: ''Lijepa si.'' A brat je brzo dodao: ''Kao Isusova mama.'' I prije nego li im je sestra išta uspjela odgovoriti, veselo su otrčali među svoje vršnjake.

Bolji kompliment, sestra u životu nije dobila. Kao Isusova mama. Što su Audrey Hepburn ili Angelina Jolie, ili bilo koja glumica, pjevačica ili manekenka spram Isusove mame?! Biti lijepa – kao Isusova mama. Eh, da barem jesam. Marijina ljepota je dolazila iznutra. Uostalom, svaka prava ljepota dolazi iznutra. Jer ljepota je u srcu, a ne na površini.

s. Krista Mijatović


36„UZALUD SE MUČE... - MILJENICIMA DAJE“

Sigurno ste bili u situaciji da ste nešto radili i da vam je to bilo teško. Isto tako, ima poslova koje odgađamo i koje nam je mučno započeti. U nekim poslovima, pak, osjećamo dosadu, uzaludnost ili ne vidimo svrhu. Još je mnoštvo takvih situacija gdje se radeći mučimo zbog ovog ili onog razloga. K tome, obično smatramo kako je drugima lakše, a da je upravo nama preostao onaj najteži dio.

Kako je to moguće kada znamo da bez rada ne možemo živjeti; kada smo stvoreni na Božju sliku i pozvani biti njegovi 'sustvaratelji' – kada znamo da je rad nešto što izgrađuje i oplemenjuje samog čovjeka?!

Budući da smo mi ljudi često komplicirani i sami sebi neshvatljivi i nedokučivi, čini se pametnijim navedene suprotnosti niti ne pokušavati objasniti ni približiti. Pokušajmo, radije, vidjeti neki način na koji bi posao bio manje teret, a više suradnja s Božjim djelom stvaranja. Ima jedna molitva koja nosi naziv „Posveta rada“. Poznate su nam njezine riječi: „Djela naša, molimo, Gospodine, milošću svojom preteci i pomoću prati da se svaka naša molitva i radnja s tobom vazda započne i započeta da se s tobom dovrši. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Upravo o ovome svjedočila mi je jedna sestra. Ona kaže kako ponekad treba nešto započeti raditi, a sama ne zna na koji način ili se osjeća preopterećena mnoštvom toga što treba obaviti, a ne zna kako to sve stići i posložiti. Govori da tada posebno sabrano i svjesno moli ovu molitvu. Postaje svjesna kako to ne može sama učiniti, nego joj je potrebna Božja pomoć. Nakon ove molitve redovito osjeća neku posebnu snagu i poticaj za sam rad, a nakon završenog posla, osjeća ispunjenost, zadovoljstvo i zahvalnost Bogu, jer je bilo bolje i lakše nego je očekivala. Ista je situacija i kada ide na redovitu dužnost. Na putu do posla u sebi svjesno moli ovu molitvu i tada radni dan prođe u potpuno drugačijem ozračju. Čak i ako bude nešto teško i mučno, ona to predaje Bogu koji zna naš trud i kome je najvažnija naša nakana i dobra volja.

Sjetimo se psalma 127 koji govori upravo o ovome. Nemojmo misliti kako smo dovoljno pametni i spretni da možemo nešto činiti bez Boga. To su oni koji „ustaju prije zore i dugo u noći sjede“. Oni se „uzalud muče“. Naprotiv, Bog „svojim miljenicima daje“. Njegovi miljenici su oni koji se pouzdaju u Njegovu pomoć i zajedno s njim grade. Zašto ne bismo i mi bili 'miljenici' Božji?! Zašto ne učinimo da nam posao bude zaista na Božju slavu i vlastito posvećenje?!

Preostaje još samo da zavapimo riječima kako to molimo na blagdan sv. arkanđela: „Mučne poslove nam k svrsi privodi.“

s. Marta Kovačić 


'OMEKŠIVAČ' SRCA

35 Omeksivac Piše u Bibliji da Bog ''ispituje srcâ'' (1 Ljet 28,9; Izr 21,2). Uvijek sam se pitala kako to bude. Je l' Bog ispituje srce poput kakvog profesora? Postavlja pitanja, a srce odgovara. Uh, moje bi od bojazni sišlo u petu. Ma smiješno, pa Bog ne mora pitati; On već unaprijed zna što će Mu srce odgovoriti. A možda Bog ispituje srce poput nekog liječnika. Naravno, kardiologa. Što mislite? Prikopča nas na EKG i promatra kako otkucaji idu: gore, dolje, ravno…Pa opet ispočetka: gore, dolje, ravno... Uh, u tom bi slučaju moje srce ubrzano tuklo, a možda na trenutke i preskakalo otkucaje. Ma ne, ni to mi se ne čini suvislo. Znam, sjetila sam se! Možda Bog ispituje srce poput kakvog trgovca. Nemojte se smijati! Možda baš poput trgovca tkaninom. Zašto ne? Dodirne srce svojim svemoćnim prstima, prstima koji su stvarali planete, zvijezde, oceane… ali u konačnici i ljudska srcâ. Dakle, dodirne srce i provjeri je li meko. Da, dobro ste pročitali – meko. Je li meko poput kakve meke tkanine?

Ne znam kako vi, ali ja bih voljela da moje bude meko kao kakva spužva. No, kako to postići? Otkrit ću vam jedno pomoćno sredstvo za koje pouzdano znam da smekšava srce. Praštanje. Praštanje ima isti onakav učinak na srce kakav omekšivač ima na tkaninu. Praštanje je 'omekšivač' srca. Ne vjerujete?! Pročitajte prispodobu o okrutnom dužniku (Mt 18, 21–35)! Lijepo piše da svatko od srca treba oprostiti [svom bratu]. Okrutni dužnik to nije učinio pa se iz prispodobe može zaključiti da oni koji ne praštaju imaju tvrdo srce dok je srce u onih koji praštaju meko.

Ima logike. Zamislite da su sve uvrede koje vam drugi nanose poput kakve oštrice uperene prema vama da vas rani. Ako vam je srce meko, ranu nije moguće učiniti. U tvrdom srcu pak rana se urezuje duboko i ostaje dugo, dugo. Neliječena rana inficira cijelo srce. Meko srce koje rado prašta ne može se zaraziti. Tvrdo srce, nemilosrdno u opraštanju, i samo postaje oštrica koje ranjava druga. Opraštanje je nužno da bi nam rane zacijelile. Dakle, tvrdo ili meko srce?! Pitanje je od presudne važnosti. Kad ti srce dodirnu prsti Svemogućega, poželjela bih da ti ono bude poput kakvog mekog flanela, a ne poput okorne uštirkane tkanine. Da bi tako bilo, umjesto štirke koristi 'omekšivač' i nemoj štedjeti s njim.

s. Krista Mijatović


GLAZBENA VILICA

34 Glazbena vilica        Sjećam se da sam jednom navratila u dvoranu gdje je trebao biti održan koncert. Svirači su uštimavali svoja glazbala. Jedan je zatezao strune, drugi opuštao, instrumenti su cvilili. I nije to uštimavanje baš izgledalo čarobno, ali je zato bio čaroban sklad uštimanih glazbala na samom koncertu.

        Koliko im je trebalo vremena da uvježbaju svako svoju dionicu a koliko da se usklade svi zajedno?

noteJa nisam glazbenik. Note bi vjerojatno napikavala svakih pet minuta jednu (dok bi se sjetila gdje se ono nalazi donji “c” a gdje gornji). No bez obzira na moje glazbene (ne)sposobnosti pozvana sam da odsviram životno djelo. Najprije da naučim svoju dionicu a onda da u sklopu svoje zajednice odsviramo skladbu zajedništva.

        Ne znam što je teže svladati svoju dionicu ili se uskladiti s drugima. Za jedno i za drugo treba puno truda. U prvom redu moram uštimati glazbalo. Maestro Isus dao mi je upute kako se to radi. Dao mi je glazbenu vilicu pomoću koje se mogu uštimavati s voljom Očevom. Molitva uopće, a napose milotva Očenaša je najbolja glazbena vilica kojom svoju volju usklađujem sa voljom Očevom. Tu je potrebno puna sluha. Onog nutarnjeg. I puno tišine. One nutarnje. U buci života je teško čuti titraje Očeva glasa i Očeva srca. Još je teže vlastiti život uskladiti s tim titrajima.

         Nije to ni Maestru uvijek išlo lako. Cijelu bi noć znao provesti u molitvi, u tom uštimavanju, usklađivanju svoje volje s Očevom voljom. A uoči ostvarenja remek djela svoga života to ga je usklađivanje stajalo krvavog znoja. Prostrt na zemlju je vapio :”Oče ako je moguće...   ali ne moja, nego Tvoja volja neka bude”. I uskladio se potpuno. Sve do predanja svoga duha u Očeve ruke. Dok slušamo Händlov Aleluja i sve glazbene skladbe s uskrsnom tematikom, dopustimo Maestru da pretoči u nas svoje iskustvo uštimavanja s voljom Očevom. Ni jednog uskrsnog aleluja ne bi bilo da nije bilo toga usklađivanje u Getsemaniju.

        Zamislimo si kako bi to izgledalo da glazbenik, koji treba nastupiti s određenim repertoarom, umjesto sviranja po notama  koje ima pred sobom, lupa po tipkama kako mu se hoće ne obazirući se na visinu i jačinu nota. Možda to i ne bi zvučalo loše, ali to ne bi bila zadana skladba s kojom je trebao nastupiti. Zato je važno držati se nota i znakovlja, opipati bilo skladatelja. Što se više približi originalu, to je glazbenik uspješniji. Dopuštena je ipak i stanovita sloboda po kojoj svaki glazbenik može unijeti nešto originalno u izvedbu zadane skladbe. No, ta sloboda nije samovolja da glazbenik može mijenjati autorovo djelo. Pogotovo je to nemoguće ako glazbenik nije solist, nego dio orkestra. Tada se mora obazirati na čitavu cjelinu.

        Mislim da je u životu ovo orkestralno uvježbavanje najteže. Kako nam smeta kad drugi u pjevanju ili sviranju kvare, a kako nas je stid kad sami kvarimo. Neki puta nam treba vrlo velika strpljivost sa sobom i s drugima. No, ne zaboravimo da će od ovog našeg upornog vježbanja zajedništva, ljubavi i osluškivanja volje Očeve ovisiti ljepota skladbe vječnog Aleluja što ćemo ga u nebu pjevati.

                                                       s.M.Margita Gašparovsky


DRUGI KORIJEN IZ ČETIRI

33 KorijeniDrugi korijen iz četiri? Koliko je to? Joj, nisam ljubitelj matematike. Kad se samo sjetim sati i sati provedenih u labirintima računskih operacija, u nespretnostima s geometrijskim rekvizitima, u zavrzlamama s razlomcima i korijenima… Bili su to sati u kojima sam čeličila volju i obarala vlastite rekorde u upornosti.

Bilo je, naravno, i kriznih situacija kad mi pitanje: ''Što će mi to koristiti u životu?'', nije davalo mira. Čak sam sve drugo donekle i mogla prihvatiti, ali korijene nikako. Znala sam i glasno izreći svoje mrmljanje: ''Pa stvarno mi nije jasno zašto se ja moram mučiti s ovim korijenima? Gubim strpljivost.'' Sjećam se kao dan-danas kad bi mi baka šaljivo dobacila: ''Bolje da se mučiš s matematičkim korijenima negoli sa zubnim – kao ja. Dijete moje, koliko strpljivosti treba kod zubara. Uči te korijene; Bog zna zašto će ti to u životu trebati!'' U podržavanju mog neodustajanja od matematike, pripomogla bi i mama sa svojim argumentima: ''Misliš da je meni lako dokazivati tvojoj mlađoj sestri da je korijen mrkve izrazito zdrav kako bih ju uvjerila da ga barem okusi. Pa i sama vidiš koliko strpljivosti treba za to. Ništa se u životu ne uči bezveze; sjetit ćeš se ti korijena kad-tad u životu.'' I tako se nizao razred za razredom. Utješna spoznaja da se svatko u životu bavi nekakvim korijenima (netko mrkvastim, netko zubnim, netko matematičkim), korjenito me potakla da strpljivo vojujem matematičke dvoboje.

Ne zaboravi svoje korijene!

Došao je dan kad je moja obitelj selila iz Bosne u Hrvatsku. Na kućnom pragu, djed je ozbiljnim, svečanim tonom rekao tati: ''Ne zaboravi svoje korijene!'' Bila sam dijete, ali dovoljno odrasla da shvatim kako su ovi djedovi korijeni važniji od mrkvastih, zubnih i matematičkih. Daleko najvažniji. Iste je riječi meni tata ponovio na kućnom pragu, na dan odlaska u samostan: ''Ne zaboravi svoje korijene!'' Ne sjećam se više što sam odgovorila. Samo sam očeve riječi dobro zapamtila. Za cijeli život. Par godina nakon što sam otišla u samostan, roditelji su mi obznanili odluku da oni i moja dva brata odlaze živjeti u Sjedinjene Američke Države i upitali me želim li poći s njima (bila sam u drugoj godini novicijata, pred prve zavjete). Odgovorila sam da ću ja ipak ostati ovdje. Nisam bila jedina; i moja sestra je odlučila ostati u Hrvatskoj. Na rastanku s roditeljima i braćom, sjetila sam se korijena (imala je mama pravo da ću se kad-tad u životu sjetiti). No, ovaj put nije kao nekad davno, bila borba s matematičkim korijenima; sada je bilo puno ozbiljnije, teže, jer su u pitanju bili korijeni o kojima je govorio djed. Oh, kako je to bilo bolno! Uvjerena sam da ni baka nije takvu bol proživjela sa svojim zubnim korijenima. Osjećala sam kao da mi netko srce iskorjenjuje. Baš mi je trebala čelična volja i rekordna upornost.

Korjenčići srca

Od tog trena, svaki rastanak pa makar naizvan izgledao sasvim običan, beznačajan, proživljavam vrlo mukotrpno. Sa svakim se rastankom iskorijeni jedan korjenčić srca. I još nešto, kad pogledam godine unatrag, dobivam dojam da Bog baš posebnu pozornost pridaje tim mojim srčanim korjenčićima. Uvijek nađe prigodu da čupne kojeg. Jednog po jednog. Rastanci nakon posjeta roditeljima i braći, premještaji iz jedne redovničke zajednice u drugu, iz jedne škole u drugu, iz jedne župne zajednice u drugu, odluka sestre da s obitelji preseli u Njemačku, smrt dragih osoba… Već je puno korjenčića čupnuto. Kako se ono u matematici kaže: ''Drugi korijen iz četiri?'', a ovo je već ''dvadeseti korijen iz s. Kriste''.

Ne znam koliko je korijena još preostalo. No, s matematičkom vam sigurnošću mogu reći da kada na red za čupkanje dođe i posljednji korjenčić, s njim ću poći i ja, i u vječnosti pronaći sve svoje srčane korjenčiće – presađene. Tek tada ću shvatiti da je sve to trebalo kako bi se srce u Bogu ukorijenilo. Imala je pravo baka: ''Bog, baš za sve što nas u životu snađe, zna zašto će nam to trebati.'' A sad, kad ste to saznali, brzo se vratite strpljivom vježbanju matematike. Dakle, koliko je drugi korijen iz četiri?

s. Krista Mijatović


EPIDEMIJA LJUBAVI

32 Epidemija        Pred neko vrijeme veliki broj naših sestara zahvatila je gripa praćena visokom temperaturom i krajnjom iscrpljenošću. Virus se dosta brzo širio te je gripa poprimila gotovo epidemijske razmjere. Dosta je bila mala nepažnja u kontaktu s gripoznom osobom i već je virus zahvatio i vas.

        No, gripa nije najveće zlo kojim se možemo zaraziti. Kudikamo štetnija zaraza jest grijeh. Grijeh ogovora, grijeh vječnog neraspoloženja, razorne kritike, neprestanog gunđanja i još mnogi drugi. Ovim virusom smo svi inficirani po istočnom grijehu. Kad se organizam duha nađe u oslabljenoj formi, tada taj virus u nama može izazvati bolest. Zato treba jačati organizam zdravom hranom: sakramentima, riječju Božjom i vitaminima: dobrim, pobudnim razgovorima.

