STVARANJE
U početku bijaše Riječ,
I Riječ bijaše od Boga –
I Riječ bijaše Bog.
I Bog stvori nebo i zemlju, i Duh Božji lebdješe nad vodama.
U ljubavi svojoj stvori Bog svod nebeski i vodu, i zemlju.
Stvori Bog koji je Riječ stvorenja svakojaka da prebivaju na
zemlji, u vodi i u zraku.
Najposlije, na svoju sliku stvori Bog čovjeka, muško i žensko
stvori ih.
I vidje Bog da je dobro.
I blagoslovi Bog čovjeka i dade mu Raj zemaljski za obitavanje.
I čovjek prebivaše sa svojim Bogom i Bog svojim prisustvom
blagoslivljaše čovjeka.
I bilo je dobro.
Udalji se čovjek od Boga jer nije slušao zapovijed njegovu,
i postidi se čovjek svojega Boga.
I rastavi se čovjek od svojega Boga. I ostade sam. Ali ne i
ostavljen.
Osta s njime Bog. Osta Bog s nadom u čovjeka.
Ma koliko se čovjek udaljavao od Boga i bio mu nevjeran, Bog
vjeran ostaje.
I s nadom u čovjeka ostavlja Bog dugu kao znak njegove vjernosti.
I s nadom u čovjeka zove Bog svoj izabrani narod da ga spasi.
I u nadi protiv svake nade povjerova Abraham Bogu i uračuna
mu se u pravednost!
I zove Bog svojom nadom narod svoj iz ropstva. I ostavljaše
ga narod njegov, ali ga Bog uvijek ponovno dočekivaše. I nada
naroda sve više postajaše Bog jedini, onaj koji ga nikada ne
ostavlja.
Težak je put Božji s čovjekom, težak je čovjekov put s Bogom.
Ali, u Riječi koja je Bog bijaše Život.
I Život bijaše nada i svjetlo ljudima.
I Svjetlo svjetlaše u tami, i tama ga ne obuze.
U punini vremena Riječ je tijelom postala i nastanila se među
nama.
I Riječ – Jedinorođenac, Isus Krist, objavi nam slavu očevu.
Nada se utjelovila! Nada svih minulih generacija utjelovljenja
je – dolaskom Mesije!
Magi s Istoka su ga prepoznali, pastiri su mu se poklonili!
Prošao je zemljom čineci samo dobro!
Pa ipak – razapeše ga! Kako? Zašto? Zar na Križu da ljudska
nada završi?
(stanka)
Da – razapeše ga! Na Križu je završio onaj koji je Riječ, koji
je Život, koji je Bog!
Ali –čudne li preobrazbe – Križ se iz sramote u ljubav pretvorio!
Po Križu i mi Život ugledasmo!
O, blagoslovljeno drvo Križa na kojem je Isus volju Očevu ostvario!
Blagoslovljen Križ kojim nas sve po Isusu u nadu vječnosti zove!
Blagoslovljeni Križ koji je svetome Franji progovorio! Idi,
Franjo – popravi Crkvu moju- zar ne vidiš da se ruši! Idi Franjo
- Duh Sveti neka upravlja Tvojim putovima! Neka Tvoji putevi
budu odraz moje nade u čovjeka! Idi Franjo, neka iz Tebe isijava
svjetlo koje je Nada, koje je Krist!
I krenuo je Franjo za svojim Gospodinom, krenuo je Franjo slijediti
Krista živeći Evanđelje! I krenuo je Franjo izvršavati Volju
Očevu kako mu je Duh nalagao!
I krenuo je Franjo s nadom u srcu buditi nadu u svojim suvremenicima!
I krenuli su za njim mnogi, krenuli su živjeti ludost ljubavi!
Krenuli su mnogi i svijet ih nije razumio, ali oni su znali
kome vjeruju! Krenuli su mnogi slijediti Isusa Franjinim stopama.
