"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

ČEZNIMO ZA BOGOM I MOLIMO SRCEM SV. FRANJE

framaobnova16. ožujka počela je franjevačka trodnevna duhovna obnova mladih pod temom Čeznimo za Bogom i molimo srcem svetoga Franje.  Obnova se odvijala pri samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa u kući Betanija, a okupilo se 130 mladih iz Iloka, Županje, Otoka,  Bošnjaka, Sikirevaca, Osijeka, Belišća, Slavonskog Broda, Požege i Đakova.

Sestra Gabrijela Djamanović koncipirala je program, a u ostvarenju su joj pomogli i fra Ivan Utješinović iz Iloka te sestre Luca Dabić, Doroteja Krešić i sestra Marta Kovačić. Sestra Gabrijela vodila je dva predavanja na temu važnosti molitve i čežnje ljudskog srca za Bogom, a pobrinula se i za jedno svjedočanstvo u nedjelju ujutro – naime, Ana Mlinarić iz Borova naselja, jedna od prvih hrvatskih framašica posjetila nas je i ispripovijedala nam svoju životnu priču vezanu uz njen framaški i duhovni život. 
Skupine za rad u grupama ove su godine bile raspoređene po uzrastu, što smo stvarno izvrsno prihvatili, jer nam je takav način rada omogućio da se upoznamo svatko sa svojim vršnjacima i izmijenimo iskustva i razmišljanja o najraznolikijim temama. Neizostavni su, dakako, bili i glasoviti framaški igrokazi koje mi popularno zovemo - „skečevi“, a oni su kod svih nas izazvali smijeh do suza, divljenje, a i veliki osjećaj zahvalnosti.
Kako smo naučili da je molitva najbolji odgovor na Božji poziv, sestra se pobrinula kako bismo ju što više živjeli te smo tako u petak navečer imali meditativno-glazbene trenutke, a u subotu navečer klanjanje u samostanu. Oba su iskustva bila posebna i pomogla su nam da postanemo svjesni koliko je Bog zapravo stalno prisutan uz nas, a posebno kad se okupljamo u Njegovo ime.
Vrhunac je ipak bio kad smo najiskrenije molitve svojih srca napisali na papire koje smo zatim privezali vrpcama za balone s kojima smo se u subotu uputili prema đakovačkoj katedrali, a zatim ih u 14 sati pustili. Neki su zapeli za granje, neki nestali u daljini, neki se sudarili s okolnim građevinama, ali možemo biti sigurni da su sve naše molitve stigle do Boga bez obzira na balone i, nadamo se, izmamile mu osmijeh na lice.
U suvremenom, ubrzanom svijetu i vrtoglavom tempu svakodnevice, često se žalimo na fizičku iscrpljenost i umor, ni ne misleći pritom da naš duh trpi još veću štetu u borbi sa svim problemima kroz koje svakodnevno prolazimo. Bog to razumije, i valjda je upravo to razlog što nam je pomogao da odaberemo zaustaviti se na ovoj duhovnoj obnovi u tom užurbanom životnom putu. Ono što je još više zadivljujuće je spoznaja da u svemu tome nismo sami i da, osim Boga, postoje na stotine ljudi koji nas mogu razumjeti i pomoći nam da u tom putu obnovimo vlastiti duh, jer svi smo mi slični, mladi, znatiželjni, vedri, i potpuno svjesni da nam je konačan cilj tog puta upravo- Bog.

 


София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3