        U medicini inače stoji pravilo da je preventivna medicina jeftinija od one koja liječi (od kurativne). Narodnim jezikom rečeno: Bolje spriječiti nego liječiti.  Mislim da to kudikamo više vrijedi u duhovnom životu. Zašto onda ne bismo počeli širiti zarazu dobra, vedrine, radosti, međusobnog podnošenja u ljubavi umjesto da liječimo posljedice bolesti grijeha.  Ljubav i dobrota također su zarazne. Umjesto da popravljamo posljedice lošeg raspoloženja, netrpeljivosti i sličnih stanja, radije se oboružajmo ljubavlju, strpljivošću, vedrinom, dobrom riječju. Sjetimo se samo kako je osmijeh zarazan. Odmah nam se vraća. Pa čak ako nam se i ne vrati, jer smo možda susreli kiseli krastavac, onda znajmo da je upravo kiselom krastavcu najpotrebniji naš osmijeh. Kamo sreće da drugi u nama nikad ne susretnu kiseli krastavac (mogli bi im utrnuti zubi i mogao bi im se utrnuti osmijeh).

        Ima vremena i stanja koja osobito pogoduju zarazi. A ako je koje vrijeme pogodno za zarazu produbljivanja duhovnog života i porasta u ljubavi, to je upravo ovo vrijeme u kojem se sada živimo. Duh uvijek puše gdje hoće, nikad ga ne možemo i ne smijemo omeđivati, samo mi sebe ne činimo uvijek pogodnima da nas On inficira. Liturgija nas intenzivno na to upućuje, vjerujem da će i naše srce dotaći Duh Sveti i da ćemo postati osjetljivi za njegov dašak. Zbog toga mislim da je ovo vrijeme stvoreno za širenje zaraze ljubavi. Kad, naime, vjetar Duha zapuše, raznosit će virus ljubavi okolo i zarazit će se možda i oni koji su se inače čuvali od te zaraze, da ih ne bi previše stajala. Možda vaš virus zarazi i mene, čak ako i nisam baš imala u planu biti zaražena. Kamo sreće da se po našim zajednicama, obiteljima, župnim zajednicama i u cijeloj Crkvi, proširi epidemija ljubavi.

                                                                       s. M. Margita Gašparovsky

Epidemija


UGLJEN ILI DIJAMANT?

31 Ugljen ili dijamantČudom sam se čudila. Nisam vjerovala vlastitim očima, ali upravo je tako pisalo: 'Ugljen i dijamant sastoje se od istih kemijskih elemenata.' Pročitala sam još jednom: 'Ugljen i dijamant sastoje se od istih kemijskih elemenata.' Pa kako je to moguće?! Isti kemijski elementi, a tolika razlika među njima: jedan – crn, prljav; a drugi – blistav, proziran.

Priupitala sam kolegicu, nastavnicu kemije. ''Točno!'', - odgovorila je. ''To što ste pročitali, istina je. I ugljen i dijamant imaju iste kemijske elemente.'' ''Pa odakle tolika razlika među njima?'' – upitah. ''Dakle'', - započe mi tumačiti kolegica, ''kemijski elementi su isti i u jednom i u drugom. Razlika je samo u poretku tih elemenata.'' Tako dakle, tajna je u poretku. Ugljen ima u sebi takav poredak elemenata da apsorbira svjetlost. Ili, jednostavnije rečeno, ugljen upija svjetlost. Dijamant, pak suprotno, ima u sebi takav poredak da svjetlost ne upija nego reflektira. Dijamant je takav da u sebi ima mogućnost odraza, može odražavati; ugljen pak ne može, u njemu je samo crnilo.

Što možemo naučiti od ugljena i dijamanta za svoj život? Puno toga. Ponajprije, kakav je poredak u tebi – ugljenasti ili dijamantni? Misli se, kakav je poredak vrednota u tvom životu? Što ti je važno, a što ti je manje važno? Pazi, o tom poretku ovisi čemu si sličniji: ugljenu ili dijamantu! Ako utvrdiš da je s poretkom u tvom životu sve u redu, da je sve baš na onom mjestu na kojem treba biti, preostaje još pitanje: 'Što odražavaš?' Ili još bolje: 'Koga odražavaš?' Blago tebi ako se odgovor krije u ovoj rečenici: ''Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.'' (Gal 2,20)

Dopusti samo još jednu napomenu! Nemoj misliti da si premlad(a) da razmišljaš o svojim ugljenastim i dijamantnim stranama! Što prije uspostaviš reda u svom životu, prije će ugljen podijamantniti. Sjeti se, tajna je samo u poretku…

s. Krista Mijatović


SAT

30 Sat        Mijenjao se sat od subote na nedjelju. Prala sam posuđe poslije večere i nisam pogledala središnji TV Dnevnik. A nismo ni inače o tome pričali pa mi je promakla informacija o promjeni sata.

        U nedjelju ujutro čujem kako se sestre dižu, hodaju po hodniku. Pogledam na sat. Po mojem satu i mojem računu sat prije nego što se inače dižemo. Prva je moja reakcija bila: Nedjelja je. Što još ne spavaju? Kamo im se žuri?

Kako se škripa parketa nastavila, upalila svjetlo i ponovo sam pogledala na sat. Onaj ručni i „vekericu“. Mislila sam: Možda se baterija istrošila pa mi je sat stao. No oba su sata pokazivala isto vrijeme. Nevoljko sam se digla i otišla van na hodnik da izvidim situaciju. "Jel´ meni sat stao? Koliko je sati?" upitala sam sestru koja je potpuno obučena bila na hodniku.

 "Oblači se što čekaš, zakasnit ćeš na molitvu!" odgovorila je. Tad mi je sinulo da se vjerojatno sat mijenjao. Uključila sam petu brzinu i, naravno, stigla na molitvu.

        Eto, nisam si podesila sat. Propustila sam informirati se. U ovom slučaju to je bilo bez krivnje i bez težih posljedica (osim pete brzine).

 Ponekad u životu takvi propusti i neinformiranost plaćaju se jako skupo. Ako svoj životni sat ne uskladim s onim Isusovim, evanđeoskim, onda u životu kasnim. Ako mi Biblija, Evanđelje ne spadaju u dnevni tisak  pomoću kojega se informiram o svim novostima duhovnog života, ako ne pratim izvješća reportera sa terena (evanđelista) o Isusovom životu, djelovanju i naučavanju, onda mi se može dogoditi da ostanem izvan događaja. Da ne znam što se zbiva. Da kasnim za Isusom i Evanđeljem. Najveća šteta bi bila da potpuno zakasnim na vlak za nebo, ako svoj sat ne uskladim sa Isusovim redom vožnje vlakova ljubavi, praštanja, dobrote. Sreća je što još uvijek imam šansu ubaciti se u petu brzinu. Ta Gospodar je prihvatio i radnike jedanaeste ure za rad u svoj vinograd (Mt 20,1sl.). Vjerujem da su se ovi ubacili u petu brzinu kako bi barem malo nadoknadili manjak radnih sati u vinogradu.

        Ponekad je potrebno provjeriti i baterije na satu ili redovito ga navijati, ako nije na baterije. Ova sveta vazmena otajstva vremena su milosti. Vrijeme od korizme do Duhova, vrijeme kad punimo životne baterije. Crkva ih naziva: vrijeme milosti. Napose je to vrijeme kada vapimo za Duhom Svetim, Silom odozgor koja nas može pokretati, usklađivati s Isusom. Na jednoj duhovnoj obnovi voditelj je vrijeme do Duhova nazvao rasprodajom ljubavi Božje. Otac i Sin nude Bateriju, Silu odozgor, Oganj, Ljubav svima koji se žele otvoriti. Požurimo se napuniti snagom i ljubavlju i uskladiti svoje živote sa Evanđeljem. (Za nas koji smo poodmakli u godinama dobro bi bilo da se ubacimo u petu brzinu kako ne bi vječno zakasnili).


ZAKON SPOJENIH POSUDA

29 Zakon sp posudaCjelokupno suvremeno društvo, a tako i njegov obrazovni sustav, duboko su označeni pojmom ''korelacija''. Ima tomu već dulje vrijeme kako se nastavnici trude u sadržajima predmeta kojeg predaju uočiti poveznice sa sadržajima drugih predmeta. Kad se poveznice uoče, dogodi se da u jednom satu imate vjeronauk i hrvatski jezik, ili vjeronauk i likovnu kulturu. Moguće su i druge kombinacije, kao na primjer: geografija i matematika ili povijest i biologija. Što se tiče vjeronauka, čini se da su mogućnosti povezivanja neiscrpne. Ne postoji nijedan školski predmet s kojim se vjeronauk ne bi mogao povezati (korelirati).

Od svih mogućih korelacija vjeronauka, meni su osobito drage kombinacije s fizikom. Zato što su vrlo izazovne. I vrlo zanimljive. Duboko se usijecaju u pamćenje. Jedna od takvih ''fizičko-vjeronaučnih'' korelacija jest i zakon spojenih posuda. Iako sâmo ime otkriva što bi to bilo, evo ipak par riječi pojašnjenja. Riječ je o nekoliko posuda (dvije ili više) međusobno spojenih nekom cijevi. Spojni otvori mogu biti na samoj posudi, ili cijev može biti dodatno umetnuta u posude. Tekućina iz jedne posude prelazi u druge posude sve dok se razina tekućine ne izjednači u svim posudama.

Možda se na prvi pogled čini da to nema nikakve veze s vjeronaukom, ali itekako ima veze. Baš na satima vjeronauka učila sam, a danas i druge poučavam tako, da svaki grijeh (ma koliko se činilo da nema nikakve veze s drugima) ima društvenu dimenziju. Ljudsko biće je društveno biće, biće zajednice. Zajednice mogu biti veće i manje. Obiteljska zajednica, razredna zajednica, redovnička zajednica, župna zajednica, čovječanstvo… Obično bude tako da smo istodobno članovi više zajednicâ.

'Zajedničke' posude

Primijenimo li na zajednicu zakon spojenih posuda dobivamo sljedeće. Zajednica je baš poput međusobno povezanih posuda. Svaki član zajednice je jedna posuda. Tko u svoju posudu ulijeva dobrotu, mir, ljubav… sadržaj iz njegove posude kroz spojni otvor prelazi i u druge posude. Isto je tako i s onim tko u svoju posudu ulijeva grijeh, zlo, pakosti… I takvi sadržaji kroz spojni otvor prelaze u druge posude. Ma kako se sadržaj koji ulijevaš činio tajni i samo tebi znan, on ipak ostavlja utjecaj na druge. Po samoj naravi stvari, jer živiš u zajednici, spojne otvore posuda nije moguće zatvoriti kako bi spriječili protok sadržaja k ostalim posudama. Druge posude se mogu zaštititi jedino možda utoliko da postave zaštitni filter ''ne povoditi se za lošim primjerima''. Taj bi ih filter trebao očuvati da i sami, videći druge, ne počnu u svoje posude ulijevati loše sadržaje. Potrebno je napomenuti da filter s vremenom popusti pa ga stalno treba učvršćivati: molitvom, trudom oko kreposti, uglédanjem u Isusov primjer… No, bez obzira na filter, kako smo već rekli, sadržaje koje ulijevaju drugi, ne možeš kontrolirati. Možeš eventualno primijeniti bratsku opomenu. Hvala Bogu, bude li koristilo!

U svakom slučaju, pazi brižno što ti ulijevaš u svoju posudu! Neka to bude najkvalitetnije što možeš dati od sebe. Neka kroz tvoj otvor ulazi samo ono što je zajednici na čast, a Bogu na slavu. Možda se drugi povedu za tvojim dobrim primjerom. A možda, tko zna, kad Gospodin pogleda posude tvoje zajednice i propita njihov sadržaj, nađe dostojnim da cijela zajednica bude proglašena svetom, a ne smo pojedinci u njoj. Vidiš, do čega može dovesti fizika… J

s. Krista Mijatović


PODREZANA KRILA   

28 Krila Mali je kukac uletio u sobu. bila je, naime, večer i gorjelo je svjetlo, a kukci vrlo rado lete oko svjetla.

     Ne znam kako se zove jedan od tih kukaca, samo znam da je prilično neugodan kad se brzini leta zabije u lice ili koji drugi otkriveni dio tijela. Pogotovo je to neugodno kad svojim naglim slijetanjem probudi iz sna, ili oštrim lupanjem o žarulju ne da zaspati.

     leptirJedan dakle takav kukac sjeo je na zid pokraj moga kreveta. Svi moji refleksi stupili su u akciju. Odmah mi je sijevnulo da mi taj mali napasnik neće priuštiti miran san te sam, glede vlastita osiguranja, uhvatila ono što mi je bilo pri ruci, a to su bile škare. Njime sam malom napasniku odrezala krila. Možda ćete pitati: Zašto krila? Bilo mi je, naime, žao da pritiskanjem o zid načinim mrlju. Sve se dogodilo nevjerojatnom brzinom.

     Kada sam nakon uspješne akcije odahnula i ugasila svjetlo, tada se upalilo jedno drugo svjetlo. U tom sam svjetlu vidjela kako u svagdanjem životu koristim iste reflekse. Ja ipak želim imati miran san i miran život, a onome tko mi to ugrožava štucnem krila. Predmijevam da je kukac, koji je pao iza moga kreveta, nakon što sam mu odrezala krila, bio onemogućen u letu, možda je i uginuo. Ako sada povučem zaključak: oni kojima ja odrezujem ili podrezujem krila - onemogućeni su u letu, nešto u njima umire.

     Poput kukca koji se zabija u žarulju, uznemirivala me ta spoznaja. Kolikima sam ja podrezala krila, a sve u cilju osiguranja vlastita života i mirna sna. A zapravo me najviše to uznemirivalo i oduzimalo mi miran san, kad sam drugima nanijela nepravdu, onemogućila ih u letu.

     Mogu li odrezana krila narasti? Kod kukca baš nisam sigurna. Tješi me to što je kod Isusa i nemoguće - moguće. Njemu povjeravam sva podrezana krila, sve onemogućene letove, sve što sam svojim oštrim škarama uništila. Njemu koji je na svom tijelu osjetio što to znači kad ti u najljepšim godinama života odrežu krila. Njemu koji je to čak dragovoljno prihvatio - da snagom svoga križa i svoje smrti sva podrezana i odrezana krila preobrazi u polet i zalet prema vječnosti, prema Očevu krilu i srcu gdje nas On Isus, već čeka. Njegovo uskrsnuće nam je jamstvo da je to moguće. A uzašavši na nebo sjede zdesna Ocu i zauzima se za nas i šalje nam svoga Duha.

Molimo  Duha Svetoga da nas nosi na krilima svoje ljubavi, nas koji smo podrezanih krila. On koji može oživjeti suhe kosti (Ez 37,1 sl.) neka obnovi naš polet, naša krila koja smo drugima i sebi podrezali.

                       s. M. Margita Gašparovsky

 *****

DIZALO DO BOGA

27 DizaloJoš se živo sjećam jedne sestre, Sestre svetog Križa, koja je na pitanje: ''Što radite?'', običavala s blagim smiješkom odgovoriti: ''Bogu dušu dižem.'' Bilo da je kopala u vrtu, ili peglala rublje, ili molila časoslov, ili razmjenjivala duhovna iskustva s kojom susestrom, odgovor je uvijek bio isti: ''Bogu dušu dižem.'' Meni se tada, kao pripravnici za redovnički život, taj odgovor činio tako svetački. Duboko mi se usjekao u pamćenje, a i sâm lik te sestre još mi nije izblijedio iz sjećanja iako je od njene smrti prošlo desetak i više godina jer je zaista bila uzorna života. Često bih nakon razgovora s njom još dugo promišljala o tomu kako se to duša diže Bogu. Pa zaista, kako?! I tražila sam odgovore slikovito si predočujući kao nekakvo ''dizalo'' do Boga.

