S VAMA U BOLNICAMA
Bogom i za Boga može
se mnogo.
Majka M. Terezija
Štogod
ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!
Tim
evanđeoskim načelom rukovode se sestre u svom služenju bolesnoj
braći i sestrama. Kad je Utemeljiteljica slala prve sestre na
rad u bolnice, govorila im je: Idite samo i ne očekujte da ćete
raditi fine poslove. Za fine poslove ima dosta drugih ljudi,
za to nije potrebno biti milosrdna sestra.
Ona je sama radila u bolnici i znala je koliko razumijevanja,
ljubavi i strpljivosti treba da se zadovolji bolesnog čovjeka.
Dostojanstveno i s poštovanjem učiniti bolesniku i najnižu uslugu,
a da se on ne osjeti poniženim, može samo slobodno srce redovničke
osobe.
Biskup
Strossmayer pozvao je sestre iz Ingenbohla da budu učiteljice
i majke našem narodu. Rad u bolnicama je bio druga grana djelovanja.
Tim karitativnim radom bave se naše sestre već od godine 1868.,
kad su u Đakovu preuzele njegu bolesnika u maloj bolnici s 20
kreveta za namještenike biskupskog vlastelinstva. Taj rad nisu
prekidale ni pod kojim režimom. Nastojale su raditi savjesno,
neumorno, nekada pod cijenu zdravlja i života, ravnajući se
prema Konstitucijama Družbe. Samo je Bogu znano koliko su noći
probdjele uz bolesnike, koliko su poslova radile koji nisu striktno
spadali na bolničarku. Nikada nisu gledale na radno vrijeme.
Da
bi zadovoljile potrebe radnih mjesta u bolnicama i klinikama
sestre su, često uz rad, dopunjavale i usavršavale stručno obrazovanje.
Zbog toga je provincijalna uprava godine 1934. otvorila za sestre
vlastitu Bolničarsku školu u Zagrebu, Vrhovac 43.
Karitativni
rad sestara bio je kroz prvih petnaest godina ograničen na malu
bolnicu u Đakovu. Bolnicu je sagradio i uredio biskup Josip
Juraj Strossmayer. Temeljni kamen bolnice blagoslovio je i položio
sam Biskup 25. srpnja 1859. Temelji te zgrade postoje i danas
u Frankopanskoj ulici, u sklopu Samostana. Bolnica za 20 bolesnika
bila je najprije namijenjena liječenju namještenika vlastelinstva
(10 ženskih, 10 muških), ali su se u njoj mogli besplatno liječiti
i nekadašnji siromašni vlastelinski podanici bez razlike na
vjeru i spol. Imali su u bolnici mjesta i svi strani bolesnici,
uz bolničku odštetu kakva se plaćala u zemaljskim javnim bolnicama.
Sestre su vodile brigu za bolnicu, njegovale bolesnike. Bolnica
je prema odluci Utemeljitelja i Zakladatelja (njih 7) privatni
zavod, jedino i isključivo podređena Biskupskom Ordinarijatu.
Prva
bolnica u kojoj su sestre počele raditi izvan Đakova bila je
bolnica u Vukovaru, kamo su došle 1889. godine. Kakav je bio
početak? Zgradu su našle neuređenu i praznu. Za stol i stolice
poslužili su im vlastiti koferi. Spavale su na podu, a pokrivale
su se maramama i kaputima.
Za sve su se morale brinuti: uređenje bolnice, nabavku hrane,
režijske troškove kao i njegu bolesnika.
Takvi i slični počeci nizali su se pri preuzimanju djelatnosti
u bolnicama: u Virovitici 1902. god., Gospiću 1895., iste godine
u Vinkovcima, 1896 u Sisku, 1898. u Slavonskom Brodu i Pakracu,
1908. na poziv bugarske carice Eleonore u Sofiji, 1909. u Lujzinskoj
bolnici u Varni, Bugarska. Za vrijeme Balkanskih ratova (1912-1913.)
sestre su pozvane u Crnu Goru. Na Cetinju su njegovale 1600
teško ranjenih vojnika. U Podgorici (Titograd) kod Taraboša
u neposrednoj blizini fronte njegovale su 7000 ranjenih i okuženih.
U isto vrijeme 16 sestara dvori ranjenike u Sofiji, Enosu, Dedeagacu,
Varni, Filipopolju. Prvi svjetski rat tražio je od sestara često
nadljudske napore. Sve raspoložive sestre bile su poslane na
ratište. Iz Rima je došlo dopuštenje da i novakinje smiju dvoriti
ranjenike u bolnicama Crvenog križa uz nadzor sestara. Uz već
postojeće bolnice sestre rade u lazaretima u Vinkovcima, Vukovaru,
Sisku, Gospicu, Slav. Brodu, Karlovcu, Bršadinu, Cazinu, Đakovu
(u Sjemeništu i našem Zavodu bilo je tada 50 kreveta), u Bugarskoj
u Sofiji i Varni. Sedamnaest sestara žrtvovalo je svoj život
u dvorbi ranjenika u Prvom svjetskom ratu.
