POZLAĆENE ZRAKE SUNCA

( uz godišnjicu stradanja Vukovara 18. studenog 1991.)

***

Dok studeni godinama prolaznošću broji dane

i Dunav teći ne prestaje,

tek usporen na trenutke tužaljkom si blaži rane.

„Vinogradi neobrani zrelim grožđem mirisali

a slavuji preplašeni tužnim pjevom biglisali.

Ni košute, ni jeleni nisu išli na pojilo

 i voće je već prezrelo s grana svojih popadalo.

Dok se inje te jeseni po ravnici prosipalo,

zla se avet ispružila nad Dunavom i nad Vukom,

nad Ovčarom i Trpinjom, nad Bosutom i Voćinom,

nad Ilokom i Ilačom, nad Aljmašom, Tovarnikom.

Ječala su tužna zvona,

svetih; Bone i Mateja i Ivana Kapistrana,

Gospe od Utočišta i Voćinske Gospe  drage

dok u spokoj pratila su sinove i kćeri mile

hrvatske nam domovine.

Krvlju poškropljene, jesenske su ruže cvale,

svježe humke domoljuba mirisom su milovale.

Iz dubokih ovih rana rajsko cvijeće je procvalo

i zemaljsku Domovinu s' nebeskom povezalo.

Sva u tugu zavijena, čeljad biješe

otjerana od ognjišta vjekovnoga.

Jecaji se razasuli sve do svoda nebeskoga.

Al' hrvatsko srce silno

ljubavlju se ispunilo, sve do zadnjeg otkucaja

na braniku Domovine zlu je avet porazilo.“

I dok riječni galebovi nad Dunavom krila šire

vukovarske golubice pokraj Tornja gnijezda svile.

Pozlaćene zrake sunca slobodom su prosinule,

uskrsnuloj Domovini „Aleluja!“ zapjevale.

***

Nedjeljka Andrić-Novinc, Slav. Brod

(iz Zbornika 4. Festivala domoljubne poezije,

„Pjesmom protiv zaborava“)