Evo, toj sestri je sve moglo poslužiti kao ''dizalo'', od običnih svagdanjih dužnosti, preko ljudskih razgovora, do molitve… No, otkrit ću vam jednu tajnu, uz sva navedena ''dizala'', imala je ta sestra još jedno posebno. O njemu, koliko se sjećam, nije mnogo govorila, čak ga je nastojala, koliko je to bilo moguće, prekriti skrovitošću. Ja sam ga ipak uočavala, jer sam ga i sama pokušavala koristiti što češće. A evo upute za uporabu dizala: ''Što voliš – jedi manje; što ne voliš – jedi više!'' U praksi bi to otprilike izgledalo ovako: ako imaš mogućnost izbora između krvavice i kobasice, izaberi krvavicu; između manjeg i većeg kolača, izaberi manji; pileći batak uvijek prepusti drugima… itd. To vam dizalo ima i ime. Zove se askeza. Više je katova do kojih dizalo vodi. Jelo je tek prvi kat. Drugi kat bi bio kad npr. vidiš kakav papirić na hodniku da ga podigneš bez mrmljanja, da ustaneš čim te mama počne buditi, da roditeljima rado učiniš što te zamole makar to inače ne voliš raditi… Na treći kat dolaziš ako na uvredu ne uzvraćaš uvredom, ako se ne opravdavaš kad te drugi optužuju, ako tuđu krivicu preuzmeš na sebe… Vidite kako dizalo visoko doseže, a sve počinje od jela. I ako se taj kat preskoči, druga dva će se srušiti.

Vrijeme je adventa, vrijeme je za odricanje, za žrtvovanje, za post… Vrijeme je za dizalo askeze. Na kojem si katu?!

s. Krista Mijatović

*****

GUME

 26 GumeDali vam se kad dogodio nesporazum? Mali ili veliki? Niz nesporazuma može izazvati unutarnju napetost. Ishodište tog niza obično je "eksplozija" u kojoj povrijedimo nekoga. Meni je u jednom nesporazumu  pomogla jedna priča  - možda će i vama. Evo te priče:

Mladi vozač kamiona krenuo je s teretom na dugi put. Na putu do odredišta naišao je na nepredvidivu prepreku. Prometni znak iznad nadvožnjaka, ispod kojega je morao proći, upozoravao je na ograničenje visine. Vozač je, unatoč upozorenju, pokušao proći. Nešto je zaškripalo. Vratio se natrag, izišao iz kamiona i stao okom premjeravati visinu tereta i visinu nadvožnjaka. Zavrtio je glavom, izvukao centimetar i mjerio. Mjeri ovamo, mjeri onamo, ali svaki je put njegov teret bio viši za oko 1 cm. Nije to bilo puno više, ali ipak nije mogao proći. Vratiti se? Već se i na samu pomisao stresao. Ta trebalo se ne malo kilometara vratiti natrag, a i s vremenom je bio "na knap". Kolona se automobila počela stvarati iza kamiona. Vozači su počeli trubiti, jednako nervozni kao i on sam. Jedan je mještanin primijetio u kakvoj je nevolji pa ga posavjetova: "Ispusti malo gume pa će ti kamion sjesti i provući ćeš se." Isprva ljutit, jedva je htio savjet i saslušati. No, kad već nije imao kuda, ipak posluša. Ispusti malo sve četiri gume i - sretno prođe ispod nadvožnjaka.

     Ako je ikad trenutak u kojemu bi nam netko mogao prišapnuti Ispusti malo gume! - onda je to trenutak kad eksplodiramo. Najbolje bi bilo kada bih si to sami sebi mogli savjetovati. Gume nam ponekad znaju biti toliko napuhane da jednostavno ne možemo s teretom svoje oholosti, srditosti, povrijeđenosti..., proći ispod nadvožnjaka u svakodnevnom prometu. Treba samo popustiti ventile i, kad napuhanost splasne, dobro se prolazi ispod svake zapreke.

     Obično niti ne zamjećujemo kako te gume uspijevamo napuhati. A gledajući istini u oči, baš i nemamo razloga za takvu napuhanost. Kad dobro promislimo, redovito su razlog tome sitnice koje, ako se gledaju svaka za sebe, uopće nisu spomena vrijedne. Ali svaka od tih sitnica pridonosi da napetost u gumama raste. Samo što ne puknu. Tek kad zapnemo o nadvožnjak, kada začujemo škripu, tek onda shvatimo da nešto nije u redu. I ne uviđamo uvijek da bi trebali ispustiti gume. Ljutimo se što je nadvožnjak tako nizak te naša veličina ne može proći ispod njega. Ne odmjeravamo pravilno svoje granice. Mislimo da možemo više. A zapravo je problem u napuhanosti naših guma.

     Dogodi se da nemamo snage odvrnuti ventil jer smo ga prethodno bar tri puta s "francuzom" zavrnuli. Ne preostaje tada drugo nego moliti za pomoć "Automehaničara". On s lakoćom odvrće svaki ventil. Ima upravo čaroban ključ. Nepozvan nikada ne dolazi, a pozvan vrlo rado pomaže. Čak štoviše, i ne zamaže se kao što se mi zamastimo od glave do pete kada pokušavamo odvrnuti ventil.

     I zato, kada začujemo škripu nečijeg kamiona, ili vidimo da netko stoji ispred nadvožnjaka i nešto mjeri, pozovimo pravog "Automehaničara" koji će svojim čarobnim ključem odvrnuti i popustiti  napetost u gumama.

     Zapravo, naša je pogreška što ga zovemo u pomoć tek kada nešto zaškripi, umjesto da ga stalno vučemo za rukav (i za srce) s molbom da otkloni i one male kvarove na vozilu. Obično se zatvorimo u radionicu jer ne volimo da se On miješa u naše poslove.

     Ne bi bilo loše da "Automehaničara" češće uposlimo  u svojim obiteljima, u župskim zajednicama u redovničkim zajednicama. Možda bi bilo dobro ponekad, čak i ako ne čujemo škripu kamiona, poslati "Automehaničara" da obiđe raskršće života naših obitelji, Crkve, Domovine, tek toliko da se tamo nađe, jer ne znam ima li zajednice u kojoj nešto ne škripi. A ako On bude u blizini, Njegova pomoć neće izostati.

     I kada vidimo da netko stoji ispred nadvožnjaka, umjesto da trubimo svojim prigovorima i ogovorima, radije bi trebali s ljubavlju savjetovati ispuštanje guma ili, ako su gume već prenapete a ventili čvrsto pritegnuti, pozvati u pomoć "Automehaničara". Trubljenjem se ionako ne rješavaju problemi, nego se samo povećavaju napetosti i onoga koji je u nevolji, kao i ostalih sudionika u prometu. Uostalom, imamo iskustva kako je lijepo kada drugi imaju razumijevanja za naše napetosti, naše prenapuhane gume i kada se s ljubavlju zauzmu u rješavanju nezgoda.

s. M.Margita Gašparovsky

 

*****

GRAM ZLATA NA BOŽJOJ VAGI

25 Gram zlata na Božjoj vagi ''Otkrij skriveni gram zlata u svakom čovjeku!'' m. M. Terezija Scherer

Bio je tako (ne)običan. Naj(ne)običniji čovjek u kvartu. Gotovo bezimen, a svi su ga poznavali. Zvali su ga kratko – JAPA. Japu se moglo često na ulici vidjeti, u prolazu susresti… Moglo ga se i neopazice 'kulturno' izbjeći. Većina stanovnika kvarta odlučivala se baš za tu mogućnost. Bilo je to uistinu (ne)obično – kad bi se komu Japa našao u vidokrugu, taj bi iznenada dobivao nadahnuće prijeći na drugu stranu ceste. ''Zbog mirisa'', - kažu. Možda i zbog njegova mrka pogleda, i duge zamršene kose, i velike masne brade, i ispružene ruke, i riječi: ''Imaš kunu?'' Možda zbog svega nabrojenoga, prolaznici su ga uglavnom zaobilazili u širokom luku.

No, jedna ga vjeroučiteljica nije izbjegavala. Iako je od poznanika znala čuti kako je Japa ponekad agresivan, da psuje, vrijeđa… vjeroučiteljica se nije dala smesti. Pri susretu s tim zagonetnim čovjekom, uvijek je bila ljubazna. Umjesto kune, Japa je od nje dobivao osmjeh, pitanje: ''Gospodine, kako ste danas? Žurite nekamo?'' i, naravno, molitvu. Takav je bio i onaj posljednji susret oko podneva jednog prohladnog zimskog dana. Uvečer, toga istog dana, u medijima se čulo: ''U večernjim satima u naselju Industrijska četvrt u Osijeku smrtno je stradala jedna muška osoba pod naletom vlaka u trenutku kad je pokušavala prijeći prugu. Za identitetom se još uvijek traga. Pretpostavlja se da je riječ o beskućniku.''

U potrazi za zlatnim zrncem

Ujutro su djeca dočekala vjeroučiteljicu već na ulazu u školu s pitanjem je li čula da je Japu pregazio vlak. Na satu vjeronauka, mnoštvo je dječjih ruku bilo u zraku – svi su htjeli reći štogod o Japi. Vjeroučiteljica je već prije imala prilike slušati pritužbe djece na tog prosjaka: da je vikao na njih, da im je prijetio, da ih je htio tući… Tako je bilo i sada, sve same negativnosti. Vjeroučiteljica je pokušavala djeci objasniti da je Japa imao vrlo težak život, da je u požaru izgubio suprugu i dvoje djece, ostao je bez ikoga i ičega i odonda je počeo lutati ulicama. ''Trebamo moliti za njega.'', - zaključila je vjeroučiteljica. Bez obzira na sve to, dječje ruke su i dalje bile u zraku – s negativnostima. Onda je vjeroučiteljica na trenutak zastala, zaokružila pogledom po razredu i upitala: ''Djeco, ima li itko među nama tko može reći nešto lijepo o Japi???'' Odjednom, sve se ruke spustiše. Tajac. Nitko ni riječi. Kad se već činilo da nitko nema nijednu jedinu lijepu riječ, jedna se ruka bojažljivo počela dizati prema gore. Svi su se pogledi usmjerili prema ta dva uzdignuta prsta. ''Ja bih htjela reći nešto lijepo o Japi'', - začuje se tihi glasić. ''Izvoli, Lana, reci!'', - ohrabri ju vjeroučiteljica. ''Mama mi je pričala,'' – započe djevojčica, ''što je prije par dana vidjela. Upravo kad je ulazila u pekarnicu, ispred nje je u redu čekao Japa, a ispred Jape jedan dječak je kupovao slanac. Dječaku je nedostajala jedna kuna da plati slanac. Pretraživao je desni džep – ništa, lijevi džep -  ništa; nema jedne kune. Onda je Japa rekao da će platiti slanac za dječaka i platio mu. To je moju mamu tako dirnulo da je ona Japi platila kruh.'' ''Hvala ti, Lana! Iz ovog primjera, djeco, možemo naučiti da svaki, baš svaki čovjek, ima nešto dobro u sebi, barem jedno zrnce dobrote ili jedan gram zlata koji trebamo otkriti. Slušajući sve ovo, ja sam odlučila zamoliti župnika da prikaže svetu misu za spasenje Japine duše. Pozivam vas da dođemo na tu misu i da Japu odsad imamo u svojim molitvama.''

Sljedeće srijede na večernjoj misi bio je veći broj djece. Možda se pokoja baka začudila zašto toliko djece na misi radnim danom. No, djeca su znala zašto; znala je i vjeroučiteljica… i Japa je znao. Naravno, znao je i Bog u čijim očima jedno zrnce dobrote postaje nebrojeno mnoštvo zrnja, a jedan gram zlata barem kao kilogram, a možda čak i tona… Tko zna?! Ma, nitko sa sigurnošću ne zna kako radi Božja vaga.

s. Krista Mijatović

*****

KAKTUS

24 Kaktus     Zadnje vrijeme odlazim na svoj godišnji posjet zavičaju u lipnju. Upravo taj mjesec cvate divan kaktus što ga moja sestra uzgaja u loncu. Kad sam ga po prvi puta vidjela, bila sam zapanjena njegovom ljepotom. Ne sjećam se da sam takve divne cvjetove kaktusa igdje vidjela, čak ni na slici. Broj cvjetova dosezao bi i do četrdesetak. Začuđuje to što kaktus ne zahtijeva posebne pažnje, osim da ga se zalijeva i da ga se zimi skloni u ne previše toplu prostoriju. A što je još čudnije - cvjetovi traju samo dvadeset četiri sata.

     Kaktus stoji u dvorištu pred kućom. Kako je oko kuće žičana ograda, svi prolaznici zastanu kako bi se divili kaktusu. Prolazila onuda i susjeda, koja ga je po prvi puta vidjela. Zastao joj dah. Kako smo sestra i ja bile upravo na dvorištu, upita nas:

  - Mogu li ući i izbliza pogledati cvijet?

  - Slobodno, odgovorile smo skoro istodobno.

     Bila je oduševljena. Stala je i divila se.

  - Može li ga se presaditi? zapitala je s puno žara.

  - Kako ne, odgovori sestra. Evo, baš ima mladih, mogu ti odmah dati. Zasadi u lončić i zalijevaj.

  - A kako dugo treba čekati da procvate prvi cvijet, zanimala se susjeda.

  - Ja sam čekala petnaest godina, odgovori sestra.

  - Ah! - ote joj se krik razočaranja. Onda si ga ja neću presaditi. Petnaest godina gledati u loncu samo sivi kaktus?! Ja volim cvijeće koje brzo procvjeta. Ne, hvala! rekla je s gorkim okusom. Dajte ga nekome drugom.

     I otišla je.

     Meni je dugo ostao u sjećanju taj prizor. U prvi mah sam i sama bila iznenađena. Nisam mogla zamisliti da je tako dugo trebalo dok se kaktus razvio i procvao. Bila sam zatečena i time da dijelim susjedinu izjavu : ja volim cvijeće koje brzo procvjeta.

     Da, svi mi volimo cvijeće koje brzo procvjeta, i koje često cvate. U većini vrtova ono ima prednost. Ponosimo se njime. Sivi kaktus obično stoji negdje u kutu, sve dok ne procvjeta.

     Slična je situacija i u Božjem vrtu. Volimo cvijeće koje rese cvjetovi: naravni i nadnaravni darovi. Volimo da cvijeće brzo procvjeta, da se vide plodovi našega truda, da naše nastojanje bude okrunjeno brzo i uspješno. Ne volimo sivilo svagdašnjice kroz petnaest, dvadeset ili trideset godina... Ne volimo sitne bodlje - neugodnosti svagdanjeg života. A ipak ne možemo u Božjem vrtu svi biti kalamljene ruže, niti bijeli mirisavi ljiljani. Ne možemo čak ni izabrati koji ćemo cvijet biti. To nam je izabranje darovano od Boga. To je Božji dar i ujedno zadaća koja nam je povjerena. Jahvin siromah ne bira vrstu cvijeta, on prihvaća sve iz Božje ruke, pa bila to i zadaća da bude mali sivi kaktus u kutu dvorišta kroz nebrojeni niz godina. Hoće li na pragu vječnosti procvasti predivnim cvijetom, ovisi samo o jednom: da li je spreman izdržati sivilo tolikih godina stojeći u kutu u tihoj i radosnoj nadi da Gospodar vrta upravo takav kaktus želi. Nije važno što drugi na njemu vide samo sivilo i sitne bodlje, važna je činjenica da Gospodar s povjerenjem zalijeva kaktus kroz dugi niz godina, važno je da će kaktus, kad dođe njegov čas, procvasti i biti ljepši od tolikih cvjetova koji često cvatu. A Gospodaru je baš stalo do predivnog cvijeta bezuvjetnog povjerenja i predanja bez obzira na dodijeljeno mjesto u vrtu, na studen, ili žegu, na prihvaćanje ili neprihvaćanje okoline...

     To je teška zadaća i mi je uopće ne bismo mogli ispuniti da se jedan predivni Božanski CVIJET nije odrekao svoga sjaja i čara i pristao da kroz trideset godina prihvati sivilo naših ljudskih dana i bodlje našeg svagdanjeg života. Da, pristao je da postane “kaktus” radi nas. “Njega, koji ne okusi grijeha, Bog za nas grijehom učini” (2 Kor 5,21a). Pristao je da bude nepriznat od svojih sumještana, nepriznat od vodećih u Božjem narodu, od onih koji su poznavali Zakon, od onih koji su bili na vlasti. Vlastitom mukom i smrću slomio je svaku bodlju naših kaktusa. A kad je u Uskrsno jutro procvao neprispodobivo sjajnim CVIJETOM, nestalo je sivila. A nama zastaje dah kad ga u vjeri promatramo...