Krenuli su mnogi s nadom u srcu, i buđenjem nade u srcima onih
koji su ih susretali!
Krenuli su Franjini suvremenici, krenuli su kasniji naraštaji,
krenuli su oni koji se nisu bojali poruge ovoga svijeta, krenuli
su oni koji su postali ludi od ljubavi prema jedinoj Istinskoj
ljubavi!
Krenuo je tako zaluđen ljubavlju i mladi Anton Krispin Florentini
slijediti svoga Gospodina. Rodio se 23. svibnja 1808. godine
u Munsteru u Švicarskoj. Pridružio se fratrima kapucinima, obukao
odjeću siromaška iz Asiza i krenuo, dobivši redovničko ime Teodozije,
slijediti Volju Očevu i donositi Krista svom vremenu.
Nadahnut Duhom Svetim, ne mireći se s bijedom svojeg vremena,
s vjerom i nadom u Onoga koji ga je neprestano zvao u akcije
pomoći bližnjima, hrabro uzima svoj Križ hrabro i kreće u avanturu
ljubavi.
Subotnja Oaza, 8. travnja 2006.
KRALJICA, MAJKA I SLUŠKINJA
BL. MAJKA M. TEREZIJA SCHERER
Izvješće
U subotu poslije podne u našem se samostanskom vrtu skupilo
petnaestero mladih. Sa svojim je duhovnim asistentom fra Rokom
i njegovim pomoćnikom fra Marijem došlo i deset framaša sa Svetog
Duha. Program današnje oaze temeljio se na primjeru življene
nade naše utemeljiteljice blažene majke M. Terezije Scherer.
Uz slike je predstavljena naša Družba, te u kratkim crtama lik
Utemeljiteljice. U kapeli smo, nakon toga, izmolili Križni put
sastavljen od izreka majke M. Terezije. Majka jeu vrijeme svoje
službe svaku sestru osobno poznavala, makar ih je u to vrijeme
bilo 1658, a bila je poznata i po tome da se sa svima dopisivala.
Zbog toga su i mladi koji su došli u našu Oazu dobili pisamce
sa jednom od izreka naše Majke. S tim su se pismom i zadatkom
u njemu uputili u sat osame. Naime, u svakoj Oazi ostavljeno
je vrijeme za povlačenje u šutnju i osamu. U tom je vremenu
moguće šetati našim velikim vrtom, ili biti u jednoj od naših
dviju kapela. Kad smo se vratili, svaki je pročitao izreku koju
dobio u pismu, a potom smo razgovarali o njihovu odjeku u našim
dušama. Na kraju smo zajedno sa sestrama molili Časoslov, te
ostali u druženju uz zakusku. Ukratko – jedno osvježavajuće
popodne!
KAPELA
11.03.2006.
Pjesma: Ljubav nije ljubljena
Isuse, tu sam, promatram Tvoj križ. Cijelo Ti je tijelo pribijena
na drvo Križa. Ne mogu si zamisliti muke u kojima su Te pribijali
na ovo drvo. Ne mogu zamisliti bol koju si osjećao. Jedino što
barem pobliže mogu osjetiti jest neizmjerna jačina Tvoje ljubavi.
Za mene. Za svakog čovjeka.
Skrivam pogled od tolike Tvoje ljubavi. Sramim se. Sram obuzima
moje biće jer sam svjesna koliko malo i površno odgovaram na
tu Tvoju preveliku ljubav. Sramim se jer me toliko ljubiš, a
ja Ti tako jadno i mizerno odgovaram. Oprosti mi što Te ne ljubim
dovoljno, što još nisi centar i uzor mojega života. O. Teodozije
poručuje da gdje si Ti, Kriste, tu je i Tvoj duh, duh ljubavi.
Da li je uistinu moje biće prožeto duhom ljubavi? Da li moji
bližnji osjećaju moju ljubav? Da li osjećaju kome vjerujem i
kome služim?