Godine
1919. zemaljska vlada u Zagrebu pozvala je sestre da preuzmu
njegu bolesnika u zakladnoj bolnici na Jelačićevom trgu. Godine
1921. počinju raditi na Klinikama u Draškovićevoj ulici. Profesor
Franjo Durst, zagovorom biskupa Antuna Akšamovića, dobio je
šest sestara za Žensku kliniku u Petrovoj ulici. Sestre su vodile
nadzor nad operiranim bolesnicama, bile su zaposlene u apoteci,
na röntgenu, u kuhinji, brinule se za nabavke. Sve ostale službe
kod bolesnica obavljale su primalje. Na Očnoj i Živčanoj klinici
u Gajevoj ulici radile su sestre od godine 1923. U Dječjoj klinici
na Šalati od 1928. Od 1940. rade na novosagrađenoj Ortopedskoj
i Zubnoj klinici na Šalati. Godine 1922. preuzimaju rad u bolnici
u Čakovcu, 1923. u Novom Sadu, 1930. u Somboru, 1926. u Gradskoj
bolnici u Subotici, 1924. u Srijemskoj Mitrovici, 1928. u Sanatoriju
za tuberkulozu u Klenovniku, 1929. u Dječjem sanatoriju u Šumetlici,
1931. u bolnici za tuberkulozne bolesnike u Zagrebu, Rockfelerova
ulica. Godine 1940. podigla je Družba sestara sv. Križa vlastitu
bolnicu u Vukovaru koji je 1923. godine ostao bez bolnice.
U
nekima od ovih bolnica sestre su iza II. svj. rata dobile otkaze
samo zato što nisu htjele raditi u civilnom odijelu. Tu su doživjele
izravne zahvate Božje milosti i brigu Božje Providnosti. Kada
je npr. u jednom danu 100 sestara dobilo otkaz u jednoj Klinici,
sutradan su odmah mogle otputovati na nova radna mjesta u vojne
bolnice u Niš, Skopje, Kosovsku Mitrovicu, Beograd. I u tim
mjestima bilo je različitih teškoća, ali su sestre ostale vjerne
svome poslanju i nastojale djelovati prema riječima svoga Utemeljitelja:
Neka se odlikuju naročito onom ljubavlju, blagošću i strpljivošću
koja sve podnosi, ne boji se muke i rada, sve žrtvuje, čak i
život, ničim se ne da obeshrabriti nego ustraje do kraja.
Ovu
ljubav i njegu neka sestre daju osjetiti svim bolesnicima koji
su im povjereni bez razlike na dob, spol i vjeroispovijest,
jer se Isus svima bez razlike smilovao i za spasenje sviju žrtvovao
svoj život.
Da
se sestre ne bi nikada umorile u ovoj opasnoj dužnosti koja
je povezana s teškoćama, neka se sjete da siju mnogo sjemenki
dobra, da time mnoge duše ohrabruju i jačaju, da Isus te bolesnike
ljubi, da je On za sve dao svoj život. Križ neka im bude uzor,
utjeha i snaga.
I
danas, iako u smanjenom broju, sestre se trude biti na usluzi
svim bolesnicima bez razlike u mjestima gdje se danas nalaze
(u Zagrebu, Osijeku, Vinkovcima, Vukovaru, Đakovici).
Često se treba založiti i u bezizglednim situacijama ohrabriti,
probuditi zapretanu vjeru, bolesnika pripremiti za susret s
Bogom u sakramentima, rodbini pomoći da u obitelj prihvati bolesnika,
što je često vrlo teško.
Sav
rad oko bolesnika ne bi imao nikakvog uspjeha da ga ne zalijeva
dnevna molitva, sv. misa, adoracija. Odatle sestra crpi snagu
za svoj apostolat u bolnici. U povijesti bolničkog rada ostalo
je zabilježeno mnogo čudesnih Božjih zahvata i milosnih uslišanja
koje su sestre doživjele, koja svjedoče da se Bog brine za one
koji njega ljube i zbog Njegova imena čine dobro svima.
Djela kršćanskog milosrđa spadaju na bit aktivne redovničke
zajednice. Naše je Utemeljitelje prožimao izrazit socijalni
osjećaj. Oni su znali i druge oduševiti za svoje planove. Iz
njihove karizme proizašlo je naše djelovanje. Otvorene nevoljama
ljudi i povezane s Bogom nastavit ćemo to djelovanje u njihovu
duhu. (Konstitucije)