     Od toga Uskrsnog jutra svaki kaktus može živjeti u radosnoj nadi da će i on doživjeti svoje uskrsno jutro. I od tog je dana posvećeno sve sivilo i svaka bodlja života.

                                                       s.M.Margita Gašparovsky

*****

ČASNA SESTRA – POŠTARICA?!

23 Casna sestra postarica

Ne vjerujete? Još niste čuli da časne sestre i poštu raznose? Jasno vam je da su časne sestre vjeroučiteljice, sviračice, kuharice, odgajateljice, njegovateljice, vrtlarice..., ali i poštarice?! No dobro, zamislite da časna sestra šeće po vašem kvartu i ubacuje kuverte u poštanske sandučiće. Neviđeno, i da, imate pravo, pomalo smiješno! Naslov ovog teksta zacijelo je neka zabuna. E nije, nego - živa istina. Doduše, 'poštarenje' nije glavni posao sestre o kojoj je riječ (ona je, inače, vjeroučiteljica), raznošenje pošte više joj je kao hobby koji ona zaista vrlo rado čini. A evo kako je počelo...

Počelo je, ni više ni manje, nego čak iz Vatikana. Naime, kad je Papa prije nekoliko godina iz Vatikana proglasio Godinu posvećenog života, jednoj časnoj sestri, dakle osobi posvećena života, čim je čula vijest iz Vatikana, odmah je sinula ideja da na posebno oblikovanim kartončićima ispiše imena sestara iz svoje provincijalne zajednice. Zamišljeno – učinjeno. Na prvu nedjelju došašća, svako je dijete poslije nedjeljne mise dobilo kartončić s imenom svoje 'tajne prijateljice'. Tijekom adventa, djeca su trebala moliti za časnu sestru čije su ime izvukli. Djeca su to revno i vršila.

Tajne prijateljice

Kako se bližio Božić, djeca su došla na ideju da izrade i napišu božićnu čestitku za svoju 'tajnu prijateljicu'. Vjeroučiteljica je ideju podržala i prihvatila predati čestitke onima kojima su bile upućene. Kad su sestre dobile čestitke i saznale za dječje molitve, bile su vrlo ugodno iznenađene i osjećale su potrebu pismenim putem djeci zahvaliti i obećati svoju molitvu za njih pa je vjeroučiteljica nosila njihova pisma djeci. Naravno, pretpostavljate da su i djeca bila ugodno iznenađena. Njihovoj radosti (i znatiželji) nije bilo kraja. Zanimalo ih je odakle je sestra, kako je osjetila poziv, čime se bavi, kako izgleda...; pisali su sestrama i o tomu koga imaju u obitelji, što treniraju, koji im je predmet u školi najdraži, i sl. I opet je dakle, trebalo pisma nositi, pa odgovore, pa pisma, pa odgovore... i tako do dana današnjega. Možda bi se to moglo i HPT-om, ali nema potrebe kad može sestra jer ionako radi u školi, a u samostan o kojemu je riječ često putuje.

Noseći pisma, sestra se i sȃma sjeti događaja iz svog djetinjstva. Jednom je prelistavajući MAK, a bila je vjerna makovica, naišla na par redaka u kojima je jedna sestra iz družbe Kraljice svijeta izrazila spremnost odgovarati na znatiželjna pitanja onih djevojčica koje su se zanimale za redovnički život. MAK je objavio adresu na koju se moglo slati pisma toj sestri. Malo sam se dvoumila. Osjećala sam da me Bog poziva na posvećeni život i imala sam bezbrojna pitanja, ali što ako su moja pitanja glupa?! Ipak sam se ohrabrila i napisala prvo pismo. Nisam požalila zbog toga. Pisma koja sam dobivala bila su toliko duhovna, poticajna, ohrabrujuća. Još uvijek ih čuvam. Danas, kad se toga sjetim, razmišljam ovako -  Bog je u moje srce zasadio sjeme poziva, ali pisma su sjeme zalijevala. Možda i ova pisma koja sada raznosim, njeguju nečiju klicu duhovnog zvanja. Možda i netko od vas koji čitate ove retke osjeća poziv i ima koje pitanje o redovničkom životu; ne bojte se, slobodno pišite na adresu:

Sestre sv. Križa

Kralja Tomislava 22

31 400 Đakovo

Odgovor uskoro stiže! J

s. Krista Mijatović

*****

SPREMANJE

22 Spremanje„Ništa se ne vidi od našeg silnog grabljanja i skupljanja borovih iglica i suhe trave“ zaključile smo skoro istovremeno nakon završenog napornog čišćenja obale ispred naše kuće na Portu.  Nije baš bilo lako skupljati iglice između kamenja. Moraš paziti da ne izvrneš nogu, ili još gore, da ne padneš i ne slomiš nogu. Premda smo napunili desetak ovećih najlonskih vreća, nije nam se činilo da se nešto naročito primijetilo od naše akcije čišćenja.

Sjetila sam se tada jedne prče.

Pustinjak stanovaše na rubu šume, blizu jednog potoka. Provodio je dane u molitvi, sabranosti, pokori i radu. Jednoga dana došao k njemu mladi monah tražeći savjeta.

„Oče, toliko se trudim vježbati u krjeposti, no čini mi se da se ni malo nisam pomaknuo od početka“, rekao je monah.

Starac pustinjak mu pruži jednu košaru i reče: „Donesi u košari vode iz obližnjeg potoka i zalij ovo cvijeće!“

Monah ode, zagrabi vodu u košaru, no dok je došao do starca, voda je već sva iscurila iz košare. Starac mu zapovijedi da nekoliko puta ponovi isto. Monahu to dojadilo, pa reče starcu: „Vidiš da se to ne isplati, jer mi sva voda iscuri iz košare i ne uspijevam zaliti cvijeće.“

„Itekako se isplati“, odvrati starac. „Pogledaj košaru! Kad sam ti je dao, bila je sva blatna. Istina, ti nisi zalio cvijeće vodom iz potoka, ali si oprao košaru od blata. “

Puno puta se i nama u duhovnom životu čini da se u redovnom čišćenju duše u svetoj ispovjedi i ne vide neki rezultati, bez obzira kolike vreće grijeha izbacimo iz sebe. Kao da nismo ništa očistili. A ipak, da to ne činimo redovito, nakupilo bi se smeće grijeha da se ne bi dalo živjeti. Ponekad je potrebna i godišnja akcija temeljitog čišćenja, jedna ili više njih, u duhovnim vježbama ili u korizmenom vremenu, povlaštenom za takve akcije. Kada smo smirenije, sabranije, oči su nam čišće, možemo vidjeti i ono što inače u užurbanosti života ne primjećujemo. Treba nastaviti odlaziti do potoka i onda kad nam iz košare sva voda iscuri, kad nam se čini da se nismo ni pomakli u duhovnom životu.

Korizmeno vrijeme jest vrijeme milosti, kada „pokorom čistimo dušu“. Zagledani u Isusa izdana, popljuvana, izbičevana, trnjem okrunjena i na križ pribijena otvaraju nam se oči te vidimo i vlastiti dio krivnje u nanošenju boli i poniženja Isusu. Vidimo u sebi Judu, Pilata, vojnike, svjetinu.

Ne propustimo ovo povlašteno vrijeme za akciju čišćenja svoje duše i savjesti, kako bi očišćena pogleda mogli prepoznati Uskrsloga među nama.

                                                                  s.M.Margita Gašparovsky

*****

SVE NA JEDNU KARTU

21 Zna 1kartiSvaki nastavnik koji je imao priliku doći u neku školu i dobiti osmi razred, svjestan je koliko je to iskustvo mukotrpno. Potrebno je beskrajno puno strpljivosti, razgovora, dogovora i određeni protok vremena da bi 'sve došlo na svoje mjesto'. Kad se to zbude, korist bude obostrana, i za učenike i za nastavnika. Učenici kao da se otvore. Imaju potrebu postaviti mnoga pitanja, dijeliti vlastita opažanja, iznijeti osobna traganja u razrješavanju nekih nedoumica… Kroz sve to učenici imaju priliku biti obogaćeni znanjem i životnim iskustvom nastavnika. S druge strane, to su ujedno prilike u kojima i nastavnik može iznenađujuće puno naučiti od učenika.

Sjećam se tako nedavne iznenadne pouke jednog osmaša. Tema sata je bila ''Duhovni poziv''. Govorila sam o svom životu: kako sam osjetila poziv, odlazak u samostan, reakcija roditelja… Nakon što sam izrekla sve što sam planirala, dala sam učenicima priliku da postave pitanje, izreknu svoje razmišljanje, i slično. Bilo je puno pitanja, osvrta. Preostao je još jedan učenik koji se javio za riječ. Izrekao je ovu rečenicu: ''Pa Vi ste sve stavili na jednu kartu.'' Zamolila sam ga da pojasni. ''Vi ste cijeli svoj život stavili na jednu kartu – Božju kartu. Ponekad se pitam, tko mi može jamčiti da Bog postoji. Tko može jamčiti da poslije smrti duša nastavlja živjeti u vječnosti? Tko može jamčiti da Bog nagrađuje dobro? Čini mi se da su časne sestre jamci za sve to. Jamče svojim životom.''

Bila sam iznenađena. Nisam očekivala da i osmaši u časnim sestrama prepoznaju jamčevinu budućeg svijeta. Bilo mi je drago. Svoju sam radost prinijela Bogu na čiju kartu svakodnevno stavljam svoj život kao zalog. Pozivam i tebe, da sve staviš na Božju kartu. Ne boj se, nećeš izgubiti! Jamčim svojim životom.

s. Krista Mijatović

*****

DIPLOMA

20 DiplomaS kolikom radošću mi je jedna poznanica priopćila vijest da joj je kćer dobila diplomu. A sjećam se koliko je muke imala tokom školovanja. Neprestano je morala svoju kćer poticati na učenje, obilazila je profesore, nalazila i plaćala instruktore. No, sada je sve to iza nje, sada je ispunjena radošću. Diploma njene kćeri , ja bi rekla da je i njena diploma. Da nije mamina zalaganja i zauzimanja, ne znam što bi bilo od kćeri i od diplome.

        Kad sam je gledala tako razdraganu i radosnu shvatila sam kolika može biti uloga majke u stjecanju diplome i životnog uspjeha. Sjetila sam se svojih đačkih dana, strahova pred ispitima i potajnih želja: kad bi bilo nekog da se zauzme za mene. Naučit ću ja, nije da neću, samo, eto, neka me malo preporuči. Nije me onda imao tko preporučiti. A đak je uvijek đak, čak i onda kad odraste. Uvijek traži protekcije, piše šalabahtere ne bi li malo uspio prevariti profesora ili učitelja, pokazati se boljim. Mnogima to i uspije pa dobiju bolju ocjenu nego što zasluže.

Ima jedna jedina škola u kojoj prijevara nikad ne upali. To je škola života. Učitelja u toj školi nikad se ne može prevariti. Ispit ljubavi polaže se punih 24 sata u danu. Sve da i hoćeš Učitelja ne možeš prevariti.

        Ako je jedna kćer za ovozemni uspjeh na ispitu uspjela iskoristiti sve majčine potencijale, zar da ja zaostajem u dosjetljivosti u kudikamo važnijoj stvari? (Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti. Lk 16,8b).

        Ta meni tako loše ide životna škola. Na ispitima ljubavi vrlo često padam. Zar ja nemam Majku? Moj je propust, ako je ne znam angažirati u pripremi ispita. Njoj je vrlo dobro išla ta životna škola. Nikad nije pala na ispitu. Ne trebam tražiti i plaćati instruktore, ona može biti moj instruktor. Ona me može poučiti kako se čita, pamti, pohranjuje u srcu i prebire knjiga života - Isusovo Evanđelje. A, usput rečeno, ako tko ima kod Učitelja utjecaja, onda je to ona. Može me zagovarati kod Učitelja da ne bude tako strog kod ispita ljubavi, da mi malo progleda kroz prste, jer ona dobro zna da tu nisam neki lumen, kad se o ljubavi radi. 

Ne molimo li u molitvi sv. Bernarda: kako  se nikada nije čulo da bi ona ikoga zapustila. Gajim veliko pouzdanje da ni mene neće zapustiti i ostaviti na cjedilu kod životnog ispita ljubavi.

s.M.Margita Gašparovsky

*****

'VRSTA' KOJA IZUMIRE

19 vrsta koja izumireMračilo se. Sivi jesenski dan iz trenutka u trenutak preoblačio se u nijanse crne boje. Kroz prozor jedne samostanske sobe, nazirao se lik sestre koja je gotovo nepomično čitala nešto. Ista scena već satima, danima, mjesecima… Nižu se knjige – jedna za drugom: na hrvatskom, engleskom, njemačkom, talijanskom, francuskom, španjolskom… Svima je ista tema – posvećeni život.

Nije neobično da sestru takva literatura zanima. No, možda i jest neobično. Zašto toliko vremena proučavati nešto što je ionako na izmaku snagâ?! Otkad je profesor na fakultetu sasvim usput u predavanju izjavio da je posvećeni život ''vrsta koja izumire'', a župnik na župi to (ne)svjesno potvrdio riječima: ''Redovnice su aorist (prošlo svršeno vrijeme).'', nije sestri bilo svejedno. Voljela je svoj poziv toliko da joj se činilo, kad takav način života ne bi postojao, ona bi ga 'izumila'. Pitala se: ''Zar je moguće da smo bez budućnosti?! Zar nas Bog zaista više ne treba?!''

 U nadi protiv svake nade

Knjige nisu davale previše nade. Crkveni dokumenti se o redovništvu izražavaju tako hvalospjevno (kao kad se drže pogrebni govori – zapazio bi jedan hrvatski teolog), statistike pak neumoljivo donose porazne brojke. Ni stvarnost ne daje previše nade. Daleko je više onih kojima se u samostanu pjeva: ''U raj, poveli te anđeli…'', negoli onih kojima se zavjetno slavlje uveličava pjesmom: ''Slušaj, kćeri, i pogledaj…'' Pogledamo li župe, ni tamo nije ništa bolja situacija. Nekad se kvaliteta župnih zajednica mjerila po tomu koliko je koja župa dala duhovnih zvanja, a danas?! Danas se još samo stariji naraštaji sjećaju da je iz njihove župe davno, davno prije, bilo djevojaka i mladića koji su se odazvali na Božji poziv.

Pa ipak, na drugom kraju svijeta, ni više ni manje negoli u Sjedinjenim Američkim Državama, poznajem župu iz koje su trenutno tri mladića i dvije djevojke u svećeničkoj odnosno redovničkoj formaciji. Postavlja se pitanje, otkud to?! Otkud toj župi tolika zvanja?! Od Gospodara žetve, naravno. Zvanja su plod molitve. Ova američka župa to dokazuje. Ne prođe nijedan dan, nijedna sveta misa, a da se u Molitvi vjernih ne čuje zaziv: ''Za nova duhovna zvanja iz naše župe, molimo Te…'' Osim toga, u župi postoji trajno klanjanje. Već dugi niz godina, danju i noću, izmjenjuju se vjernici u adoraciji pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Jedna od nakana klanjanja jest – nova duhovna zvanja iz župe. Spomenuta nakana se izriče i prije svakodnevnog moljenja krunice.

