S
VAMA U DOMOVIMA STARIH
Bog
nas vodi na različita mjesta da djelujemo na njegovu slavu i
dobro ljudi.
Otac
Teodozije
Obilazeći obitelji,
u svojstvu župnika, o. Teodozije nailazio je na tešku bijedu
starih i napuštenih ljudi. Bio je to još jedan izazov za ovoga
neumornog apostola. Nije mogao ostati ravnodušan na ovu potrebu
vremena. Stoga je počeo osnivati ubožnice. Budući da je to zahtjevan
i težak posao upozoravao je sestre: Vodstvo ubožnica je mučno
i teško. Siromasi su zbog slabog odgoja, loših navika, ljenčarenja
ili rasipnog života nemirni, nezadovoljni, bježe od posla. Vodstvo
takvih ljudi zahtijeva veliku budnost, obzirnost, ozbiljnost
i strpljivost, da ne bi zauvijek propali nakon što su već pretrpjeli
vremeniti brodolom.
Sestre Hrvatske
provincije započele su svoj rad izvan Đakova upravo radom u
ubožnicama – 1883. ubožnica u Velom Lošinju. Već sljedeće 1884.
ubožnica na Visu. Tu sestre rade sve do naših dana. Dana 25.
lipnja 1888. polaze četiri sestre ponovno na Jadran u Mali Lošinj
u Ubožnicu. U Ubožnici je bila smještena mala bolnica za umobolne.
Uz svoje dužnosti u Ubožnici sestre su dvorile i bolesnike u
mjestu, osobito u slučaju zaraze.
Također više od
sto godina rade sestre u staračkom domu u Risnu, u Boki Kotorskoj.
Dovoljno je kazati da se u stogodišnjoj povijesti taj dom selio
četiri puta i da je veći dio godine u oskudici s vodom (a kapacitet
je 300 štićenika) pa da se shvati koliko žrtve, koliko odricanja
i koliko zalaganja zahtijeva taj apostolat. Vrijedno je spomenuti
izvještaj iz Kronike o proslavi 25. obljetnice rada sestara
u Dobroti: 26. ožujka 1926. godine stigla su pred Ubožnicu tri
automobila s crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima iz Kotora…
Pravoslavni arhiepiskop iz Kotora pozdravio je s. Georgiju i
istaknuo njezine velike zasluge u dvorbi siromaha kroz 25 godina.
Naglasio je da je ovdje djelovala kao anđeo mira u teškim prilikama,
živeći među katolicima i pravoslavnima. Znala se držati po strani
od svih političkih zadjevica i živjela je samo za svoje zvanje.
Za vrijeme od toliko godina nikada nije došlo do zadjevica izmedu
sestara, izmedu nje i pravoslavnih, jer se istom ljubavlju brinula
za inovjerce kao i za pripadnike svoje vjeroispovijesti…
U zgradi stare bolnice u Vukorvaru smjestila je Općina siromašne
starce. Godine 1924. sestre su preuzele dvorbu tih siromaha
i vođenje kućanstva u toj Ubožnici.
Dana 2. sijecnja 1940. pozvane su naše sestre da preuzmu dvorbu
u novoosnovanom Ubožištu u Đakovu. Provincijalno vodstvo s radošću
je prihvatilo ponudu, jer tako možemo pomoći njegovati naše
stare sugrađane. Da i Samostan pridonese razvitku te dobrotovrne
ustanove, određeno je da će sestre raditi šest mjeseci bez ikakve
nagrade. Samostan će snabdjeti sestre potrebnim pokućstvom,
dat ce 2 glinene peći. Otvorenje doma bilo je 21. siječnja 1940.
Odmah je 16 staraca našlo tamo svoj dom. Od godine 1945. do
1946. sestre rade bez nagrade. Dana 5. ožujka 1947. Gradski
NO Đakovo rasformirao je tu Ubožnicu. Starci su razdijeljeni
u druge domove. Preseljenje se moralo izvršiti u roku od dva
dana. Komisija od 20 članova preuzela je inventar. Nađeno je
sve u redu.
Dana 1. listopada
1934. uredila je Gradska uprava u Slavonskom Brodu Dom za siromašne
starce i starice i pozvala naše sestre za dvorbu. Prostorije
su lijepe i podesne. Dom je zatvoren 4. ožujka 1947. a starci
razdijeljeni u druge domove.
Stari čovjek je
potreban pažnje, razumijevanja, ljubavi. Sestre u taj posao
ulažu sve svoje sile i mnogo strpljivosti. One znaju da nikakav
materijalni standard ne može nadomjestiti obiteljsko ozračje
i ništa ne može ispuniti prazninu koju čovjek osjeća kad je
napušten od svoje djece u koju je uložio sav život, kojima je
osigurao egzistenciju, a ona su ga gurnula u staracki dom. Taj
osjećaj bespomoćnosti i napuštenosti od najbližih pokušavaju
sestre ublažiti svojim služenjem, razumijevanjem, trudeći se
opet uspostaviti napuknute ili prekinute veze sa obitelji. To
je dug i naporan proces, ali je zadovoljstvo obostrano kad se
uspije obnoviti obiteljske odnose.
O. Teodozije je
u svakom siromahu gledao potpunog čovjeka i nikad nije gubio
nadu. Uvijek je naglašavao prednost duše i vjerovao u dobro
u čovjeku. Njegov apostolat siromaha polazio bi od naravnog
k nadnaravnom. Trebalo je najprije pribaviti siromasima krov
nad glavom, krevet i kruh: tek tada je mogla sestarska skrb
doći do duše koja je određena za vječnost i privesti je k cilju.
Stoga je pisao: Sestre određene za vođenje ubožnica, neka tu
zadaću vrše s iskrenom ljubavlju sjećajući se da su siromašni
ljubimci Gospodinovi i da se sve ono što se učini njima čini
Gospodinu.
U tom pogledu nije
se ništa promijenilo od vremena o. Teodozija. I danas svaki
čovjek, osobito starac treba ljubavi, pažnje, razumijevanja,
bez obzira u kojem materijalnom standardu živio – da li u Domu
bez struje i vode ili u domovima zemalja Zapadne Europe, gdje
je sve propisano Zakonom, ali ljubav nitko ne može propisati.
U svim tim okolnostima pokušavaju sestre unijeti zraku svjetla
u tmurne dane starosti.