--
Pribijen si na križ, Isuse. Kako si mogao imati toliko pouzdanje
u Oca da si slijedeći Njegovu volju pristao na križ? Zar Te
nije bilo strah da će Te tolika muka slomiti? Zar se nisi pitao
ne postoji li manje bolan način spasenja?
O, jedini moj Gospodine, kad Te gledam tako razapetoga na Križu,
hvata me unutarnja strava mojih bježanja. Mojih odluka koje
su po mojem naumu donesene, mojih lutanja po ljudskim i znanim
putovima. Kad Te gledam pokornoga Volji Očevoj do Te grozne
muke, svjesna kolika Te ljubav na to nagnala, svjesna radosti
Uskrsa i spasenja svih nas, stidim se. Stidim se jer u svojim
lutanjima ne vjerujem Tebi, već sebi. Stidim se jer sam tako
daleko od vjerovanja u Tvoje naume! Molim Te da uspijem uzvjerovati
u onu rečenicu o. Teodozija: Što god Bog pripušta, za mene je
spasonosno!
Ne daj da moram ja sve unaprijed planirati, ne dozvoli da se
ponašam kao gospodar svojega života! Daj da naučim od ovoga
velikana duha biti siromašna duhom i zajedno s njim cijelim
svojim bićem izreći: Bog me još nikada nije razočarao. Što god
pripušta, meni je na spas.
--
Isuse, za svojega života na zemlji danima si hodao propovijedajući
i liječeći bolesne, noćima si bdio i povlačio se u osamu molitve.
Prošao si zemljom čineći samo dobro. Zašto i meni to ne uspijeva?
Zašto uistinu želim činiti dobro, a ne uspijevam? Zašto me molitva
ne privlači, zašto uvijek imam nešto pametnije za raditi nego
što je osamiti se da bih molila?
Molim Te, neka mi Tvoja milost pomogne da spoznam važnost molitve,
važnost tog vremena u kojem sam samo s Tobom. Važnost vremena
u kojem si mi Ti sve. Neka Tvoj Duh progovori mome srcu da mognem
upiti u sebe riječi o. Teodozija o važnosti susreta s Tobom:
Molitva, tj. susret s Bogom, ljudima je toliko potrebna kao
disanje, kao povezanost biljke sa zemljom i povezanost grane
s drvetom. O, kad bi barem malo shvatila važnost sokova Tvoje
ljubavi kojom moje usahle grane razbuđuješ i budiš ih na cvjetanje!
--
Isuse, kad Te Duh pozivao na djelovanje, odazivao si se. Bilo
vrijeme ili nevrijeme za činjenje dobro, činio si dobro. Bio
si uvijek na strani istine, ma koliko o njoj šutjeli svi oko
Tebe. Znao si se založiti za prezrene, potlačene i odbačeni,
ma koliko Te to skupo koštalo. Bio si svjestan opasnosti takvoga
života, ali nisi žalio. Došao si na ovu zemlju navijestiti Kraljevstvo
Oca svojega, znao si da Te neće razumjeti, svejedno si govorio
o miru, ljubavi blaženstvu. Mirno si stupao putem dobra i nisi
se dao obeshrabriti. Jer put je dobra jedini pravi put. To je
onaj put kojim Bog hoće da svi mi kročimo.
O. Teodozije bio je sretan čovjek. Njemu je uvijek bilo dobro,
jer je onako kako Bog to hoće.
Bože, a što hoćeš od mene? Hoćeš me vidjeti onakvu kakvom si
me zamislio – svetu! Neka vatra Tvoga Duha osnaži moj duh da
se ne boji krenuti putem svetosti!
Zato Ti govorim sa o. Teodozijem:
Hoću postati svet, ja to hoću, makar me stajalo ne znam što.
Nikakva žrtva, nikakva muka neće mi biti prevelika. Jer, meni
je uvijek dobro jer je onako kako Ti hoćeš!