Pastoral zvanja

A kod nas?! Poduzima li se što kod nas?! I u našim župnim zajednicama moli se za zvanja. Čak jedanput godišnje – prigodom Nedjelje Dobrog Pastira. Pardon, možda ipak to bude češće jer postoje knjižice tzv. 'Prvih subota'. Nažalost, u većini župâ te knjižice, uredno odložene na policu, skupljaju prašinu. Ipak, to nije sve. Mi imamo animatore za duhovna zvanja koji problemu pristupaju odgovorno, redovito imaju svoje sastanke, smišljaju projekte, izumljuju metode… Istina je da sve to može pospješiti uspjeh, ali molitva jedina može donijeti plod. Pastoral duhovnih zvanja je poput drveta. Drvo ne donosi uspjehe nego plodove. Mi se možemo (i trebamo) truditi: okapati, polijevati, orezivati… ali Bog daje plod. Zvanja su plod molitve. Ne zaboravimo: ''Molite dakle Gospodara žetve…'' (Mt 9,38)

Možda bi i onoj sestri što toliko čita o posvećenom životu plodonosnije bilo da ode u kapelu moliti za posvećeni život. Isti bi se savjet mogao dati i sestri koja ovo piše. J

s. Krista Mijatović    

*****

KAMEN

18 Kamen        Dobila sam "sufurdiju" i spremila sam se vratiti. No nije baš bila zgodna prilika pa sam mislila, odložit ću to za kasnije. No ni kasnije nije bila zgodna prilika a mene je to prilično žuljalo.

        Dobila sam novu "sufurdiju", sada s druge strane, i opet nisam imala priliku vratiti, a nisam u potpunosti odustala od nauma da vratim. Samo sam sve odgodila. Došla je još jedna "sufurdija", pa još jedna, a ja sam sve to slagala u sebi. Poput teškog kamenja pritiskalo me to prema zemlji. Sa svim tim "odgođenim prilikama" našla sam se pred Evanđeljem o preljubnici. Nevoljko sam morala priznati da sam spremila prilično kamenja koje sam htjela baciti na one od kojih sam i dobila. I počela sam polako iz svojih džepova vaditi kamen po kamen i stavljati pred Isusa. Nisam ni znala da sam ih toliko natrpala u svoje džepove. A kamenje je pritiskalo k zemlji i nisam mogla slobodno hodati. Sputavalo me i činilo pogrbljenom, otežavalo moje korake, i sve u svemu, zagorčavalo mi život.

        U Isusovim očima sam čitala upite:

  • Što će ti sve to kamenje?
  • Zašto ga tovariš na samu sebe?
  • Zašto moraš padati pod njegovom težinom?
  • Zar ne želiš biti slobodna?

Isprazni svoje džepove od kamenja. Uspravi se. Olakšaj život samoj sebi. To što ne reagiraš odmah, ništa ti ne pomaže ako ne izbaciš kamen iz svoga džepa, iz svoga srca. Samo slobodni hodaju lagano. Ne treba ti to kamenje. Daj ga meni. Za uzvrat ću ti dati slobodu i radost života.

Potpunu slobodu i radost življenja želim sebi i svima koji poput mene povremeno ili češće pune svoje džepove kamenjem. Isus je izišao iz kamenog groba živ. Veliki kamen bio je u uskrsno jutro otkotrljan. Dozvolimo mi upravo to da se sve naše kamenje otkotrlja daleko, daleko od nas i pobijedit će život i radost.

                                                           s.M.Margita Gašparovsky

*****

ANĐELI POSTOJE, JA SAM IH SRELA

17 andjeli postoje        Ne znam hoćete li se složiti sa mnom, ali u današnje vrijeme opaža se bujanje pobožnosti prema anđelima. Ma, zapravo, nije riječ o pobožnosti, nego se tu više radi o svojevrsnoj nezasitnoj ljudskoj znatiželji da proviri u onozemni svijet. Znalci, i ne bez razloga, kažu da New age ima prste u tom. S druge pak strane teolozi ne žele gubiti dragocjeno vrijeme promišljajući o jednoj tako 'djetinjastoj' temi. Angelologija je sasvim zanemarena na teološkim učilištima, upravo je iskorijenjena. Na tom tragu su i neki ekstremni slučajevi koji dovode u pitanje opstojnost anđela. Budući da nemam namjeru zalaziti u teološka nadmetanja, započet ću s opisom događaja koji vam želim prenijeti. Događaj je istinsko iskustvo. Vjerovali ili ne… Ako pročitate do kraja, uvjerena sam da ćete povjerovati.

        Bilo je to ne tako davno. Točnije, prije nekoliko godina. Otprilike krajem rujna. Dok su sunčane zrake znatiželjno provirivale u samostansku sobu, a povjetarac se kroz prozor igrao listovima vjeronaučnog udžbenika za prvi razred na mojem radnom stolu, tiho sam šaptala molitvu 'Anđele čuvaru'. Toga sam dana trebala posebnu pomoć anđela čuvara jer me u prvom razredu na satu vjeronauka čekala tema baš o anđelima. Nakon molitve, s pripremom sata nije bilo većih poteškoća.

Nastava je započimala  u 14 sati. Prvi sam sat bila s 1. b razredom. Sat je bio praćen s velikim zanimanjem djece. Kako izgledaju anđeli? Zašto ih ne vidimo? Ima li anđela čuvara svaki čovjek? Mudre dječje glavice nizale su pitanje za pitanjem. Najživlja rasprava bila je o tom što anđeli čuvari rade?! Sat je završio molitvom 'Anđele čuvaru', a onda je zabrujalo školsko zvono. Dok sam uzimala Dnevnik i kretala se prema vratima, dječak i djevojčica iz prve klupe upravo su stigli do vrata i uhvatili bravu. U tom trenu, između njih i mene, na pod je pao jedan veći dio stropa. Neopisivo! Odjednom, iznenada, neočekivano…, bez prethodnoga pucketanja ili drugih uznemirujućih signala, debeli sloj građevnoga materijala odvojio se od stropa i pao tik pred moje noge. Da sam učinila samo još jedan korak, zasigurno bih završila u bolnici s potresom mozga i drugim teškim ozljedama. No, to nije sve. Da su onaj dječak i djevojčica ostali sjediti u klupi još samo nekoliko sekundi i oni bi teško nastradali. Meni je kroz glavu munjevitom brzinom prostrujala misao: 'Ovdje je na djelu bio anđeo čuvar.' Okrenula sam se prema uplašenoj djeci i rekla: 'Djeco! Sada znamo što rade anđeli čuvari i zašto nam ih je Bog dao! Upravo su spasili Luciju, Ivana i mene!'

Od tada, kad god u prvom razredu govorim o anđelima, uvijek ispričam i ovaj događaj. I nije tema o anđelima djetinjasta, osim ako joj se pristupa djetinjasto, odnosno new age-ovski.

s. Krista Mijatović

*****

NAJVIŠI VRH SVIJETA

16 Nvrh svijeta smRadila sam u slobodno vrijeme neki fizički posao i slušala sam HKR (Hrvatski katolički radio). Bila je u tijeku emisija:“Put pod noge“. U emisiji je gostovao planinar koji je obišao one najviše vrhove na svijetu, ali i one niže. Opisivao je napore puta, opasnosti, zamke, teškoće i zahtjevnosti. Ali, radost kad se popne na vrh brda učini da sve to zaboravi. „Kad na Mont Everestu (najvišem vrhu svijeta) podigneš ruke i shvatiš da između tebe i neba nema više ništa, obuzme te prekrasan osjećaj“, svjedočio je planinar.

No, kao za utjehu onima, koji nemaju snage ili novca da si priušte put na Mont Everest, oni se mogu popeti na neko malo brdo, pružiti ruke prema nebu i osjetiti da između njih i neba nema više ništa. „Svi bi si trebali priuštiti taj krasan osjećaj“, poticao je planinar sve slušatelje.

Gaseći radio pomislila sam: očito si mlad i zdrav, pa ne znaš kako ima puno onih koji niti imaju novca za planinarenje a niti noge za to. Neki se ne mogu popeti ni na bundevu a kamoli na brdašce. Ta ima toliko onih koji ni prst ne mogu pomaknuti, a kamoli korak napraviti.

I dok sam se penjala stubama prema kapeli, zastadoh na jednoj stubi i rekoh sama sebi: čekaj, čekaj, možda je taj planinar ipak imao pravo. Ima jedno brdo na koje se svatko može popeti. Istina, penjanje je vrlo naporno i zahtjevno, cijena mu je vrlo visoka, puno košta. Košta sve snage života, košta sam život. To je brdo Kalvarija. Brdo koje nadvisuje sva ostala brda. Na njemu je uzdignut križ, čije grede sežu sve do neba. Što je prema njemu Mont Everest? Sam Sin Božji poveo je povorku svih planinara svijeta prema tom najvišem vrhu, na kojem je On, noseći svoj teški križ, prokrčio planinarsku stazu. Na to su se brdo već popeli oni koji ni koraka ne mogu učiniti, koji su prikovani uza svoj krevet, sjedinjujući svoje patnje s Raspetim, koji je na Kalvariji,  na tom je brdu, dao svoj život za nas. Na to se brdo uspinjemo svakoga dana prihvaćajući svakodnevne križeve. U ovom penjanju ne igraju važnu ulogu dobre noge, ni dobre cipele, nego dobro srce, otvoreno Božjoj volji. Kao i kod planinarenja,  i ovdje još više treba ustrajnog napora u hodu na Kalvariju, otkrivanje zamki Zloga, izbjegavanje opasnosti od provalije pakla, svladavanje svakodnevnih teškoća života i zahtjevnost napornog puta. Taj put je zapravo jedini siguran put uspona na brdo života. Kad se na njega popne i kad se podignu ruke, doživi se neopisiva radost i svijest da između nas i Neba nema više ništa.

Cijelu smo korizmu hodali za Isusom i s Isusom njegovim i našim križnim putem, penjući se na najviše brdo svijeta. Možda nas bole noge ili srce. No, samo  ako ustrajno koračamo za njim trnovitim putovima prema Kalvariji, doživjet ćemo radost Isusova i našeg uskrsnuća. Ustrajni uspon na najviši vrh svijeta, gdje već sja zora uskrsnog jutra, sebi i vama želim

s.M.Margita Gašparovsky

*****

 „RUKE KOD POSLA, SRCE KOD BOGA!“ (m. Marija Terezija Scherer)

ruke srcesmU današnje vrijeme, kad se toliko govori o identitetu ovoga i onoga, nerijetko bude spomenuta i kriza redovničkog identiteta. Tako se u stručnoj literaturi promišlja o ulozi redovništva u Crkvi i društvu, pokušavaju se dijagnosticirati vanjski i nutarnji razlozi njegova izumiranja; sve naglašenija uloga laika na pastoralnom planu ponekad u nekima budi pitanje svrsishodnosti redovništva… U takvoj, pomalo dezorijentirajućoj situaciji, čini se da gornja izreka dobro izražava što je redovništvo u svojoj bîti, osobito kad su u pitanju 'aktivni redovi' koji, za razliku od kontemplativnih imaju jedan izazov više – akrobatsko umijeće u održavanju ravnoteže između molitve i pastorala.

        Redovnički apostolat

To je umijeće na neki način prisutno i u crkvenim dokumentima koji govore o redovništvu. Oni, s jedne strane, u redovnicima bude svijest da su dužni služiti Crkvi, a s druge strane ne zaboravljaju uvijek iznova naglasiti da apostolsko - dobrotvorna djelatnost iako pripada samoj bîti redovničkog života, nije prvotni cilj redovničkog zavjetovanja. Apostolska djelatnost se, naime, može vršiti i bez posvećenja koje proizlazi iz redovničkog zavjetovanja. Da redovnici vjerno revnuju oko spasiteljske misije Crkve dokazuje njihovo svesrdno zauzimanje na biblijskom, liturgijskom, dogmatskom, pastoralnom, ekumenskom, misijskom, socijalnom i drugim inim područjima. Njihovo zalaganje Crkva uvelike cijeni. No, kako smo vidjeli, ti pothvati nisu specificum ukorijenjen u redovničkom zavjetovanju pa makar postoje i čitave redovničke družbe čiji je osnutak usko vezan uz život i potrebe Crkve. Konkretnije, „redovništvo nastaje u Crkvi, iz Crkve i za Crkvu, ali ne u prvom redu zato da 'nešto radi', nego zato da na 'određeni način postoji'!“ (Š. MARASOVIĆ, Demos ante portas. Crkva u Hrvatskoj pred demokratskim izazovima, CUS, Split 2002, str. 312.)

Svjedočanstvo života

Djelotvoran doprinos redovništva za Crkvu i za svijet jest u njegovom specifičnom načinu življenja – u zajedništvu, koje bi trebalo biti takvo da vidljivo očituje otajstvo crkvenog jedinstva. Također, treba spomenuti i eshatološku dimenziju kojom je redovnički život na poseban način obdaren među svim drugim životnim oblicima. No, to nije sve. Bogu posvećeni život bi trebao biti i izvanjski, prepoznatljivi znak svetosti Crkve. Iako je Koncil sve vjernike pozvao na svetost, redovnicima je posebno povjerena zadaća očitovanja svetosti Crkve. Primjerom vlastitog života trebali bi i drugu braću pozivati na nadnaravne stvarnosti. Zato, ako je svjedočenje o svetosti Crkve u svijetu manjkavo, prvi su redovnici odgovorni za to. U tom kontekstu važno je zapaziti da Crkva tijekom obreda zavjetovanja nad novozavjetovanike zaziva silu Duha Svetoga: „Pošalji u njih Duha svetosti.“ i „Udijeli im da poustrajnosti u evanđeoskom savršenstvu uvećaju svetost Crkve i jačaju moć njezina apostolata”.
Redovnik/redovnica, dakle, ne ostvaruje osobnu svetost za sebe nego za Crkvu i još više, ne jača apostolat Crkve apostolatom nego baš svetošću. Ili, drugim riječima, primarni apostolat svakog redovničkog pojedinca i svih redovničkih zajednica jest svetost.

        Vizija karizme

No, Bogu posvećene osobe vrlo dobro znaju da se do svetosti ne dolazi skrštenih ruku.

Iako ih se prije svega definira po onomu što jesu, a ne po onomu što čine, redovničke zajednice se trude prema vlastitoj karizmi odgovoriti na prioritetne potrebe čovječanstva. I tu nastaju nemali problemi. Teško je jasno izreći što je čija karizma, a nema suglasja ni oko toga koje su prioritetne potrebe današnjeg društva. Definiranje vlastite karizme, ako ju se shvati u vitalnom a ne u okamenjenom smislu, iziskuje trajni update. Sljedeći problem je što se sužavanje apostolata, uzrokovano manjkom novih članova, najčešće provodi po shemi 'samo da Ustanova funkcionira', odnosno da se zajednice ne zatvaraju i djelokruzi ne gase dokle god je to ikako moguće. Pritom se često nema jasna vizija karizme i nisu transparentni prioriteti apostolata, te nema dugoročnih ciljeva niti dovoljno sluha za znakove vremena.

Možda nas zapravo i nema tako malo, kako se najčešće čuje u redovničkim krugovima, ali bismo svakako trebali biti 'više organizirani'. U tom smislu, ne bi bilo od viška kad bi bilo više informacija o apostolatu svake pojedine sestre, više međusobne 'umreženosti'… Time bi se ujedno ojačala svijest i zalaganje za zajedničke ciljeve. Isto tako, potrebna je i svojevrsna prementalizacija na koju je ukazao još Drugi vatikanski koncil, imajući u vidu lik svećenika dušobrižnika, a što bi se moglo primijeniti i na redovništvo. Umjesto paradigme osobe koja 'ima sve u svojim rukama', budimo osobe otvorene za suradnju, uvažavajmo inicijative drugih… Same nećemo daleko stići; sa suradnicima pak može se postići puno više. Sve je bjelodanije da bi primarno polje rada sestara zapravo trebala biti duhovnost. Na tom tragu, možda bi se sestre mogle više angažirati oko duhovnog vodstva za što bi trebale biti 'stručnjaci' budući da svednevice intenzivno žive duhovni život. Tako čineći imat ćemo 'ruke pune posla, a srce puno Boga'.

s. Krista Mijatović

*****

MATEMATIKA

14 matematika smZa svojega posjeta zavičaju nazočila sam jednoj obiteljskoj prepirci.

„Tetka, što si ono rekla da ti trebam kupiti? Šećer i špagete?„ upitala je nećakinja moju sestru.

„Ne zaboravi i margarin, trebat će mi za kolač“ odgovorila je sestra.

„Vidiš, skoro sam margarin zaboravila“,  prisjetila se nećakinja.

„Koliko ti treba novaca?“ upitala je sestra.

„Ništa, ostalo mi je još od prošli puta“ bio je odgovor nećakinje.

„Kako ništa a kupila si mi prašak za pranje? upitala je sestra povišenim tonom.“

Situacija se „zaoštrila“. Vidim da im matematika ne ide. Nikako sa računima na zelenu granu. Nasmijala sam se u sebi a bilo mi je drago što u svojoj matematici obje žele da ona druga strana ne bude oštećena.

        Kamo sreće da se mi tako (matematički loše) odnosimo prema svima s kojima živimo i za koje mislimo da nam nešto duguju. A zapravo svi smo mi dužnici samo Jednome, Onomu, koji je platio Ocu sve naše račune, sve naše dugove. I to vrlo skupo. Vlastitim životom i vlastitom krvlju. Dao je svega sebe bez pridržaja i bez računice.

Očito i Njemu matematičke zakonitosti ne leže, ali toliko obiluje ljubavlju da nam nikad ne nabija na nos preskupu cijenu koju je za nas i umjesto nas platio. Ne prisiljava nas da dug moramo vratiti. Kako je onda bijedno kad mi mislimo da nam netko nešto duguje. Samo Njemu, dugujemo sve, svoj život i svoje spasenje, A On? On ne izigrava egzekutora, koji će naplatiti svoja potraživanja. On samo neodoljivo privlači one, koji u nj upiru svoj pogled. Ne traži od nas da budemo vješti trgovci, uspješni menedžeri, ne traži da završimo fakultet iz matematike. Dovoljno je da naučimo brojati od jedan do pet. Jedan jedini, potpuno Nevin, pribijen na dvije drvene grede sa tri čavla (prema Torinskom platnu), četiri rane na udovima i proboden bok kopljem. Pet rana, u koje se mi sestre sv. Križa svakog sata, molitvom satne molitve, nastojimo preporučiti i u njih uroniti. Dubina ljubavi, koja izvire iz rana Raspetoga, neizmjerna je i nikakva je matematika ne može staviti u računske operacije osim matematike beskrajne ljubavi. Matematika je to u kojoj ekvivalencija ništa ne vrijedi. On je za nas dao sve, a mi za Njega tako malo i za to malo smo još tako škrti.

        On, koji je stvorio zakone matematike, ne robuje tim zakonima. Zakon ljubavi za Njega je jedini i u svemu važeći zakon. O, kad bi znali iskoristiti Njegovo slabo korištenje matematičkih zakonitosti. Mogli bismo, kako kaže Knjiga Mudrosti (Mudr 3,5), za malo muke zadobiti dobra velika.

        Mi, kojima nam matematika ide prilično loše, kleknimo pred Raspetog i podno križa naučimo brojati od jedan do pet. Upirimo pogled u Njegovih pet rana. One su neiscrpivo vrelo ljubavi, praštanja, milosrđa, mira i ljubavi.

                                                               s.M.Margita Gašparovsky

*****

DETEKTOR ZA ZVANJA

13 DetektorsmNe znam hoćete li se složiti sa mnom, ali meni se čini da jedna od najzahtjevnijih dužnosti u samostanu jest – biti odgajateljica. Svejedno koga: kandidatica, postulantica, novakinja... To je dežurstvo doslovce 'non-stop'. Sve oči u tebe uperene, i odgajanica i sestara. Odlučivati o tuđim životima – ima li tko zvanje ili nema... Kakva odgovornost! Lako je znati za sebe, to jednostavno ne možeš promašiti, ali kako u drugomu prepoznati zvanje?! U posljednje me vrijeme te misli sve više zaokupljaju. Opće-svjetski problem manjka zvanja budi u meni pitanje ''Zašto?'' – Zar Bog je zaboravio zvati? Ili je gnjevan (zbog naših nedosljednosti) zatvorio smilovanje svoje? Ili mladi zov ne čuju?! Ili čuju, ali se ne odazivaju?!

        Prisjećam se događaja kad sam ja prvi put izrekla da ću biti časna sestra. Imala sam oko osam ili devet godina. Pomagala sam baki u vrtu. Upitala me što bih htjela biti kad odrastem. Ja sam počela nabrajati razna zanimanja: balerina, frizerka, učiteljica... Kod svakog sam od tih zanimanja zastala i rekla: ''Ma ne, neću to!'' Odjednom mi je palo na pamet: ''A da budem časna sestra?'' Zastala sam i jednostavno rekla: ''Bako, ja ću biti časna sestra.'' Upitala je: ''Zašto?'' Odgovorila sam: ''Volim se moliti Bogu i pomagati ljudima.'' Od toga dana do dana današnjega nisam dvojila oko toga imam li ili nemam zvanje; bilo je tako jasno, samo po sebi razumljivo da ću biti časna sestra. I kad mi roditelji nisu dopustili da idem u samostan, znala sam da će Bog nešto providjeti. I zaista jest; jer 'volim se moliti Bogu i pomagati ljudima'.

        Kad sam u osmoj/devetoj godini izrekla te riječi, nisam bila svjesna što sam izgovorila – dva osnovna principa koji su sigurni pokazatelji da netko ima/nema zvanje. Moliti se Bogu (vertikala) i pomagati ljudima (horizontala). Oboje je važno. Horizontalu pronalazimo u bilo kojoj laičkoj udruzi humanitarnog karaktera; ali u redovništvu vertikala drži horizontalu. Zapravo, nema istinske horizontale bez vertikale, niti istinske vertikale bez horizontale. Ljubav prema Bogu potiče na ljubav prema bližnjemu, i obrnuto. Kad se ta dva pravca spoje dobiva se križ, odnosno raspelo.

Raspelo je 'detektor za zvanja' sa stopostotnom sigurnošću. Stavi ruku na raspelo, klekni pod njim, upri pogled u Raspetoga i u tišini osluškuj srce! Što ti govori? Čuješ li: ''Dođi! Budi moja!''

s. Krista Mijatović

*****

VOLI I MOLI I BIT ĆE TI JASNO!

12 voli i molismVjerujem da smo već pročitali puno knjiga o molitvi i poslušali mnoge lijepe i bogate nagovore o njoj. Štoviše, svakodnevno ju 'prakticiramo'. Ipak, dobro je od vremena do vremena malo zastati i ponovno razmisliti i sebe preispitati: što je za mene molitva? Koje mjesto zauzima u mome životu? U konačnici, to je pitanje o vlastitoj slici Boga i odnosu prema njemu.

Ne želeći ulaziti u neka duboka razlaganja, iznijet ću jedno iskustvo koje me je potaknulo da ponovno razmislim o ovim pitanjima.

Bio je prvi radni dan nakon božićnih praznika. U školi je bilo živo, kao i inače. Radost zbog ponovnog susreta s prijateljima, mnoštvo dojmova, zanimljivih zgoda, iskustava za ispričati i podijeliti s drugima.

Slično je bilo i na satu vjeronauka u drugom razredu: razgovor o Isusu koji se rodio za Božić, pastirima koji su se došli pokloniti, mudracima koji su slijedili zvijezdu, našem daru novorođenom Kralju…

Sat je završio i svi smo pošli na užinu. Na stubama, koje su vodile u prizemlje, obrati mi se jedna djevojčica iz toga razreda: „Sestro, mogu li vas nešto pitati?“ Spremno sam odgovorila da može, misleći da će me pitati neko jednostavno 'dječje' pitanje: što je za užinu ili kada će biti župska kateheza ili nešto tome slično. Martina me upita: „Sestro, kako je nastala molitva?“ Kroz glavu mi je prošla misao: „Kako teško pitanje! Kako da jednostavnim riječima odgovorim (da ne umanjim ili banaliziram otajstvo), a da istovremeno kažem ono bitno i da dijete od osam godina to može shvatiti?!“ Misleći o onome što je sržno za molitvu, došla mi je sljedeća misao, te sam Martini odgovorila: „Kada nekoga voliš, želiš mu to reći. Tako je i prema Bogu. Boga voliš i želiš mu to reći. To je molitva. Ona nastaje u srcu.“

Spustile smo se do zadnje stube. Martina je otišla na zasluženu užinu, a meni je ostalo u mislima njezino pitanje.

To je bio mali duhovni 'impuls'; poticaj da ponovno preispitam što za mene znači molitva. Ili još bolje: zašto molim? Kakav je moj odnos prema Bogu, kojemu se molim?

s. Marta Kovačić

       *****

''PROŽDRLJIVCI'' VREMEN@

11 ProzdrljivcismPromatram ljude oko sebe. Uglavnom nekud jure/žure. Slušam ljude oko sebe. Uglavnom govore: ''Nemam vremena.'' To je prava enigma. Kako to da se u današnje vrijeme vremena nema, a kažu da se u davna vremena, vremena imalo?! Današnje vrijeme obiluje raznim tehničkim pomagalima koja čovjeku omogućuju brže obavljanje posla. Tako imamo: brzi internet, brze automobile, brzo čitanje, brzi tečaj stranog jezika, brza dijetȃ, brzi kolač, itd. Sve je brzo, pa i čovjek. Po nekom logičkom zaključivanju, brzi čovjek bi trebao imati više vremena. No, baš naprotiv!

Brzom čovjeku jer je sve oko njega brzo, i vrijeme prolazi brzo. Ne znam jeste li se kad zapitali na kojem mjestu vrijeme najbrže prolazi. Pitanje je vrlo zanimljivo, a odgovor još zanimljiviji. Iznenadit ćete se, ali odgovor nije: ''U brzom automobilu.'', nego: ''Na stolici pred računalom/TV-om, odnosno s mobitelom u ruci ili u shopping centru. Na ta dva mjesta, ma samo dok trepnete prođu sati i sati. Čini ti se: ''Samo ću pogledati najnovije vijesti (tek toliko da sam informiran).'' i otvoriš jedan portal, a onda te on odvede na pet drugih. Slično i na fejsu: ''Samo ću brzo ažurirati svoj profil, a onda ostaneš na svom i na tuđim fejsima duuugo, duuugo.'' I pitaš se: ''Kad je brže prošlo to vrijeme?'' Virtualni svijet ne samo da vrijeme ubrzava nego ga i jede; baš doslovce guta. Ništa drugačije nije ni u shopping centrima. Nedjelja u Portanovi ili u AvenueMall-u prođe u hipu, ali zato svaka minuta nedjeljne mise traje čitavu vječnost. To uopće ne začuđuje ako se zna da je crkva mjesto gdje vrijeme prolazi najsporije. Eto, u takvoj je sitauciji suvremeni čovjek. A u kakvoj su situaciji suvremene časne sestre?

Virtualni svijet se probio i unutar samostanskih zidova i nezaustavljivo se širi. Broj ''proždrljivaca'' vremena iz dana u dan se množi i sve su pametniji. Primjerice, u samostanu je u početku bilo toliko računala da ih se može nabrojati na prste jedne ruke, a danas svaka mlađa sestra ima prijenosno računalo. Mobiteli pak nisu bili pametni kao danas. Znam, vremena se mijenjaju; današnje prilike su takve da se bez toga ne može raditi.

Pa ipak, zapitaj se, sestro, broji li se tvoje vrijeme provedeno na internetu/TV-u/mobitelu u minutama ili satima! Ako je riječ o satima, previše hrane daješ ''proždrljivcu'' vremena, trebao bi na dijetu hitno. Sjeti se, jednom ćeš pred Bogom odgovarati za svaki zalogaj koji si dala ''proždrljivcu'' jer te si zalogaje otkidala od Nekoga tko je izgladnio za tvojim vremenom. Okreni se oko sebe; pogledaj Tko bi to bio... i počasti Ga obilno - svojim  vremenom. Dobar tek! ;)

s. Krista Mijatović

*****

PONIJETI NAJVREDNIJE

            10 Ponijeti najvrednijesmGodine 1140. stajao je Konrad III. pred opkoljenim gradom Weinbergom. Dugo su građani odoljevali opsadi. Kad su vidjeli da neće izdržati, zatražili su uvjete pregovora. Kralj Konrad bio je tvrd u svojim uvjetima te je dopustio da samo žene i djeca smiju napustiti grad. Svi ostali moraju ostati u gradu te će biti zarobljeni ili pobijeni. Žene smiju ponijeti sa sobom samo onoliko koliko mogu nositi na sebi.

            Kad su se gradska vrata otvorila, počeše izlaziti žene vodeći za ruke djecu i noseći na svojim ramenima svoje muževe. Smatrale su da je najveća vrijednost spasiti vlastitu obitelj. Sve su ostalo ostavile neka propadne.

            Nije li danas obitelj u “opkoljenom gradu”? Sa svih strana je obitelj ugrožavana. Materijalni uvjeti za život su teški. U mnogim slučajevima majka je prisiljena raditi na državnom poslu, pa ne može biti sa djecom. Djeca su često prepuštena ulici ili televiziji.

            Osim tih vanjskih obruča postoje i oni nutarnji, oni koje nam je namro komunizam. Materijalizam je zahvatio široke slojeve pučanstva. Zbog višeg standarda u obiteljima se rađa jedno ili dvoje djece. Negativan utjecaj sredstava društvenog priopćavanja na formiranje stava o obitelji jako se osjeća. Brak više nije svetinja.

            Obitelj je u krizi. To nam pokazuje visoki postotak rastave braka. Potrebna je korjenita obnova obitelji. Ne samo obitelji kao osnovne stanice ljudskog društva, nego i  crkvenih zajednica, Crkve i cijele ljudske obitelji.

            Što je za stanovnike Weinberga značilo spasiti vlastiti grad? Možda pokupiti sav novac i sve dragocjenosti? Ili pak sačuvati čitave domove? Iznijeti materijalna dobra? Bez sumnju ne!

            Ako želimo spasiti naše društvo, što bismo trebali iz tog okruženja iznijeti? Što spasiti? Što nam je najvrednije?

            Imamo li hrabrosti ponuditi Bogu svoja ramena, da na njima iz ovog okruženja iznesemo obnovljenu obitelj? Nije to lako! Dapače, to je jako teško. I ja se divim tim weinberškim ženama koje su na svojim leđima nosile teret teži nego što su one same. Što bi se dogodilo da su one kojim slučajem rekle: “Naši su muževi preteški, mi ih ne možemo nositi”! Razbile bi se obitelji.

            Ja se prva plašim prijaviti Bogu kao dobrovoljac: Evo, Gospodine, natovari na moja ramena obnovu moje zajednice. Osjećam se slabom. Ta jedva i sebe nosim! No pogledam li Weinberg, vidim da su glavni teret nosili ono najslabiji - žene. Što da kažem?

            Preostaje nam samo da molimo: Gospodine, Ti znaš da smo slabi. Ramena su nam uska, koraci nesigurni, veliki teret ne možemo nositi. Vjerujemo da su žene Weinberga više srcem nego ramenima iznijele blago - svoju obitelj. Jer samo je ljubav dosjetljiva. Molimo Te da sav teret s naših ramena (sve što nam je u zajednici, u našoj obitelji, u župskoj zajednici, u Crkvi, u Domovini teško) premjestiš u naše srce, kako bi, sa ženama iz Weinberga, u svome srcu, više nego na ramenima nosili  naše obitelji, naše zajednice, našu Crkvu, cijelu kuglu zemaljsku. Tako će u mome srcu započeti obnova moje zajednice, tvoje obitelji, našeg društva i cijelog svijeta.

            I ako, Gospodine, puno nas slabih upravi Tebi takvu ili sličnu molitvu, vjerujem da ćeš Ti učiniti čudo i da će Tvoja jakost nadomjestiti našu slabost. I ti ćeš nam dati na dar obnovljenu Crkvu i obnovljeno društvo po obnovljenim obiteljima.

                                                                                  s.M.Margita Gašparovsky

*****

BOŽJE ''NAPLATNE'' KUĆICE

BnaplatnakucsmPriznajem, pomalo neobičan naslov. Evo, otkud ideja! Od vremena do vremena običavam uzeti u ruke bilježnicu u koju zapisujem poticaje tijekom duhovnih vježbi, prelistam ju, zaustavim se na kojoj misli. Dobro je to. Za duhovnu kondiciju. Prisjetim se koje su me misli zaokupljale onomad, što sam propitivala, s čim se borila, kako molila... Ta mi je bilježnica kao kakva ''škrinjica s blagom'', a zapisi poput dragocjenog biserja.

Otvorim tako, prije par dana, škrinjicu i zabljesne mi rečenica: ''Božje 'naplatne' kućice ne mogu se izbjeći.'' Misao je izrekao jedan od voditelja duhovnih vježbi. Na zanimljiv način, sročio je duboku istinu. Rečenica se nalazila u okviru govora o apostolatu, a poruka je ovo: ''Nema plodnog apostolskog djelovanja bez trpljenja.'' Poteškoće, napori, razočaranja, protivljenja... – cijena su koju treba platiti za spasenje duša. Drugačije ne ide. Zaobilaznice su ujedno i stranputice. Ako si na pravom putu, kad-tad dospiješ na ''naplatnu'' kućicu. To bi mogao potvrditi svatko tko ima poslanje, a nema redovnice bez poslanja; jer upravo smo zato i posvećene da budemo poslane. Neka negdje, na različitim prometnim trakama, ali na istoj (auto)cesti. Slikovito rečeno, sudjelovati u apostolskom poslanju i jest kao da si na autocesti. Tu su: odmarališta, benzinske crpke, naplatne kućice, prijevozna sredstva, putokazi, navigacija, prometni znakovi... Zanimljivo, sve te pojave mogu poslužiti za slikoviti govor o apostolatu.

Vrste apostolata

Ponajprije, radi veće jasnoće treba podsjetiti da apostolat nije samo djelovanje. Uz djelovanje (služenje) postoje još tri vrste apostolata. To su: apostolat molitve, apostolat svjedočenja i apostolat trpljenja. Svatko ima mogućnost, čak štoviše, ima zadatak da nijednu vrstu apostolata ne zanemari nego da ih sve ravnomjerno ''koristi'' dok je na autocesti. Za apostolat trpljenja već smo rekli da je poput naplatnih kućica. Za apostolat molitve može poslužiti slika benzinske crpke. Naime, ne budeš li molio, nećeš daleko dospjeti. Apostolat svjedočenja u redovničkom životu čine: zavjeti, zajednica, redovnička uniforma, nepatvorena radost, nastojanje oko svetosti... Pomoću tih pomagala dajemo svjedočanstvo posvećenog života. To bi, u primjeni slikovitog govora, bilo poput: navigacije, odmarališta, prometnih znakova, putokaza... Apostolat djelovanja bila bi sama vožnja.

Još riječ-dvije o prijevoznim sredstvima. Ona su različita. Nije u pitanju marka nego vrsta prijevoznog sredstva. To može biti: motocikl, automobil, traktor, kamion, bicikl... Svima je dopušten pristup, i brzima i sporima. Neka prijevozna sredstva imaju prikolicu, neka nemaju. Prikolice mogu poslužiti za prihvat drugih čija su prijevozna sredstva u kvaru, ili nemaju goriva, ili ne znaju puta. No, tko takve potpomaže mora znati da će vozačima drugih prijevoznih sredstava smetati pa će mu često trubiti, negodovati, dovikivati uvrede... To će biti u još većoj mjeri ako se primjeti da vozač dobro vozi, uspješno nadvladava krivine, ima prilagođenu brzinu, poštuje prometne znakove... Baš takav smeta i sve se poduzima da ga se prebaci u drugu traku. Obično se tako i zbude.

Ako se i tebi to događa, nemoj se uzrujavati! Sjeti se, blizu je Božja ''naplatna'' kućica. Na djelu je apostolat trpljenja. ''Cijena'' spasenja duša. Nije li i Isus tako ''platio'' na ''naplatnoj kućici'' križa?!

s. Krista Mijatović

*****

„TEODOZIJEVE CIPELICE“


TedozijevecipmGdje je Krist, tu je njegov Duh, Duh ljubavi. (o. Teodozije)

Sigurno da se ova rečenica može primijeniti na mnoge situacije i naše međusobne odnose. Ipak, izdvojit ću jednu koja mi se posebno urezala u srce i pamet. U jednoj našoj zajednici bila je sljedeća situacija: jedna je sestra radila posao za koji joj je bila potrebna sabranost i tišina. Nezgoda je bila ta što je njezina soba bila odmah uz prostoriju gdje su ostale sestre provodile najveći dio radeći na svojim dužnostima. Slaba izolacija dviju prostorija propuštala je ne samo jače zvukove, nego i najmanji šum. Sestre su to znale i nastojale su imati obzira prema sestri i njezinom radu, pazeći da budu što tiše. Ipak, i dalje su dopirali zvukovi. 

Kaže se da je ljubav dosjetljiva. To je bilo i u ovom slučaju. Jednoga je dana jedna sestra iz te zajednice donijela ukrasne vunene cipelice toj sestri i rekla: „Evo Vam ove cipelice. Kad budete u sobi i kad Vam je potrebna tišina, objesite ove cipelice na vrata. Mi ćemo tada znati da ste unutra te ćemo posebno paziti da budemo tihe da Vam ne smetamo.“ Bila je to zaista gesta pažljivosti i obzirnosti prema drugome – gesta ljubavi! To je ono kada Isus govori da činimo što bismo željeli da nama drugi čine. Čini mi se da se ovo može povezati i s godinom koja je posvećena ocu Teodoziju. Imali smo prilike doživjeti nešto od njegovog duha posebno u danima kada su njegove cipele boravile među nama. Cilj toga bio je ne samo obilježiti neku važnu godinu i obljetnicu, nego što više upiti duh Evanđelja koji nam je naš Utemeljitelj nastojao približiti u konkretnim situacijama svakodnevnog života. Ne čitamo li u njegovim pismima i porukama sestrama jasne i konkretne smjernice kojima potiče sestre na međusobnu ljubav i poštovanje i to počevši od sitnih, malih životnih situacija?! Nije li ovaj primjer upravo na tragu toga?!

Iako sestra nije nikada koristila ovu „povlasticu“, želeći da i sama ima obzira prema drugim sestrama u zajednici, duboko joj se dojmilo ovaj čin. U srcu joj se rodila zahvalnost, a u pameti želja i odluka da i sama čini tako.

s. Marta Kovačić

*****

SPUŠTENIH TREPAVICA

spustenih trepavicam''Gubljenje smisla tajne jedan je od najvećih uzroka krize zvanja.''

(Nova zvanja za novu Europu, br. 35.)

Sjećam se iz djetinjstva: Dogodilo se da sam s mamom trebala pješačiti do nekog odredišta. Mama nije bila sigurna kako doći do tamo pa je zamolila jednu gospođu da joj dadne 'navigacijske upute'.  Slušala sam gospođu kako tumači: ''Skreneš desno pa ideš ravno desetak metara, pa…'' Mama je sve pomno pamtila, a ja sam od svega zapamtila samo jedno upozorenje: ''Pazi, tu nemoj skretati jer će te ta cesta odvesti sasvim na drugu stranu!'' Kad su upute svršile, mama zahvali, uze me za ruku i krenusmo (u ritmu mojih malih koraka). Meni je u mislima bila 'cesta koja vodi na drugu stranu'. Bila sam uvjerena da mi je dovoljno samo zakoračiti na tu cestu i da me ona sama (poput kakvog 'letećeg tepiha') odvede na neku 'drugu stranu'. Zvučalo je vrlo čarobno (kao u kakvoj bajci), ali i vrlo tajnovito: kakav je to osjećaj biti na 'letećoj cesti', a kako li tek izgleda 'druga strana'…

Približavali smo se raskrižju. ''Da skrenemo tamo?'' – upitala sam mamu. ''Ne, ta bi nas cesta odvela na drugu stranu.'' – ozbiljno odgovori mama. ''A zašto ne bismo malo otišli na drugu stranu?!'' – opet upitah. ''Zato što trebamo stići na vrijeme kamo smo se zaputili.'' – odgovori mama. Nisam odustajala: ''Pa ne bismo bili dugo. Samo da vidimo kako je tamo.'' ''Gdje?'' – zbunjeno će mama. ''Pa na drugoj strani.'' Mama se osmjehnu: ''Dalek je put do druge strane.'' ''Ali, mama, brzo bi stigli; odletjeli bi na cesti.'' – izjavim važno. Mama se opet osmjehnu: ''Letjeli?! Kao na letećem tepihu?! Čuj, predlažem da 'druga strana' ostane tajna. Znaš, nije dobro sve vidjeti, sve čuti, sve znati…'' U tom sam se trenu spotaknula o kamen. ''Eto, vidiš'', - nastavi mama '' dobro je spustiti trepavice i gledati kud' hodaš. A tajnu ćemo ostaviti tajnom.'' Utihnule smo. Poslušala sam mamu; ipak ona najbolje zna. Spustila sam pogled i gledala kud' koračam, a otkrivanje tajnovite 'druge strane' odgodila sam do daljnjega.

S druge strane samostanskih zidova

Prošlo je mnogo godina. Došla sam pred samostan. Ogromna zgrada. Pitala sam se kako je s 'druge strane' zidova ove zgrade. Nakon 'prijemnog' razgovora u samostanu, sestra koja je bila odgovorna  za kandidatice, pokazala mi je kapelu i neke samostanske prostorije: kuhinja, gostinjske sobe, praonica rublja… ''Prostor u kojem prebivaju kandidatice, sada ne možeš vidjeti. Tek kada dođeš u samostan, možeš tamo stupiti. Redovničke zajednice imaju obvezu klauzure. To znači da određeni prostori u samostanu nisu dostupni za javnost.'' – ljubazno mi objasni sestra. ''U redu'' – spustila sam trepavice – ''neka bude tajna, dok ne dođem.''

 Redovnička klauzura

Tako je i bilo. Stupivši u kandidaturu, otkrila sam neobično uređen prostor (neću ga opisivati detaljno da vam ne bih otkrila tajnu), vrlo skroman i jednostavan. Uostalom, tako i dolikuje onima koji se pripremaju za život u siromaštvu. No, iako sam već bila kandidatica, obveza klauzure priječila mi je i dalje neke prostore u samostanu, npr. prostor u kojem su bile sestre novakinje ili prostor zavjetovanih sestara.  S vremenom sam otkrivala i te prostore, ali svojevrsna klauzura uvijek ostaje. Npr. sestre ne običavaju ulaziti u sobu druge sestre, niti se zadržavaju na hodnicima u razgovoru, itd. Postoje prostori u kojima je dopušteno razgovarati; to su prostori u kojima se okupljamo svi, kao zajednica: blagovaonica, prostorija za rekreaciju, i slično. U svim drugim prostorijama obdržava se šutnja.

Klauzuru treba poštivati. Tišinu također. Bez njih, samostan ne bi bio samostan. I klauzura i tišina su svojevrsne tajne. Zapravo, rekla bih da su klauzura i tišina prebivalište Tajne. Onomu tko stupi u tihu klauzuru, dano je da susretne Tajnu, čak da ju dotakne. Osoba uronjena u klauzurnu tišinu, u sebi nastanjuje Tajnu; osjeća kako s vremenom i sama potajnjuje (postaje tajnom). Dok spuštenih trepavica koračam samostanskim hodnicima i cestama ovog svijeta, i sama se osjećam kao tajnica (mala tajna). Čija tajnica? Tajne (velike tajne). Upravo tako, mala tajnica velike Tajne. Tajnica spuštenih trepavica.

s. Krista Mijatović 

***** 

PUŽEVA KUĆICA

06 Puzeva kucicasmOve godine nam je Bog podario dugo ljeto i lijepu jesen. Bila sam iznenađena kad san nakon jedne kiše ugledala puža. Vukao je svoju kućicu.

            Sjećam da se kao djeca vrlo rado promatrali puževe. Njihovi izviđački rogovi bili su nam posebno zanimljivi. Čim bismo mu dotakli rogove, puž bi ih uvlačio. Mi smo to činili iz zabave, no pužu to vjerojatno nije bilo zabavno.  A, ako bi opasnost bila i veća, onda bi se sav povukao u svoju kućicu. Sigurnosti radi.

            A sigurnosti radi se i mi vrlo često povlačimo u svoju kućicu. Ne želimo da nitko dira ono što je naše, pogotovo su nam neka područja vrlo osjetljiva poput puževih rogova. Oprezni smo čak i onda kad objektivne opasnosti nema. A najčešće je nema.

Ono po čemu smo jedinstveni to nam nitko uništiti ni oteti ne može a to je Božje djetinjstvo. Od Boga smo voljeni, Njemu smo jedinstveni, neponovljivi. A da nam sve drugo netko otme, nama samima ne bi naškodio. Nitko nas ne može tako osiromašiti kao što se možemo sami. Nitko nas ne može tako poniziti kao što se i opet možemo sami. I kolikogod nam je sve to jasno kao bijeli dan, u životu se sigurnosti radi ponašamo poput puža, uvlačimo rogove, a ponekad se i potpuno uvlačimo u svoju kućicu. Nismo ni svjesni što sve gubimo tim uvlačenjem. U kućici osim golih zidova našeg siromaštva nema ničega. A vani zelenilo, cvijeće, leptiri, jednom riječju život. Utvaramo si da ulaženjem u kućicu čuvamo svoj život, a zapravo se događa obratno, mi ga gušimo. Ne živimo puninu života. Životarimo u toj bijednoj maloj kućici, umjesto da krenemo u životnu avanturu prepuštajući se ljepoti života. Što stoji ako nam netko nešto malo oduzme. Ionako se u konačnici moramo osloboditi od ove ljušture ako želimo ući u vječni život. Tamo se ne ulazi s nikakvim teretom, niti bogatstvom, pa ni sa vlastitom kućicom. Tamo ulaze samo slobodni. Potpuno slobodni. Slobodni čak i od vlastita života. Trebali bi, dakle, biti zahvalni onima koji nam omogućuju da budemo slobodni. Slobodni od svih navezanosti, slobodni od samih sebe i ovoga života, od svoje kućice. Slobodni za slobodu djece Božje. Slobodni kao što Isus bio slobodan kad je radi nas i radi našeg spasenja sišao s nebesa, kako molimo u vjerovanju. Ostavio je blagodati neba a na zemlji je želio biti beskućnik. Odabrao je roditi se u štali. Htio je biti prognanik u tuđoj zemlji. A za javnog djelovanja nije si osigurao katedru za poučavanje i komforni stan, ili lijepu kuću, nego slobodan život tako da nije imao gdje niti  nasloniti svoju glavu (Mt 8,20). Na takvu slobodu nas Krist poziva. Na puninu života bez bojažljivog uvlačenja rogova i povlačenja u svoju kućicu.

s. M. Margita Gašparovsky

*****

NEBESKA (VELE)POSLANSTVA

05 nebeska veleposlanstvamNebeska (vele)poslanstva... Oaze 'drugog' svijeta... Pitate se gdje bi to bilo?! Vi biste rado pošli tamo?! Znatiželjni ste što se tamo radi?! Kako ta (vele)poslanstva izgledaju i tko živi u njima?!

Polako! Krenimo od početka! Od nejasnih riječi... Što bi značila riječ 'poslanstvo', odnosno 'poslanik'? To vam je, njjednostavnije rečeno, kao kad učiteljici ponestane krede za vrijeme sata pa te pošalje u zbornicu da doneseš još krede. U tom slučaju, ti si učiteljičin poslanik; ti si  u njeno ime išao po kredu. Poslanstva bi bila mjesta gdje poslanici žive i rade posao u ime onoga tko ih je poslao. Tko bi onda bili nebeski poslanici?! Tko njih šalje?! Što rade i gdje žive?!

Nebeski poslanici su osobe posvećena života. Njih šalje Bog preko njihova poglavara/poglavarice. Rade ono poradi čega su poslani, a žive u samostanima. Samostani su, dakle, nebeska (vele)poslanstva. Ne znam jeste li kada imali prilike biti u samostanu. Kad sam ja prvi put kročila u samostan, vjerujte mi, bilo mi je kao da sam ušla u predvorje neba. Kad sam otvorila samostanska vrata, prvo što sam ugledala bio je Isus – raširenih ruku, kip Srca Isusova. Činilo mi se da čeka – baš mene. Bila sam tako radosna, neopisivo sretna: ''Evo me, Isuse, konačno...'' Iz razmišljanja me probudi ljubazni glas sestre vratarice:''Dobro došli!'' ''Ja bih htjela biti časna sestra.''- rekoh. ''Znam, znam'' – blago se nasmiješi i pokaže mi rukom da ju slijedim. Imala sam osjećaj da u samostanu duboka tišina svime vlada, kao da nitko u njemu ne živi, a živjelo je oko stotinu sestara. ''Zašto je sve tako tiho?'' – upitah. ''Zato što se u tišini bolje Boga čuje'' – uzvrati sestra vratarica. Sjećam se da se ta tišina duboko usjekla u pamćenje i mojim roditeljima. Poslije su mi govorili: ''Bio je to nekakav mir koji kao da nije od ovog svijeta. Izvan samostana svi se žure, jure, nitko vremena nema; a tamo kao da je vrijeme stalo. '' Eto, nije li i u nebu tako – kao da je vrijeme stalo?!

Kad se vrijeme zaustavi

No, možda u samostanu ipak vrijeme ne stoji. Sat na tornju samostanske crkve glasno se oglašava svakih petnaest minuta. I dok njegov zvon odjekuje nad gradom, kao da poručuje: ''Ljudi, vrijeme je kratko...'' Da je vrijeme kratko, nebeski (vele)poslanici znaju vrlo dobro. Zato je vrijeme u samostanu razborito raspoređeno. Točno se zna kad je vrijeme za ustajanje, a kad za lijeganje; vrijeme za molitvu, rad i odmor; vrijeme šutnje i govora; vrijeme pjesme i smijeha. Primjećujete da u svemu vlada red i sklad. Baš kao što je i u nebu sve u nekoj harmoniji. Još je nešto kao u nebu – pjevanje psalama. Kao da slušate anđeoske zborove. Što se posla tiče, svatko zna što treba raditi – ono zbog čega je poslan, a svatko ima poslanje za nešto drugo. Netko kuha, netko vrt obrađuje, netko poučava vjeronauk, netko šiva, netko poslužuje goste, netko cvijećem ukrašava crkvu, netko 'čuva' vrata i javlja se na telefon, netko piše članke za MAK... Nije važno što se od toga radi, važno je da se poslanik dok radi prisjeća da ne vrši svoju volju nego volju Onoga koji ga je poslao. Što će se raditi u nebu, ne znam sa sigurnošću, ali znam da će svi vršiti volju Božju. ''Jedina'' razlika između samostana i neba jest u tomu što je u nebu svetost već postignuta, a u samostanu se tek postiže. Nebeski poslanici znaju da se svetost vrlo sporo postiže kad sȃm brineš oko toga; puno brže se čovjek posvećuje kad mu i drugi pomažu u tomu. Stoga, u nebeskim (vele)poslanstvima svi imaju poslanje brinuti za svetost svih. Ako ćemo pravo, i to podsjeća na nebo jer tužno bi bilo kad bi u nebo išao sȃm, bolje s drugima.

Eto, nadam se da ti je sad donekle jasno što su nebeska (vele)poslanstva. Ipak, bolje bi bilo da i sȃm posjetiš koje od njih i uvjeriš se je li to zaista oaza 'drugog' svijeta. No, daleko bi najbolje bilo da i sȃm postaneš nebeski (vele)poslanik. Osjećaš li u sebi zov na to poslanje?!

s. Krista Mijatović

*****

KLARIN KRIŽIĆ
04 Klarin krizicZa vrijeme formacije i upućivanja u duh redovničkoga života, poučavali su nas kako nije važno činimo li velika ili mala djela, nego da ona budu s ljubavlju učinjena. Govorili su nam kako moramo biti vjerni u onom 'malom', jer ako to ne budemo, nećemo biti u onome 'većem' kad se bude od nas tražilo. Svakako da je ovo aktualno za sva životna razdoblja, a ne samo za vrijeme formacije: učiniti nekome uslugu, podići papirić koji je na podu i slično – ali s ljubavlju. To su 'sitnice', 'male stvari', ali ako ih učinimo iz ljubavi prema Bogu, one imaju svoju vrijednost. Na to nas pozivaju i mnogi sveci: da sve što činimo, činimo iz ljubavi!

Evo jedne geste koja mi se dogodila neočekivano, a u kojoj sam prepoznala znak Božje dobrote, ljubavi i domišljatosti. Budući da susrećem mnoge ljude u sklopu rada u župi, upoznala sam tako i djevojčicu Klaru. Klara je djevojčica koja još ne ide u školu, ali redovito dolazi na sv. misu sa svojom obitelji. Za vrijeme ljetnih praznika imali smo oratorij za djecu i mlade i Klara nam se ondje pridružila zajedno sa svojom starijom sestrom i bratom. Na koncu jednog takvog susreta ostala djeca su se veselo razišla svojim kućama, a Klara je na odlasku došla do mene, dala mi poljubac i stavila mi križić na čelo. To što me je poljubila ne čudi me, jer i druga djeca to znaju učiniti u svojoj dječjoj jednostavnosti i neposrednosti. Ali što mi je stavila križić na čelo bila je gesta koju nisam mogla očekivati. Zaista sam se iznenadila! Vjerojatno joj kod kuće mama ili netko iz obitelji čini taj znak ili je to povezala s križićem koji joj ja stavim na čelo kada dođe u pratnji svoje sestre na sv. pričest – ne znam. Znam samo da je taj znak tada meni stavila na čelo. Prekrasna gesta! Zaista me razveselila! U srcu sam osjetila zahvalnost što nam Bog šalje takve male, jednostavne, dječje duše na naše životne putove da nas nauče što je to ljubav prema Njemu i bližnjemu!

Vjerujem da se i Bog tako osjeća, ali i mi sami kada učinimo nešto lijepo za Njega kome smo dali svoj život, pa makar to bila i 'sitna', 'neznatna' stvar koja će se drugima činiti beznačajna, ali je u Božjim očima velika, jer je učinjena iz ljubavi. s. Marta Kovačić

*****

STVARNA ČASNA

03 stvarna casna sm Znate li što najviše volim čitati u MAK-u? Upitne rečenice. Iznenađeni ste odgovorom?! Mislite, pa tko još voli pitanja – ona podsjećaju na školske ispite. Ma, nemaju upitnici uvijek tako zastrašujuću funkciju. Nekad su, baš naprotiv, vrlo zanimljivi i zabavni, npr. u psiho-testovima, pitalicama, mozgalicama, razbiglavkama, nagradnim pitanjima…

Pa, evo za početak jedno pitanje (iako nije nagradno, vrijedi se zaustaviti kraj njega): „Na što pomisliš kad vidiš časnu sestru???“ Pitanje nije teško za one koji često susreću časne sestre, ali za one koji se ne sjećaju kad su ju zadnji put vidjeli, jedno tako obično pitanje postaje prava razbiglavka. Ne znam u kakvoj ste vi situaciji, ali vam mogu reći da sam ja bila među onim sretnicima koji su odrastali uz časne sestre. U crkvi, u školi, na ulici… ta su tajanstvena bića u dugim crnim haljinama s ljubaznim osmjehom na licu plijenila moju pažnju. Pri susretu s njima, srce mi je bilo ispunjeno nekim neobjašnjivim osjećajem blaženstva, a u glavi mi jedna misao nije silazila s uma: „I ja bih htjela tako…“ I zaista, Bog je dao da i bude tako. Postala sam časna sestra – tajanstveno biće u dugoj crnoj haljini s ljubaznim osmjehom na licu. Pomisli li koja djevojčica pri susretu sa mnom: „I ja bih htjela tako…“, nije mi poznato. No, sudeći po novim duhovnim zvanjima, čini se da je takvih, nažalost, sve manje i manje.

Možda uskoro i u Hrvatskoj doživim ono što mi se dogodilo u nedavnom posjetu u SAD-u. Nakon nedjeljne svete mise, pri izlasku iz crkve, do mene je dotrčala jedna djevojčica i upitno me gledajući prstićima je opipala moju redovničku haljinu. Nakon toga je veselo poskočila i trčeći prema mami, uzbuđeno ponavljala: „Mom, she's real! She's real!“ U prvi mah nisam shvatila što se događa, no ubrzo mi je mama s nasmiješenom djevojčicom u naručju objasnila: „Znate, sestro, lijepo je vidjeti nekoga u redovničkoj haljini. To je kod nas prava rijetkost. Sarah je časne sestre vidjela samo na TV-u. Vi ste prva stvarna časna sestra koju vidimo.“

U nadi da kod nas časne sestre neće iščeznuti iz stvarnog svijeta, dopustite da završim s pitanjem (nije nagradno): „Pomisliš li, kad vidiš časnu sestru: 'I ja bih htjela tako…'???“

s. Krista Mijatović

*****

SRCE ISUSOVO

02 shmmObradovala me slika Srca Isusova koje su sestre iz Vukovara poslale. Vjerujem da je ta slika draga svim sestrama, koje su živjele u našoj kući 204. vukovarske brigade 15 u Vukovaru. Visjela je nasuprot ulaznih vrata na koja se s ulične strane ulazi u kuću. Slika je crno bijela, dakle vrlo stara. No ono što tu sliku čini dragom i vrijednom nije njezin umjetnički izričaj, nego činjenica da je slika cijelo vrijeme Domovinskog rata bila u toj kući i da su je sestre, koje su se prve nakon rata vratile u Vukovar, našle tamo. Ne zaboravimo da su granate dnevno pljuštale. Da, upravo pljuštale, a ne samo padale, po cijelom gradu. Ne zaboravimo da je kuća bila pogođena granatom s bočne strane, koja je probila zid i ukopala se neeksplodirana  u kuhinji. Ne zaboravimo da je u toj našoj kući bilo“krajinsko osiguranje“. No Srce Isusovo čuvalo je kuću i dočekalo sestre nakon ratnih stradanja u istom predvorju kuće gdje su ga i ostavile. Sve ostale stvari bile su pokradene: od kauča, stolova, stolica, radijatora, posuđa, velikog Wilerova goblena „Uskrsli Isus i Marija Magdalena“, čak i prozora, misnog ruha, kaleža, ciborija i da ne nabrajam. Što nisu odnijeli, to su razbili. Samo je slika Srca Isusova dočekala sestre. Isus na toj slici drži žezlo i kuglu zemaljsku. Kao da je sestrama htio poručiti: Ja sam s vama bio u ratu, sačuvao sam vaše živote i čekao vas u ovoj kući. Moja je sva zemlja, moja je i ova kuća, u mojoj su ruci i vaši životi.

Nije Srce Isusovo pokazalo svoju ljubav i naklonost prema nama, sestrama sv. Križa  samo u Vukovaru. Naša je duhovnost obilježena pobožnošću prema Srcu Isusovu. U njemu je vrhunac ljubavi darovane na križu. Raspeti, koji visi na križu, iz svojega probodenog srca izlijeva svoje milosti na sve nas. Probodeno Isusovo Srce simbol je preobilne ljubavi u kojoj se Isus dariva čovjeku sve do dara vlastita života na križu.

Na ulazu u samostan nalazi se kip Srca Isusova s raširenim rukama. Svaku je od nas, kad smo došle u samostan, dočekao Isus s tim raširenim rukama i još raširenijim srcem. Pratio nas je tijekom redovničkog života. Svi najvažniji događaji našega života zbivali su se u našoj samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova. Tu u samostanskoj crkvi, Srce nas je Isusovo pratilo tijekom kandidature, postulata, novicijata, prvih zavjeta, doživotne zavjete i svih jubileja. Njegovo probodeno Srce i njegove rane, svaki četvrtak i petak, častile su naše sestre i mi častimo molitvom: „Na čast svetih pet rana Kristovih.“ Stavljali smo i stavljamo u Marijino srce i u Isusove rane generacijama sestara u satnoj molitvi sve svoje probleme, boli, teškoće ali i onih koji su nam se preporučivali u molitve.

 Na koncu našega života veći dio sestara doći će na bolesnički kat gdje na hodniku dominira lijep, velik kip Srca Isusova također raširenih ruku. Isus nas i tu čeka, nakon što nam snage bivaju istrošene u službi Bogu i bližnjemu. Od prvih nesigurnih koraka našeg redovničkog života do staračkih, također nesigurnih, koraka života, prati nas to Srce koje u preobilju izlijeva svoju ljubav i blagoslov na sve nas. Neka tako i ostane sve dok svi ne prispijemo u sretnu vječnost gdje će nas to Srce dočekati raširenih ruku da ga cijelu vječnost slavimo zbog preobilne ljubavi prema svima nama.

                                                                   s.M.Margita Gašparovsky

*****

POTREBA VREMENA VOLJA JE BOŽJA

01 Potrebavremenasm- Vremena se mijenjaju, a potrebe ostaju iste. –

Lakšala si je dušu. Plakala je iz dubine srca. S druge strane, svaka njena suza meni je pričinjala bol u srcu. Njene su suze na moju dušu padale poput kamenja. Htjela sam joj pomoći, a bila sam bespomoćna. Sjedila je u invalidskim kolicima pogleda uprta u Mariju, a ja sam stajala kraj nje, promatrala je i molila.

Bilo je to pred kipom Međugorske Gospe. Uputila sam se u Međugorje na Međunarodni susret osoba s invaliditetom. Iz osječke Župe sv. Josipa Radnika išlo nas je četrnaestoro: djeca s autizmom i downovim sindromom, slijepi, slabovidni, nepokretni... Djeca su bila u pratnji roditelja, no bilo je teško pronaći odrasle prijatelje koji bi išli i bili od pomoći kad zatreba. Na moj upit, bi li mogli poći s nama, svi su se odreda ispričavali.

Ta je činjenica u meni srušila mišljenje kako su osobe s invaliditetom u današnjem društvu prihvaćene, da im država osigurava potrebne beneficije, i sl. Uspoređujući davna vremena i ovo današnje, neki pomaci, istina postoje, ali daleko je to od idealnog. I danas su osobe s invaliditetom kao i nekad prije, na rubu društva, ''na egzistencijalnoj periferiji'', - rekao bi papa Franjo. I danas osobe s invaliditetom vape da im netko daruje dio svog vremena, da ih sasluša, da ima strpljivosti s njima. No, još su zbog nečega ova vremena zla, čak i pogubna za osobe s invaliditetom. Ako se tijekom trudnoće utvrdi da će novorođenče imati kakav oblik invaliditeta, trudnicama se savjetuje pobačaj. U pozadini je poruka: društvu ne trebaju takvi, zašto bi bili na teret sebi i drugima. Tu je činjenicu posvijestila Marie-Hélène Mathieu tijekom svog predavanja u Međugorju. Ona je, inače, uz Jeana Vaniera utemeljila pokret ''Vjera i svjetlo'' u čije se zajednice uključila i nekolicina naših sestara.

Neizmjerno sam Bogu zahvalna za svaku (novu) sestru koja uz sve svoje druge obveze prepozna kao dio svog poslanja i rad s osobama s invaliditetom. Vjerujem, Bog će nam to uzvratiti stostruko. Uvjerena sam da bi i o. Teodozije u tom obliku rada vidio potrebu današnjeg vremena. Ta je potreba bila prisutna još i za njegova života. Zato se i može reći da se vremena mijenjaju, a potrebe ostaju iste. Uvijek je, u svim vremenima, bilo i biti će osoba s invaliditetom, siromašnih, obespravljenih, žena koje trpe od obiteljskog nasilja, ovisnika, bolesnika, osamljenih, starih, nemoćnih... Ako bi itko trebao biti uz takve, mi bi trebali. Milosrdne sestre sv. Križa. Naše je mjesto uz njih. Svaka od nas, ''na terenu'', ima susreta s takvim osobama i čini što je u njenoj moći, ali možda bi trebali, možda bi mogli - i više i bolje.

Prignula sam se do gospođe u invalidskim kolicima i tiho joj šapnula: ''Uz križ, Bog dȃ i snagu.'' Nasmiješila se. Isto sam joj ponovila i sutradan kad smo, iza Onoga koji daje i križ i snagu, nas dvije: jedna sestra sv. Križa i jedna nositeljica križa, od postaje do postaje križnim putem koračale/vozile se prema Uskrsu.

s. Krista Mijatović

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3